“Ima nekakve pravde, Reza, ipak je ima! Kada te je Setari mrcvario u Evinu, kada je gasio cigarete na tvom tijelu, kada te je tjerao da pojedeš te cigarete... Hm... Ko bi mogao... ko bi mogao tada i zamisliti da će jednom Setari jesti opuške i još govna pride! Čudna je ta pravda, čudna! Rijetko je ondje gdje bi trebala biti, a javlja se gdje je najmanje očekuješ, kada od nje nema nikakve fajde”
Prethodni članak
GDJE LI SAM, DOVRAGA, POGRIJEŠIOSljedeći članak
Nama apsolutna vlast, vama apsolutna egzistencijalna nesigurnost
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače