Piše: Bojan BUDIMAC
Dominirajuća tema javnog političkog diskursa u Turskoj u posljednje dvije nedjelje bukvalno je izbrisala sve ostale. Kako one na kojima insistira vlast, tako i one na kojima opozicija pokušava da jaše. Kao tasterom “delete” zbrisane su teme o kojima se prethodnih dana pričalo poput antiterorističke akcije “Izvor mira”, samit Erdoğan – Trump, S-400, ekonomija, pa čak i ponovo podgrijana priča o prijevremenim izborima. Ako je neko htio potpuno odvlačenje pažnje, onda je u tome, bar tokom 10 dana, u potpunosti uspio. Blisko pameti bilo bi pomisliti da je u interesu Vlade Turske skretanje pažnje s “neprijatnih” tema i glavna opoziciona partija – Republikanska narodna partija (CHP) – pokušala je prodati to tumačenje. Međutim, s obzirom na to da se sve vrtjelo isključivo oko nje (glavne opozicione partije), riječ je o (klasičnom) samougruhavanju CHP-a, pri čemu su se unutarpartijski rivali valjajući se u (sopstvenom) blatu obilato gađali njime u svim pravcima u nadi da će se nešto zalijepiti i na one koji nit su luk jeli, nit luk mirisali. O čemu je, dakle, riječ?
Rahmi Turan, doajen turskog novinarstva, glavni kolumnista štampane stvari Sözcu, 20. novembra svojom kolumnom startovao je slijed događaja uporedivih s najurnebesnijim vodviljem, koji nadilazi sve što je Georges Feydeau ikad napisao. Vratolomni obrti, “gluhi telefoni”, laži kratkih nogu, poricanja pa poricanja poricanja jesu elementi te predstave.
E sad, da bi glumci i rekvizita u njoj bili jasniji, mora se reći da je “doajen” to samo i isključivo zbog godina života (80), dok je kao novinar poznat po ozbiljnom blaćenju tračevima, te vijestima tipa “rođena beba s bradom” i “krv kornjača izvanredan je lijek protiv raka”. Štampana stvar za koju radi omiljeno je (i uglavnom jedino) štivo najekstremnijih bijelih Turaka i/ili (kvazi)kemalista. Samo dan prije nego što je Turanova kolumna objavljena, lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu nazvao je tu štampanu stvar “novim admiralskim brodom” turskog novinarstva.
E, u tom “admiralskom brodu novinarstva” Turan je objavio da mu je “izvor blizak Palati” (Palata je sarkastičan izraz za predsjednički kompleks i. e. predsjednika Erdoğana) došapnuo da se u noći 9. novembra desio tajni sastanak između jednog “važnog političara CHP-a” i predsjednika Erdoğana. “Izvor” je naveo ne samo organizacione detalje tog hipertajnog sastanka nego i sadržaj, kao da je bio prisutan, a “doajen” ih je dramaturški stavio u oblik upravnog govora. Evo tog dijela teksta:
“Sigurnosti Turske radi, funkcija predsjednika CHP-a mora biti tvoja.” Rekao je on (predsjednik Erdoğan, moja primjedba). CHP političar se nije ranije oglašavao, a zatim s izrazom prigovora je rekao: “Imam prepreke.” Predsjednik AKP-a i predsjednik Erdoğan je rekao: “Razmisli, odluči. Ovo je neophodno za dobro zemlje. Ja ću ti pomoći!” Sada, “ko je ovaj važan CHP političar?” Moj izvor blizak Palati rekao mi je ime važne CHP persone. Pa sam nazvao tu osobu da je pitam, ali uprkos svim mojim naporima, nisam ga mogao kontaktirati. Ne dajem vam nikakva imena jer nisam dobio odobrenje.”
Težinu optužbe da se predsjednik Republike bavi kadrovskom politikom glavne opozicione partije u zavjeri s jednim njenim “važnim političarem” ne treba, nadam se, posebno objašnjavati. Vijest “bomba”, kako je Turan napisao u kolumni, jeste eksplozivna bez obzira na njenu tačnost ili netačnost. “Palata” je demantirala da se tako nešto ikad desilo. No, kao što rekoh, riječ je o slijedu događaja.
Koincidentalno (?), sljedećeg dana (21. novembra) u jutarnjem programu FOX TV (televizijskom pandanu štampane stvari) gostovao je lider CHP-a Kemal Kılıçdaroğlu. Program inače vodi ono što se odaziva na ime İsmail Küçükkaya, a što je išlo da mu trenutni gradonačelnik Istanbula İmamoğlu i njegov tim izdiktiraju pitanja za predizbornu debatu s kandidatom vladajuće partije Binalijem Yıldırımom – samo reference radi, da se zna o kakvom je “novinaru” riječ. Elem, u tom programu Kılıçdaroğlu potvrđuje tačnost navoda iz Turanove kolumne i također odbija da pusti ime “važnog političara CHP-a” u javnost.
Od tog momenta ova priča, odnosno diskusija o njoj, postaje apsolutno dominantna tema svih televizija i novina. Isto večer u programu Habertürk televizije novinar dnevnika Posta Nedim Şener ubacuje za Rahmija Turana kompromitirajući element. Naime, otkrio je javnosti da je ista ta priča prije Turana stigla do jednog drugog doajena dnevnika Sözcu Uğura Dündara, ali da je Dündar odbio da je plasira jer mu je zasmrdila na patku (neletačicu), odnosno na komplot. Protiv koga?
Muharrem İnce, politički zombi, odnosno bivši kandidat CHP-a za položaj predsjednika Republike Turske, koji je (opet koincidentalno?) dan prije izlaska Turanove kolumne obnarodovao svoje političke ambicije – da postane predsjednik CHP-a i da se kandidira na sljedećim predsjedničkim izborima – osjetio je da se mreža laži plete zapravo oko njega. Etiketa da je “Erdoğanov kandidat” za predsjednika CHP-a na kongresu koji se mora desiti početkom iduće godine i na kojem će se birati (novi?) predsjednik partije praktično je crveni karton prije utakmice. Stoga se javio sam da demantira takve tračeve; da bi vodvilj bio “veseliji”, često bombastičnim izjavama (tvitovima) poput onog da će se, ako se dokaže da je on bio taj koji kuje zavjeru s Erdoğanom, javno samospaliti na Taksim trgu.
U međuvremenu, pod pritiskom prije svega novinarskog esnafa Rahmija Turana, sve i dalje tvrdeći da je besprijekoran, otkriva svoj izvor – novinar Talat Atilla. Sa svoje strane Atilla, koji je prvo, ničim izazvan, negirao da je on Turanov izvor, pa onda potvrdio, otkriva nam da njegov izvor, pak, nije nikakva osoba “bliska Palati” (to je bio “umjetnički” doprinos Turanove mašte), nego CHP-ov poslanik u Velikoj narodnoj skupštini Republike Turske. Priznat ćete, vratolomni obrt u priči. No, to nije sve od Talata Atille. Dodao je da je u ličnom kontaktu sam lider CHP-a Kılıçdaroğlu potvrdio istinitost priče. Dva puta.
Kılıçdaroğlu je u međuvremenu, čini se, shvatio da je dara skuplja nego mjera, pa je pokušao da uvjeri javnost da nikad on na FOX TV nije potvrdio tačnost Turanove kolumne, nego je samo konstatirao da se Erdoğan pokušava miješati u kadrovsku politiku CHP-a. Odgovarajući na Atilline tvrdnje, slagao je da nije ni na kakav način komunicirao oko sedam godina. Nedim Şener, kome je CHP draga, ali su mu novinarski standardi i činjenice ipak draže, ponovo raskrinkava tu Kılıçdaroğluovu laž – ukazujući na prošlogodišnje tekstove i intervju koji je Talat Atilla napravio s liderom CHP-a.
Ukratko, svi elementi Turanove kolumne raskrinkani su, a možda je najsmješniji detalj da je, tvrdoglavo insistirajući na tačnosti priče, objavio i registarske tablice vozila kojim se “važni političar CHP-a” odvezao u predsjednički kompleks i kojim je odvezen iz kompleksa (dva različita vozila prema scenariju). Brzo se ispostavilo da su te registracije nepostojeće.
Naravno, “debata” nije mogla biti ignorirana od predsjednika Republike, pa je Erdoğan izazvao lidera CHP-a stavivši svoju predsjedničku funkciju u zalog ako je priča tačna, pitavši da li je on (Kılıçdaroğlu) spreman da ostavi svoju partijsku funkciju ako nije. Ne odgovarajući na direktni izazov (tipično), Kılıçdaroğlu je skrenuo (tipično) na temu da se Erdoğan plaši TV duela s njim.
Vrhunac, ako se to tako može nazvati, bila je konferencija za štampu “žrtve” komplota Muharrema İncea 25. novembra u voćnjaku njegovog dede, gdje je na stablo jedne jabuke okačio sliku Atatürka, a na drugo tursku zastavu. Iz te scenografije on je održao vakelu optužujući bandu unutar vrha CHP-a (dobro pazeći da ne inkriminira Kılıçdaroğlua) koja spletkari oko njega godinama. “Šutio sam godinu i po dana, e neću više!” Ko je “banda”? “Znaju oni ko su, išli su brodom na ljetovanje zajedno.”
Busajući se u prsa da se neće smiriti dok se stvar potpuno ne raščisti, pokušavao je da ostavi utisak politički jakog igrača. Samo dva dana kasnije stavio je “tačku” na cijelu stvar jer skandal samo nanosi štetu voljenoj partiji. Drugim riječima, epilog je: “pojeo vuk magarca”. Na kraju je ostalo mnogo više pitanja nego odgovora (o neimenovanim imenima da ne govorimo).
Međutim, pitanje koje još odjekuje jeste cui bono? U tekstu od 29. novembra Nedim Şener daje sljedeću ocjenu: “Ovo nije bilo korisno za Kılıçdaroğlua, ni za Muharrema İncea, koji je zašutio pred pritiscima, niti za AKP. Ovo je koristilo samo jednoj stvari: javnost je vidjela da ima novinara i političara koji lažu i onih koji govore istinu. Ovo sada je bitka istine i laži. Vrijeme će pokazati šta će pobijediti…”
