“Kada pogledamo trenutnu situaciju na prostoru Bosne i Hercegovine, vidimo da imamo sveukupno četiri ili pet ljudi u oba entiteta i distriktu koji se bave folkloristikom. A kada znamo da su svi oni 'proizvedeni' upravo u kabinetu profesora Maglajlića, onda vidimo da je to grupa pojedinaca koja nastavlja taj zamah bavljenja folkloristikom i usmenom književnošću, prije svega Bošnjaka, a onda i ukupnom usmenom književnošću na prostoru Bosne i Hercegovine”

Piše: Edib KADIĆ

U petak, 18. oktobra 2019. godine, Bošnjačka zajednica kulture “Preporod” organizirala je čas sjećanja u čast rahmetli profesoru Munibu Maglajliću (1945–2015), dugogodišnjem univerzitetskom profesoru. Munib Maglajlić rodio se 1945. godine u Banjoj Luci. Studij je završio na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a postdiplomski studij iz književnosti, a zatim i doktorsku disertaciju o bošnjačkoj usmenoj baladi odbranio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Baveći se naučnim radom, objavljuje brojne članke, kao i rasprave, pretežno o bošnjačkoj usmenoj književnosti, a priređuje i uređuje veliki broj antologija, knjiga, časopisa i zbornike radova iz književnosti uopće. Prije agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je direktor Instituta za književnost, nakon čega je od 1994. do 2001. godine bio predsjednik BZK “Preporod”. Do preseljenja na ahiret bio je i direktor Instituta za bošnjačke studije BZK “Preporod” i urednik u Fondaciji “Mulla Sadra”.

Na ovom skupu govorili su prof. dr. Sanjin Kodrić, novoimenovani predsjednik BZK “Preporod”, prof. dr. Sead Šemsović, koji je od profesora Maglajlića “naslijedio” Katedru za usmenu književnost na Odsjeku za književnosti naroda BiH, i prof. dr. Almedina Čengić, predsjednica Upravnog odbora “Preporod”.

Na početku je istaknuto da je profesor Maglajlić bio jedan od predanih i najznačajnijih proučavalaca usmene baštine Bošnjaka kojeg smo ikada imali. “Ovaj događaj organizirali smo iz najdublje zahvalnosti i poštovanja prema profesoru Maglajliću, od kojeg su mnogi od nas ovdje učili se svom pozivu, ali i onome što je to Bošnjačka zajednica kulture ‘Preporod’. Za mene lično, ovo dvoje uvijek je bilo neodvojivo, jedna neraskidiva cjelina, jer profesorov angažman ili, bolje rečeno, njegovo bespoštedno davanje u onom što je poslanje BZK ‘Preporod’, uvijek sam razumijevao kao suštinski dio poziva. Ma koliko naučnih studija i knjiga napisali, ma koliko u nauci ostvarili i dosegnuli, sve to nije možda do kraja nijemo i nemoćno, ali sigurno nije ni dovoljno glasno, niti dovoljno djelatno bez onog pregnuća koje se zove BZK ‘Preporod’.

Potreba i nužnost da se pojedinac našeg kova ugradi ne samo svojim djelom već i svojim neposrednim djelovanjem u ‘Preporodovo’ pregnuće za dobrobit naroda i domovine, to je lekcija koju sam prije nešto više od dva desetljeća počeo učiti od rahmetli profesora Muniba Maglajlića, i to je bila i ostala moja zasigurno najvažnija i najtrajnija lekcija. I ja lično i mnogi od nas ovdje profesoru dugujemo neizmjerno mnogo. A duguje mu isto toliko, i još više, i sam ‘Preporod’, mada profesor nikada nije priznavao ova dugovanja, već je svakome od nas, a pogotovo ‘Preporodu’, s neobičnom lahkoćom, samopožrtvovanjem i služenjem zajedničkom dobru rado praštao svaki ovaj dug. Ni mi lično, ni ‘Preporod’, ni naša zajednica profesoru nikad ne možemo stvarno vratiti ovaj dug i sve ono dobro što je uložio u ‘Preporod’ i svakog od nas pojedinačno”, kazao je u uvodnom obraćanju Kodrić.

Istaknuo je da će se iduće godine, na 75. godinu profesorovog rođenja i petu godišnjicu preseljenja na bolji svijet, u njegovu čast prirediti naučni skup, tek prvi u nizu takvih. Poručio je i da će se u njegovoj rodnoj Banjoj Luci, gradu koji je bio njegova radost, ali i tiha tuga, upriličiti “Preporodovi” dani Muniba Maglajlića kao trajni spomen na profesorovo ime i djelovanje.

Profesorica Čengić rekla je u svom obraćanju kako je itekako potrebno da se sjećamo ljudi koji su nas zadužili i koji su svojim radom, savjetima i angažmanom obogatili bošnjačku zajednicu.

“Ljudi kao što je bio profesor Munib Maglajlić povezivali su prošlost s budućnošću, a to su činili u sadašnjosti. Vrlo je teško dati komentar o onome što je vjekovno naša tradicija. Vrlo je teško dopuniti sve ono što je već rečeno o toj usmenoj zaostavštini koja je dio nas, koja nas potvrđuje, koja nas određuje. Teško je objasniti novim generacijama kolika je vrijednost naše usmene zaostavštine, a istovremeno u takvim tekstovima pisati o motivu Omera i Merime, pisati o Hasanaginici, koja je fenomen na svim odsjecima slavistike u svijetu, i onda napisati tekst o vicevima o Muji i Sulji, reprezentativno šaljivim likovima iz naše usmene tradicije, a uvijek ostati na nivou ozbiljnosti i profesionalnosti koju je imao rahmetli profesor Munib Maglajlić.

U nekoliko susreta s njim imala sam takav jedan entuzijastički polet, a to želim da imaju i mlade kolege koje se bave ovom problematikom, govoreći o nekim primjerima Hasanaginice koja se izvodila u nekim odžacima, kulama, u okviru moje porodice. Onda mi je toplo rekao da bi to sve trebalo zapisati, da bi se ostavilo budućim generacijama sjećanje na sve ono što nas određuje, na svu ljubav koja je utkana u kulturnu zaostavštinu Bosne i Hercegovine, Bošnjaka i svih naroda u ovoj državi. Jer, profesor Maglajlić nije samo izučavao kulturnu zaostavštinu Bošnjaka, muslimana, nego je bio izuzetno bitna osoba koja se bavila istraživanjem u cijeloj regiji”, potcrtala je Čengić.

Prohod kroz Maglajlićevo ukupno naučno djelo napravio je profesor Šemsović, predstavljajući i Maglajlićev rad u folkloristici, disciplini koja je reprezentativna u svijetu, a kod nas, prema Šemsovićevim riječima, nije pretjerano cijenjena. “To je iz razloga što smo u momentu agresije na Bosnu i Hercegovinu doživjeli prekid kontinuiteta u bavljenju ovom disciplinom. To je nauka o usmenoj književnosti koja podrazumijeva prikupljanje usmenoknjiževne građe, prikupljanje vijesti o običajima, o obredima iz života jednog naroda, a kasnije i analiziranje tih prikupljenih tekstova usmenoknjiževne građe.

Da bismo se uopće bavili čovjekom kakav je bio profesor Munib Maglajlić i da bismo kazali kakav je to njegov doprinos, mi zapravo moramo razumjeti šta ta nauka jeste, kako ona funkcionira i kako izgleda u našem najbližem susjedstvu. Ako pogledamo prema Zapadu, vidimo da na ovom nama najbližem, u Zagrebu, postoji Institut za etnologiju i folkloristiku s tridesetak uposlenih folklorista i istraživača usmene književnosti, da postoji časopis koji se zove Narodna umjetnost, da na istočnoj strani imate Udruženje folklorista Srbije, da imate časopis Folklorist, da u Makedoniji imate Institut za folkloristiku ‘Marko Cepenkov’, časopis Folkloristika i također dvadesetak doktora nauka iz oblasti folkloristike.

A kada pogledamo trenutnu situaciju na prostoru Bosne i Hercegovine, vidimo da imamo sveukupno četiri ili pet ljudi u oba entiteta i distriktu koji se bave folkloristikom. A kada znamo da su svi oni ‘proizvedeni’ upravo u kabinetu profesora Maglajlića, onda vidimo da je to grupa pojedinaca koja nastavlja taj zamah bavljenja folkloristikom i usmenom književnošću, prije svega Bošnjaka, a onda i ukupnom usmenom književnošću na prostoru Bosne i Hercegovine. To je izuzetno mali broj ljudi u odnosu na ono što imaju susjedi i s jedne i s druge strane”, naglasio je Šemsović, te dodao da profesor Munib Maglajlić i prije agresije na Bosnu i Hercegovinu postaje važno ime u svijetu izučavanja usmene književnosti.

“U njegovim radovima, koji nastaju još od ranih sedamdesetih godina, sasvim se jasno prepoznaje koja bi to trebala biti oblast njegovog zanimanja. Prepoznavši da je lirska pjesma koju imenujemo pojmom sevdalinka jako važna za Bosnu i Hercegovinu i Bošnjake, profesor će se opredijeliti da prijavi temu u svom magistarskom radu o razvoju i definiranju ovog žanra. Potom, već za narednu svoju akademsku radnju, za doktorsku disertaciju prepoznat će da je upražnjen prostor koji treba popuniti, a to je analiza bošnjačke balade. Do tada postoji jedna disertacija o bosanskohercegovačkoj baladi profesorice Hatidže Krnjević, a u segmentu definiranja posebnosti bošnjačke balade profesor svojom disertacijom daje iskorak u odnosu na sva dotadašnja istraživanja.

Iskorak koji će napraviti još tada 1973. i 1974. godine jeste prepoznavanje da sevdalinka posjeduje jednu karakternu crtu, jednu osobinu, a to je lokalno obilježje. Pokazao je kako sevdalinka pamti imena i prezimena ljudi, da pamti lokalitete u kojim se dešava radnja, da li se radi o gradu, gradskoj četvrti, sokaku, mahali, pamti imena voda. Prepoznajući sve to kao jednu od glavnih mjesta poetike sevdalinke, on će zapravo iskoračiti u odnosu na sva dotadašnja istraživanja i pisanja i objediniti jedan sasvim novi književnoteorijski način govora o sevdalinci”, pojasnio je Šemsović.