Đukanović je sasvim otvoreno dao do znanja da je na građenju crnogorskog identiteta ostao još jedan važan korak, a to je “ispravljanje teške nepravde” učinjene na početku 20. stoljeća i ukidanje crnogorske autokefalne crkve. Poručio je da će predano raditi na obnovi crnogorske autokefalne crkve, dopadalo se to nekome ili ne.
 predsjednik te partije Milo Đukanović, izjavom da Srpska pravoslavna crkva (SPC) pokušava da čuva “infrastrukturu velike Srbije”.</p>
<p>Đukanović, u sada najotvorenijem govoru na ovu temu, rekao je da je priča o prekograničnim eparhijama suprotna osnovnim principima organizacija pravoslavlja svuda u svijetu.</p>
<p>“Srpska pravoslavna crkva se služi da bi čuvala infrastrukturu velike Srbije u koju vjeruju. Vjeruju da je Crna Gora greškom postala nezavisna i da će nas vrijeme dovesti do spoznaje te greške i do potrebe da se opet okrenemo izgradnji velike Srbije. Moramo svojom postojanošću, odlučnošću, vizionarstvom da im kažemo da od toga nema ništa, da naše odluke nijesu greške”, rekao je tom prilikom Đukanović.</p>
<p>Đukanović smatra da Srpska pravoslavna crkva pokušava da kroz razne forme opstruira ono što su evropske ambicije savremene Crne Gore, želeći na taj način čuvati svoj vjerski monopol u Crnoj Gori, opstruirati uspostavljanje pravne države i da i dalje nastavi koristiti ono što joj saglasno pravnom sistemu Crne Gore ne pripada. “Odnosno, da ona pokušava da na taj način ispravlja ono što su, kako to oni misle, kratkovide ovovremene politike odlučile i da to saopštavaju vrlo jasno kroz stavove da države nastaju i nestaju, a crkva je starija od svega toga.”</p>
<p>Đukanović je sasvim otvoreno dao do znanja da je na građenju crnogorskog identiteta ostao još jedan važan korak, a to je “ispravljanje teške nepravde” učinjene na početku 20. stoljeća i ukidanje crnogorske autokefalne crkve. Poručio je da će predano raditi na obnovi crnogorske autokefalne crkve, dopadalo se to nekome ili ne.</p>
<p>“Nećemo dozvoliti da savremena Crna Gora živi pod diktatom jedne vjerske organizacije koja predstavlja relikt prošlosti i koja nikako ne može da shvati da je to vrijeme odavno prošlo i da i Crna Gora, baš kao i Srbija i sva društva na Zapadnom Balkanu, ima pravo na svoju doslednu evropsku budućnost”, poručio je prvi čovjek DPS-a.</p>
<p>Ovo je pitanje otvoreno još od devedesetih godina prošlog stoljeća, kada je politička i intelektualna elita crnogorskih suverenista jasnim političkim stavom oko nezavisnosti Crne Gore i suprotstavljanju ratnim pohodima Miloševićevog režima istakla i zahtjev za vraćanje samostalnosti Crnogorske pravoslavne crkve.</p>
<p>Historijski izvori svjedoče, pak, o položaju koji je imala Crnogorska pravoslavna crkva u povijesti Crne Gore. Npr., u katalogu Ruske pravoslavne crkve iz 1851. neosporna je autokefalnost Crnogorske crkve. U katalogu pravoslavnih crkava iz 1855. na devetom se mjestu spominje autokefalna Crnogorska crkva. Zatim, u Ustavu Svetog sinoda u Knježevini Crnoj Gori iz 1903. godine, u njegovom prvom članu, spominje se CPC, kao i u Ustavu Crne Gore iz 1905. Naposljetku, u dekretu iz 1920. godine, kojim se poništava autokefalnost Crnogorske pravoslavne crkve, potvrđuje se ova Crkva i njena autokefalnost, što je i logično jer ne može donositi dekret o ukidanju nečega što ne postoji.</p>
<p>Zagovornici suverenističke linije u političkom i akademskom krugu današnje Crne Gore jedinstvenog su stava da je ukidanje Crnogorske crkve zapravo bila samo posljedica ukidanja crnogorske državnosti. Između dvaju ratova malobrojno crnogorsko sveštenstvo rastureno je širom svijeta. Jedan dio tog sveštenstva iselio se na američki kontinent, dok je drugi dio prihvatio da služi u Srpskoj crkvi.</p>
<p>Tokom Drugog svjetskog rata mitropolit Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori Joanikije Lipovac podvrgao je cijelu crkvu okupatorskim snagama. Većina sveštenika SPC u Crnoj Gori podržavala je srpski četnički pokret i aktivno učestvovala u toj organizaciji, pa je s krajem rata većina njih zajedno s njemačkim i četničkim snagama odstupila prema Austriji i u većini slučajeva stradala.</p>
<p>Kada je 1990. za mitropolita crnogorsko-primorskog SPC izabran Amfilohije Radović (Risto Radović), ponovo je sasvim transparentno i javno proklamirana veza Crkve i četništva. Predvođena njima, SPC u Crnoj Gori postaje vojno-politička ispostava velikosrpskih ideja i aspiracija.</p>
<p>Već tada, jako suverenističko krilo unutar Crne Gore, koje je predvodio Liberalni savez, a čije je jezgro podrške bilo na Cetinju, Amfilohija je dočekala salvom uvreda i dala mu nadimak po kojem je i danas poznat – Risto Sotona.</p>
<p>U tom turbulentnom vremenu 1990. godine na Cetinju je osnovan Odbor za obnovu Crnogorske pravoslavne crkve, koji je vrlo brzo stupio u kontakt sa sveštenikom u Američkoj pravoslavnoj crkvi Antonijem Abramovićem. Tada je i dogovoren njegov povratak u zemlju i njegovo proglašenje za duhovnog poglavara Crnogorske crkve 1993. godine.</p>
<p>Srpska crkva bila je zatečena ovim događanjima, no, vrlo je brzo povedena bespoštedna kampanja u srpskim i većini crnogorskih medija. Ipak, ovo je bila prekretnica u obnovi Crnogorske crkve i od tada ona počinje živjeti i funkcionirati uz sve probleme koji je prate do danas.</p>
<p>Nakon smrti vladike Antonija 1996. godine, za nasljednika je naznačen Mihajlo Dedejić. Otac Mihajlo, kako je poznat u široj javnosti, svojim aktivnostima i nastupima je internacionalizirao problem CPC i pitanje agresije Srpske prema Crnogorskoj crkvi. On je kao duhovni predvodnik CPC u više navrata posjetio Srebrenicu, odao počast ubijenim Bošnjacima i u javnim istupima jasno iskazao stav da je u Srebrenici počinjen genocid. Bio je to prvi velikodostojnik neke pravoslavne crkve koji je to uradio. Njegovi javni istupi vezani za entitet Republika Srpska, ali i za državu BiH, probudili su velike simpatije kod bh. patriota, posebice Bošnjaka.</p>
<p>Đukanovićeva rečenica da Srpska pravoslavna crkva čuva infrastrukturu velike Srbije čini se važnom političkom porukom, ne samo u Crnoj Gori. Đukanović je shvatio da, ako hoće crnogorsku državu, ne može mu crkva biti srpska.</p>
<p>Ako uzmemo za referencu izjave i djelovanja aktuelnog patrijarha srpskog i drugih vladika i velikodostojnika ove crkve, vidjet ćemo da i u slučaju Bosne jedan od ključnih srpskih velikodržavnih aparata predstavlja SPC. Na koncu, gdje je bila “sigurna kuća” za sve one zločince koji su se pokušavali sakriti od haške pravde? U objektima pod kontrolom SPC-a.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Koriste se podrivačke metode, u specijalnom ratu poznate i kao vađenje sadržaja ispod temelja objekta koji se želi srušiti. Podrivanje se koristi rušenjem konstrukcije države kroz pravni sistem, opstruiranjem zakona i ustavnog poretka države, uspostavljanjem paralelnih paradržavnih, paravojnih, paraodgojnih, paraobrazovnih i parapolitičkih tvorevina. Potonje se u ovom trenutku koriste kao grupe za pritisak na legalne političke snage radi njihovog oslabljivanja. Grupe za pritisak jesu forma specijalnog rata koje se planski kreiraju s očekivanjem da će nastati političke krize i koriste se da bi se umanjila efikasnost legalnih političkih snaga, a u konkretnom slučaju, pod tretmanom grupa za pritisak, koje su godinama stvarane unutar nje same, trenutno se nalazi SDA. U široj slici ovdje, prije svega, govorimo o djelovanju političkih faktora Srba i Hrvata oličenim u pojavama Milorada Dodika i Dragana Čovića, koji su glavna poluga u subverzijama specijalnog rata
Preopasno je raspirivati nacionalizme i ratne emocije. SDA to nikada nije radila. Jasno je da je ovo u šta se upušta Milorad Dodik odavno prevazišlo sebične predizborne kalkulacije. Ovo je mnogo opasnije i traži ozbiljne i svakodnevne odgovore. A ko će ih dati ako ne SDA
Srbija se ponasa kao kolonijalna/imperijalna sila na Balkanu. Srbiju vodi isti imperijalni program od Dositeja Obradovica, Ilije Garasanina, preko Vuka Karadzica, pa sve do SANU i SPC. Da li ratom ili propagandom, Srbija pokusava na sve nacine da kontrolise susjedne drzava i povecava svoj uticaj nad susjednim drzavama. Jedan primjer je pokusaj SPC da kontrolise Crnu Goru.
KOMENTARI