Prema Dikru, popularnom historiografskom djelu o Al-Andalusu koje je napisao anonimni muslimanski autor koji je živio između 14. i 15. stoljeća, znamo da je Almanzor osvojio i uništio gradove Zamoru, Simancas, Sepúlvedu, Coimbru, Astorgu i Pamplonu, i to dva puta. Sepúlveda i Barcelona gradovi su koji su osvojeni i uništeni na brutalan način. U oba napada Almanzorove snage koristile su almajaneque, divovske katapulte kojima su bacali i po pet stotina kilograma teško kamenje kako bi uništili zidove utvrda
 sa svakim ko je stao na put novom halifi, ali ne zato što je tog dječaka smatrao sposobnim političarem već zato što mu je u ranoj dobi omogućeno da postane pravim vladarom iz sjene. Godine 981. u Cordobi je postalo jasno da Almanzor teži postati halifom. Te je godine Ibn Abi Amir porazio svog punca Galiba unatoč činjenici da je Galib imao pomoć grofa Castille i kralja Navarre. Nakon toga je dobio nadimak “Al-Mansur” (Almanzor, pobjednik), što je bila privilegija samo halifa tog vremena. Isto se dogodilo kad se preselio u Medinu Alzahiru, grad koji je izgrađen kako bi u njega bila premještena muslimanska prijestolnica poluotoka.</p>
<p>“Almanzor je za kršćane bio užasan lik koji je uništio Santiago de Compostelu, srušio Barcelonu, uništio Pamplonu i okončao kraljevstvo León. To je učinilo da ostane u kršćanskim hronikama upisan kao zvijer. Međutim, za muslimane je on bio historijska veličina, osoba koja je halifat napravila mediteranskom silom, osoba koja je činila velika djela, sponzorirao radove kao što je širenje džamije ili izgradnja dvorskog grada Medine Alzahira”, kaže pisac i historičar Jesús Sánchez Adalid, autor knjige <em>Los baños del pozo azul</em>.</p>
<p>Od tada je Ibn Abi Amir započeo dugačak popis vojnih kampanja protiv susjednih kraljevstava koje nije prekidao sve do svoje smrti. Prema izvorima kakav je muslimanski historičar iz 10. stoljeća Ibn Hayyan, on nikada nije prestao “tokom svog života” da “napada kršćane, uništava njihovu zemlju i pljačka njihovu imovinu”. To potvrđuje i María Isabel Pérez de Tudela, profesorica Odjela za srednjovjekovnu historiju, u svom radu <em>Rat, nasilje i teror; Uništavanje Santiago de Compostele od Almanzora prije hiljadu godina</em>. Stručnjaci kažu da napadima nije samo htio pobijediti nego “poniziti i kazniti svoje neprijatelje”.</p>
<p>U to je doba podijeljeno kršćanstvo bilo mnogo slabije od moćnog muslimanskog susjeda s juga. Hroničari tog vremena kažu da su ga se “kršćani bojali više od smrti”. Historičar Pérez de Tudela kaže kako pohodi nisu bili usmjereni samo ka osiromašenju neprijatelja nego i ka uništavanju njihove vjere. Prema riječima Péreza de Tudele, Almanzor je proveo pedesetak kampanja kažnjavanja kršćanskih kraljevstva od 977. godine, kada je izvojevao prvu pobjedu u zemljama Leona. Većina istraživača tvrdi da je bilo više od pedeset ekspedicija koje je Almanzor vodio tokom svog života. <em>Dikr</em> kaže da ih je bilo pedeset šest.</p>
<p>Prema <em>Dikru</em>, popularnom historiografskom djelu o Al-Andalusu koje je napisao anonimni muslimanski autor koji je živio između 14. i 15. stoljeća, znamo da je Almanzor osvojio i uništio gradove Zamoru, Simancas, Sepúlvedu, Coimbru, Astorgu i Pamplonu, i to dva puta. Sepúlveda i Barcelona gradovi su koji su osvojeni i uništeni na brutalan način. U oba napada Almanzorove snage koristile su <em>almajaneque</em>, divovske katapulte kojima su bacali i po pet stotina kilograma teško kamenje kako bi uništili zidove utvrde. Kada su napadali na Barcelonu, koristili su i drugačiju vrstu municije. “Kada su napadali Barcelonu 985. godine, iz katapulta su na grad ispaljivali odsječene glave kršćana.” Kada je osvojena Barcelona, Almanzor je pobio većinu muškaraca koji su je branili i zarobio većinu žena i djece. Nakon toga je spalio kuće.</p>
<p>U historijskim se dokumentima spominje i veliki broj mrtvih koje je Ibn Abi Amir ostavio za sobom u gradovima kakvi su Simancas ili Toro. “U nekim slučajevima autor zapisuje broj mrtvih: 20.000 u Aguilaru; 10.000 u Montemayoru, a na drugom mjestu stoji da je Almanzor ubio sve ljude u Sacrameniji.” Ekspert za arapsku historiju Španije Luis Molina piše u svom djelu <em>Almanzorove kampanje</em> da su dva najbrutalnija pohoda bila sedamnaesti, onaj na Leon, odakle se vratio s hiljadu zarobljenika nakon što je ubio stotine vojnika, i osamnaesti, na Simancas, u kojem su “vode rijeke obojene crvenom bojom prolivene kršćanske krvi”. U junu 987. poveo je treći napad na grad Coimbru, a prema hroničarima, grad je nakon dvodnevne opsade osvojen, a njegovi stanovnici zarobljeni ili pobijeni. Tri godine kasnije nakon novog napada cjelokupno stanovništvo bilo je prisiljeno na iseljavanje. <em>Dikr</em> bilježi ogroman broj zatočenika koje je Almanzor imao nakon osvajanja, pljačke i spaljivanja kršćanskih gradova. Iz trideset pohoda vratio se s “velikim brojem zarobljenika”, a dobar dio njih bili su žene i djeca.</p>
<p>Iako je gotovo nemoguće izračunati konkretan broj kršćana koje je Almanzor lišio slobode, historičari su izračunali, na osnovu <em>Dikra</em>, da je zarobio 40.000 žena tokom kampanja na Zamoru i Toro, zatim još 70.000 žena i djece nakon napada na Barcelonu te još 50.000 nakon osvajanja Aguilar de Sausa. Kažu da je, kada je Almanzor ušao u Cordobu nakon jednog od svojih pohoda, sa sobom na užetu doveo devet hiljada zarobljenika. Valija iz Toleda, Abdal Ben Abdelaziz, uzeo je za sebe četiri hiljade, stoji u izdanju <em>Historijskog časopisa</em> objavljenog u aprilu 1852. godine. Kada je ratovao, Almanzor nije imao principa niti tolerancije. Za razliku od Saladina, koji je štedio zarobljenike i stanovnike osvojenih gradova, za Almanzora je bilo dovoljno da je protivnik bio kršćanin, da je načinio kakav vjerski prekršaj pa da ga liši osnovnih prava. Almanzor je vjerovatno bio jedan od najokrutnijih ratnika u historiji ratovanja.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Antibošnjački šovinizam poprima ozbiljne razmjere
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.