Neko će reći da je riječ o mutantu izobličenom virusom velikosrpstva, ali, ako i jeste tako, do infekcije nije došlo ni osamdesetih niti sedamdesetih godina prošlog stoljeća već je ona bila prisutna od samog početka.

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Koliko je dugoročno štetno kada se određene historijske pojave na vrijeme ne nazovu svojim pravim imenom, pa dođe do miješanja nespojivih simbola ili amnestiranja starije prošlosti putem one novijeg datuma, najbolje pokazuje čudni slučaj UABNOR-ove (Udruženje antifašista i boraca Narodno-oslobodilačkog rata) povelje koju je, prilikom obilježavanja 70. godišnjice ovog udruženja, dodijelilo Bakiru Nakašu za promociju antifašizma i “humanitizma” kao “najvrjednijim civilizacijskim tekovinama”.

Na samoj se povelji, pored citiranog teksta, nalaze i slike Vladimira Perića Valtera i Mustafe Hajrulahovića Talijana, a iznad njih UABNOR-ova petokraka i grb Patriotske lige BiH. I mada je osnovna intencija ovako dizajnirane plakete – ukazivanje na tradiciju antifašističke borbe i vrijednosno uvezivanje dva rata – u tom smislu poprilično jasna i benigna, ipak je riječ o neprihvatljivom miješanju simbola i tradicija koje ima i političke dimenzije.

Kao prvo, sporno je izjednačavanje simbola petokrake i ljiljana jer je prva internacionalni komunistički simbol, što će reći simbol jedne totalitarne ideologije koja je koštala planetu stotine miliona života nevinih ljudi, dok su ljiljani nacionalni simbol Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Drugo, iako svakako nije sporan antifašistički karakter borbe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ), izuzetno je upitan njen demokratski karakter ili, bolje rečeno, postojanje bilo kakve borbe za slobodno i pravedno društvo.

Ma šta neko mislio o tome, historijska je istina da se NOVJ borila za jednopartijsku totalitarnu državu i da je to bio rezultat njene borbe. Za razliku od nje, Armija RBiH nije bila partijska vojska te se borila za odbranu demokratske Republike Bosne i Hercegovine bez bilo kakve posebne ideološke platforme, pogotovo one totalitarne vrste.

Treće, ma koliko NOVJ bila najmanje loša vojna formacija na ovim prostorima za vrijeme Drugog svjetskog rata, činjenica je da je riječ o vojsci koja je u okviru svoje borbe regularno vršila likvidacije i atentate na pojedince, strijeljala zarobljene neprijateljske vojnike i ostavljala iza sebe masovne grobnice svih onih koje je smatrala opasnošću po legitimitet ideologije i režima za koji se borila.

Naravno, iz historijske perspektive, dosta se toga danas pravda nepomirljivim genocidnim karakterom fašističkih režima i formacija protiv kojih se NOVJ borila, kao i revolucionarnim karakterom komunističke klasne borbe i partizanskim načinom ratovanja, no činjenice su činjenice. Iako je svakako bilo pojedinačnih ratnih zločina počinjenih od pripadnika Armije RBiH, karakter njene borbe nije imao dimenziju nasilnog obračuna s političkim neistomišljenicima i masama “narodnih i klasnih” neprijatelja.

Četvrto i najvažnije, Sarajevo i Bosnu i Hercegovinu nisu devedesetih godina opsjele i napale tek nekakve bande krezubih četnika iz šume koji se bore za “kralja i otadžbinu”, nego do zuba naoružana moderna NOVJ – tada Jugoslavenska narodna armija, pod komandom vlastitih dugogodišnjih oficira, sve s petokrakama na šapkama i pod motom očuvanja Jugoslavije i tekovina “bratstva i jedinstva”.

Neko će reći da je riječ o mutantu izobličenom virusom velikosrpstva, ali, ako i jeste tako, do infekcije nije došlo ni osamdesetih niti sedamdesetih godina prošlog stoljeća već je ona bila prisutna od samog početka.

Zbog svega toga, neprilično je praviti fotomontaže ovakve vrste. Pozitivne vrijednosti i tekovine, poput antifašizma, svakako treba njegovati i baštiniti, međutim, neprihvatljivo je da se spajanjem sa svijetlim tekovinama borbe protiv agresije pokušava podvaliti rehabilitacija komunističke ideologije i njene krvave prakse na terenu, jer su one, s pravom, historijski poražene i odbačene na smetljište historije. Ondje im je mjesto i neka ondje i ostanu.