Osim Sarajeva i Jajca, ni jedan bosanskohercegovački grad nije tako historijski zanimljiv kao što je to Bihać. U samoj gradskoj jezgri nalaze se brojni kulturno-historijski spomenici koji svjedoče o njegovoj bogatoj historiji protkanoj različitim kulturama, običajima i religijama

Smješten na sjeverozapadu Bosne i Hercegovine, stoljećima vjerni čuvar nemirnih bosanskih granica, Bihać je bio i ostao istureno krajište na vjetrometini krvavih ratova i sukoba velikih svjetskih carstava. Grad je smješten u kotlini na obalama najčišće rijeke na Balkanu koja mu daje posebnu čar i stoljećima mami uzdahe brojnih posjetilaca, ali i samih Bišćana, koji su, odrastajući uz ljepote Une, stvarali i skladali najljepša umjetnička djela.

Prvi pisani tragovi

Početkom 8. stoljeća p.n.e. bihaćku dolinu naseljavaju dijelovi japodskih plemena sve do pojave Rimljana na ovim prostorima hiljadu godina kasnije. Rimljani će ovaj prostor zadržati sve do propasti Zapadnog rimskog carstva 476. godine, a Bihać dolazi pod vlast Gota do 535. godine, da bi ga zatim naselili Slaveni oko 602. do 614. godine. Do polovine 9. i u 10. stoljeću Bihać je u sastavu Slavonije, odnosno Panonske Hrvatske, a zatim dolazi pod vlast Avara, pa Franaka, a od desetog stoljeća uklapa se u historijski razvoj ugarske države. Od početka 12. stoljeća i dalje tokom cijelog srednjeg vijeka pod ugarskom je vlašću. Sve do tada, gotovo svi izvori govore o ovom području kao bihaćkom kraju, bihaćkom polju, odnosno, često prostoru bez imena, dok se grad još ne spominje.

“Prvi dokument u kojem se spominje Bihać kao grad potječe iz 1260. godine. Iz njega se može vidjeti da je Bihać znatno stariji jer se već spominje kao utvrđeni grad. U dokumentu ‘Bela IV’, ugarsko-hrvatski kralj daje Topuskoj opatiji zemlju nekog Bridislava i Ludugara, po imenu ‘Crala’ (Kralje), sa šumom, ribnjacima i pašnjacima, da ova opatija na njoj uredi svoj posjed. Ta zemlja, koja se nalazi sjeverno od Bihaća, Topuskoj opatiji služit će za izdržavanje u gradu, gdje su oni već počeli graditi kuće i tornjeve za odbranu, smještenog na otoku sv. Ladislava. Pretpostavlja se da je već na tom otoku postojao grad i da se izgradnja koja se spominje odnosi na njegovo bolje utvrđivanje prema istočnim granicama, odnosno prema bosanskoj državi”, objašnjava nam historičar dr. Fikret Midžić.

Stariji historijski dokumenti navode mišljenje da je Bihać neko vrijeme bio “metropolis et propugnaculum totius regni Croatiae”, odnosno glavni grad Hrvatske. Međutim, profesor Franjo Jurić kaže da među historičarima o tome ne postoji konsenzus.

“Ova je teza najvjerovatnije zasnovana na činjenici da onaj tko je u tom razdoblju pod svojom kontrolom imao Bihać imao je i vlast u Hrvatskoj, a sam geografski položaj Bihaća opravdava ovakve pretpostavke. S druge strane, ne može se pouzdano govoriti o postojanju glavnih gradova u tom vremenu jer su tadašnji vladari imali uglavnom privremena sjedišta. Neki povjesničari smatraju da je naziv Bihaća kao slobodnog kraljevskog grada zamjenjivan s Biaćima kod Splita”, navodi Franjo Jurić, profesor historije u Katoličkom školskom centru u Bihaću.

Sagrađen na umjetnom otoku

Nema dovoljno podataka o tome kako je Bihać izgledao u 13. stoljeća. Historičarima je poznato da je u tom razdoblju grad imao 7 crkava, među kojima je najveća bila gradska crkva sv. Antuna. U istom se stoljeću spominju i dominikanci, koji su imali samostan u blizini gradske crkve, zbog čega većina historičara smatra da je crkva sv. Antuna bila njihova crkva. Osmanlijskim osvajanjem Bihaća 1592. godine ta je crkva pretvorena u džamiju koja dobila naziv Fethija (osvojena). Osim dominikanaca, u 14. stoljeću u Bihaću se spominju i franjevci, koji su imali crkvu sv. Marije i svoj samostan.

“Na osnovu kasnijih podataka, posebno onih iz 16. stoljeća, zaključuje se da je Bihać sagrađen na umjetnom otoku, opasan bedemima na kojima se nalaze puškarnice okruglog i četverokutnog izgleda. Bihaćka tvrđava imala je kupasti krov, što je vidljivo iz srednjovjekovnog grba. U grad se ulazilo kroz troja vrata: onih prema Izačiću, Zavalju i Uni. Na osnovu sadržaja jedne glagoljačke listine s kraja 14. stoljeća, primjetno je da pečat srednjovjekovnog Bihaća čine tri kule i srednja koja je imala zastavu. Isti motiv imao je i srednjovjekovni grb grada Bihaća”, kaže Jurić.

S obzirom na to da je historija grada protkana različitim kulturama, religijama i običajima, svaka od tih kultura ostavila je na njega neizbrisiv trag. Kulturno-historijsko naslijeđe i danas Bihać čini privlačnim ljubiteljima univerzalnih vrijednosti. Kapetanova kula, crkva sv. Ante Padovanskog, nekad jedna od najvećih katoličkih bogomolja, turbe koje potječe iz vremena austrougarske okupacije Bihaća (izgrađeno u čast palim braniocima grada), džamija Fethija i bedemi koji još prkose vremenu podsjećajući na davna vremena ponosa i slave, najvredniji su kulturno-historijski spomenici u samom centru grada.

“Najznačajniji je ostatak osmanskog Bihaća Kapetanova kula, čije se vrijeme izgradnje može smjestiti na početak 18. stoljeća. Dolaskom austrougarskih vlasti u Bihać 1878. godine, Kapetanova kula je, adaptacijom unutrašnjeg prostora 1889. godine, pretvorena u okružni zatvor. Na osnovu podataka, može se konstatirati da je u njoj na tri kata moglo biti smješteno oko 50 zatvorenika koji su tu izdržavali kaznu zbog težih kaznenih prekršaja”, pojašnjava dr. Midžić.

Slijedeći politiku Beča da se vjerske institucije koncentriraju u centru grada i da se tako prekine dominacija muslimana nad gradskom jezgrom, Benjamin Kalaj daje bihaćkim vlastima i građanima nalog da u svrhe gradnje katoličke crkve ustupe jednu lokaciju. Dolazi do pregovora između župnika i muslimana o kupovini zemljišta i pružanja pravne, te moralne i finansijske pomoći prilikom njene gradnje. Muslimani su bili prinuđeni sve prihvatiti jer ni u kom slučaju nisu željeli da se džamija Fethija vrati katoličkoj crkvi. Ova izjava poslana je Zemaljskoj vladi u Sarajevu, od koje stiže odgovor da je predviđeno rušiti utvrdu oko grada i da bi mjesto za gradnju crkve mogla biti lokacija groblja sv. Lucije.

“S obzirom na to da je gradnja crkve vezana za rušenje bihaćkih bedema, veća je vjerovatnoća da to nije učinjeno 1884. godine, već nešto kasnije, po dobijanju suglasnosti i početnih novčanih sredstava od Zemaljske vlade i priloga građana. Crkva je završena 1891. godine, da bi njena dogradnja, odnosno produživanje za 11 metara, uslijedila 1899. godine, a dograđeno je okruglo svetište. Prilikom bombardiranja Bihaća 1943. godine, crkva je potpuno srušena. Ostao je samo toranj sa zvonikom”, navodi dr. Midžić.

Kada prođete pored mauzoleja smještenog uz toranj nekadašnje katoličke crkve i pored grobnica bihaćkim plemićima i vitezovima, prvo što se zapitate jeste ko je sahranjen tu i ko je izgradio ovo turbe. Midžić kaže da je osnivač i graditelj ovog turbeta Mehmed-paša Bišćević, bihaćki beg i kapetan, a podaci o tome da je upravo on idejni tvorac ovog djela nalaze se u časopisu Nada iz 1901. godine, u kojem je objavljena veoma zanimljiva priča. Naime, budući da je kuća Mehmed‑paše bila smještena uz samu kulu, prenosi se da je Mehmedova majka s prozora, na mjestu gdje se danas nalazi turbe, vidjela dva plamena vatre, nakon čega je on naredio da se tu izgradi mauzolej.

“Turbe je izgrađeno od drveta 1886. godine, da bi ga austrijske vlasti srušile oko 1890. godine. Iste godine podiže se novo turbe od tesanog kamena bihacita. Objekt turbeta u Bihaću pripada tipu turbeta s oktogonalnom osnovicom pokrivenih kupolom. Svjetlost iz zemlje, po uvjerenju muslimana, jesu dva nura koja su ukazivala na to da su na tom mjestu poginula dva borca i da su kod Boga počašćeni kao šehidi. Prema nekim mišljenjima, borci su poginuli prilikom odbrane grada od austrijskih trupa, ali ima i mišljenja da su poginuli prilikom osmanskog zauzimanja Bihaća 1592. godine. Dugo je ovaj mauzolej čuvao stražar s puškom. Turbe drvene konstrukcije obnovila je ugledna porodica Hustanbegovića, ali i predstavnici osmanskih vlasti nakon odlaska Mehmed-paše Bišćevića iz Bihaća 1851”, ističe dr. Midžić.

U gradskoj jezgri nalazi se nekoliko historijskih spomenika od izuzetne vrijednosti. Ovi spomenici, uz ostatke bedema koji su nekada opasavali grad čuvajući ga od najezde neprijatelja, svjedok su burne, ali i junačke historije Bihaća. Stoga ne čudi što ovi spomenici privlače znatiželjne turiste koji posjećuju Bihaćku krajinu zbog njenih prirodnih ljepota, ali i kulturnih vrijednosti koje su spoj višereligijskog i višenacionalnog identiteta Bihaća.

Idejni tvorci modernog Bihaća

Dolaskom Austro-Ugarske, arhitektonski identitet grada postepeno se mijenjao. Bihać se polahko transformirao u moderni evropski grad s novim građevinskim stilovima i načinima gradnje. Romanika, gotika, historicizam, pseudomorski stil, secesija, bosanski slog i neorenesansa stilovi su koji su tokom historije obilježili arhitekturu grada Bihaća.

Franc Blažek je Čeh koji je arhitekturu učio na Odsjeku za arhitekturu Umjetničke škole u Brnu 1882. godine. Studirao je i na prestižnoj Akademiji likovnih umjetnosti u Beču na Odsjeku arhitekture kod profesora Friedricha Schmidta. U Bosni i Hercegovini je djelovao krajem 19. stoljeća radeći kao arhitekt u Građevinskom odjeljenju Zemaljske vlade. Blažek je svojim radom i djelima obogatio bosansku arhitekturu. Pronikao je u suštinu pseudomaurskog stila, kojeg je interpretirao na objektu medrese u Bihaću i “Paviljonu”, u koje je ukomponirao razne regionalne škole islamske arhitekture i tako doprinio razvoju bosanskog stila.

Karel Panek je također Čeh koji je gradio objekte javnog karaktera kao što su kasarne i direkcije. Uz stil renesanse, primjenjivao je i neogotiku. Neosporno, njegovo je najveće djelo “Bosanski paviljon” na svjetskoj izložbi 1900. godine u Parizu. Paviljon predstavlja pravu ekspanziju duha, fantazije i slobodne interpretacije stilova.

Josip Pl. Vancaš mađarski je arhitekt koji se iškolovao u Beču, također kod profesora Schmidta na Akademiji likovnih umjetnosti. Vancaš je bio strastveni ljubitelj bečkih arhitektonskih trendova, ali nije bio obični imitator. Prilagođavajući bečke modele bosanskim uvjetima, težio je valorizirati sve bosanske vjerske zajednice, pa je za to bilo potrebno izgraditi vjerske objekte za sve vjernike. Tako je historijsko jedinstvo prijestolja i oltara, skovano u Beču, moralo biti izraženo na različit način u različitim građevinama.

“U svojoj bogatoj karijeri projektirao je oko 70 objekata: crkve, zgrade, škole, banke, hotele, privatne kuće, fabrike, oltare… Za Bihać je značajna gradnja Privilegovane zemaljske banke za Bosnu i Hercegovinu. Uviđajući vrijednost narodnog graditeljstva i arhitektonskog graditeljstva u cjelini, iznio je u Bosanski sabor 1911. godine Rezoluciju o zaštiti spomenika kulture, njihovoj evidenciji, snimanju, čuvanju i povlasticama za gradnju u ‘bosanskom stilu'”, pojašnjava Midžić Vancašov značaj za Bihać i njegovu arhitekturu.

Rudolf Tonnies je Slovenac koji je projektirao gradsku vijećnicu u Bihaću. Spomenimo na kraju i Poljaka Ludviga Hubera, koji je također doprinio bihaćkoj arhitekturi. U svojoj dugoj i bogatoj historiji Bihać baštini kulturu Mediterana, Orijenta i Zapada. “Moglo bi se slobodno kazati da je Bihać hiljadu stvari istovremeno. Nije to jedan pejzaž, već bezbroj pejzaža, niti je to jedna priča, već niz priča i civilizacija koje se slažu jedna na drugu. Govoriti o Bihaću s historijskog aspekta znači uranjati u najdublja stoljeća i susretati se s drevnim stvarima koje su još žive i dodiruju u njemu ovo savremeno. Sve je to zato što je Bihać jedna izuzetno stara raskrsnica u koju se stoljećima slivaju i miješaju ljudi, rijeka, ideje, religije i načini življenja, obogaćujući tako njegovu historiju”, ističe Fikret Midžić.

Taj šareni Bihać raskršće je na kojem se sve miješa i iznova nastaje kao izvorno i unikatno.On je spoj prirodnih blagodati i mnoštva ljudskih napora. Izgled grada odražava njegovo historijsko iskustvo i zato pitanje njegovog identiteta nije jednostavno, a malo gdje je ono toliko kompleksno kao u Bihaću.