Osim ubistva sedmerice vozača, opljačkana su 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila s opremom i lijekovima, pokradena je roba široke potrošnje u vrijednosti od 17 miliona maraka, te oko 500 tona druge robe čija vrijednost nije procijenjena, kao i novac u iznosu od približno 1,3 miliona maraka. Događaj su snimili hrvatski i novinari iz drugih evropskih zemalja

Nedžad Gušić

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Navršilo se 25 godina od napada na konvoj spasa koji je u gladnu Tuzlu početkom juna 1993. godine trebao isporučiti hranu i lijekove. Sve ove godine niko nije osuđen zbog ubistva sedmerice vozača ni za višemilionsku pljačku konvoja.

Prema izvještaju Centra službi bezbjednosti (CSB) Tuzla, u selu Rankovići, na području općine Novi Travnik, civili, među kojima je bilo žena i djece, blokirali su 4. juna 1993. godine put kako bi konvoj morao stati. Žene su motkama razbijale stakla na vozilima, a uslijedilo je i granatiranje s okolnih brda, pa se konvoj “razbio” u više dijelova. Dio je upućen u kasarnu u Vitezu, dio na Kamenolom, a dio na Pješčaru. Učesnici konvoja, kako svjedoče preživjeli, morali su istovarati robu s kamiona, uz stalno maltretiranje i prijetnje vojnika Hrvatskog vijeća obrane.

Ubijeno je sedam vozača: Fikret Hadžibeganović, Fikret Ademović, Mustafa Karić, Hamdija Mutišević, Hasan Gušić, Hazim Grahić i Adil Akeljić. Kao nestao vodi se Salko Memić i od tog je dana njegova sudbina nepoznata, a traga se za još tri osobe. Gušić i Mutišević ubijeni su prvog dana napada na konvoj.

Napad su snimile kamere i fotoreporteri hrvatskih i svjetskih medijskih kuća.

Prema dostupnim podacima, pripadnici HVO-a opljačkali su ukupno 142 kamiona, 20 putničkih vozila, devet kombija, dva sanitetska vozila s opremom i lijekovima, robu široke potrošnje u vrijednosti od 17 miliona maraka i oko 500 tona druge robe čija vrijednost nije procijenjena, kao i novac u iznosu oko 1,3 miliona maraka.

Unazad 25 godina, Nedžad Gušić, čiji je otac Hasan ubijen kada je on imao devet i po godina, gotovo svakodnevno gleda fotografiju mrtvog oca dok u lokvi krvi potrbuške leži pored autobusa. Iako bi, priča, najviše volio da je imao priliku odrastati uz oca, ponosan je jer zna da je taj čovjek stradao časno, kao civil i humanitarac, pokušavajući pomoći i koliko-toliko olakšati život svojim napaćenim i gladnim sugrađanima.

“Tog je dana otac autobusom prevozio humanitarnu pomoć koju su u Njemačkoj i Austriji skupljali pojedinci i organizacije, kao i naši ljudi koji su se ondje zatekli. Javio nam se nekoliko dana prije i rekao je da će krenuti na put. Brojali smo dane do njegovog povratka. Išao je preko Zagreba u Split, pa zatim kroz Hercegovinu do Tuzle, a put je trajao više dana. I ranije je nekoliko puta odlazio i vraćao se i imao je problema na putu, ali on je već znao gdje je mogao očekivati probleme i kako ih riješiti. Sjećam se da je u našem stanu u Tuzli uvijek bilo prometno, kao na stanici. Ljudi su dolazili i odlazili noseći pakete koje im je neko od rodbine iz inostranstva slao po mom ocu. Ti su paketi bili dragocjeni u vrijeme kada je u Tuzli i ostatku Bosne i Hercegovine bila ogromna glad, a obično bi neko negdje zaturio i koju paru, pa ako prođe sve preglede i dođe u ruke onog kome je namijenjeno, dobro i jeste”, započinje Gušić priču o ubistvu svog oca Hasana.

Konvoj kamiona, autobusa i saniteta, zajedno s manjom grupom žena i djece, priča Gušić, dugo je čekao u Splitu da im se osigura nesmetan prolazak. Kada je humanitarka Jasna Arzberger, austrijska državljanka porijeklom iz Tuzle, dobila dozvole za prijevoz robe i novca koji je ona prikupila u Njemačkoj i Austriji, a koji su bili raspoređeni u četiri autobusa, predložila je da ta četiri autobusa krenu.

“Oni su imali sve papire od ‘Caritasa’, ‘Crvenog krsta’, ‘Merhameta’, čak i vozilo UNPROFOR-a da ih prati. Imali su i pismene garancije HVO-a da ih niko ne smije dirati, ali to se nije desilo. Od Čapljine, gdje su prošli carinu, po dolasku u Srednju Bosnu, HVO ih je pretresao više puta. Ostatak konvoja dobio je informacije da sve protiče dobro pa su, kada su dobili dozvole, i oni krenuli. Konvoj se kretao u grupama, a svakoga su izvodili iz autobusa i pretresali. Otac i njegove kolege, kao prva grupa iz konvoja, zadržani su na posljednjem punktu u Novoj Biloj, nekoliko kilometara od teritorije koju je držala Armija RBiH. Ostali su narednih dana pristizali i, kako su dolazili, tako su bili pljačkani, maltretirani ili u krajnjem slučaju ubijani. Otac je prevozio lijekove u vrijednosti od oko 250.000 maraka, a Arzberger je na suđenju protiv Federacije BiH, koju smo tužili zbog nečinjenja ničega kako bi se zločin kaznio, izjavila da je moj otac imao mnogo novca kod sebe, od čega je dio trebao predati brojnim ljudima u Tuzli, a pomoć im je slala rodbina. Humanitarnu pomoć u vrijednosti od najmanje dva miliona bio je osigurao tadašnji predsjednik Štajerske pokrajine Jozef Krainer, zatim ‘Caritas’ iz Graza, te porodica Arzberger i profesor Holašek iz klinike u Grazu. U drugim autobusima bilo je još više dragocjenosti, a gospođa Arzberger vjeruje da je postojala dojava o tome šta se i koliko čega prevozi, te da se napad nije desio slučajno.”

Tokom pretresa su ljudi izvedeni iz autobusa i, prema svjedočenju Arzberger, prenosi Gušić, na njihove vapaje i molbe da ih UNPROFOR zaštiti, u čijoj su pratnji bili, dobili su hladan odgovor da to nije u njihovoj nadležnosti.

Ubrzo nakon zaustavljanja konvoja, počelo je granatiranje, a i sama Arzberger je ranjena.

“Zapravo, ispričala je da joj je život spasio upravo moj otac, koji ju je gurnuo u neki kanal, a on je poginuo kada je granata pala. Arzberger je tada izranjavana po tabanima, a u drugom autobusu, za volanom, poginuo je i Hamdija Mutišević, Tuzlak iz naselja Mandići, i njih su dvojica prve žrtve iz prve grupe tuzlanskog konvoja spasa”, navodi Gušić.

Za porodicu Gušić bio je to veliki šok. Očekivali su povratak muža i oca u porodični dom, a njegovo tijelo dovezeno je tek poslije osam mjeseci.

“Armija RBiH razmjenjivala je mrtve za mrtve, a oca su dovezli kao NN lice. Majka ga je prepoznala po zubima i ukopan je ovdje. Majka je ostala bez muža, s četvero djece. Ima moje tri sestre i mene, a niko od nas tada nije bio završio osnovnu školu. Othranila nas je, što je teško i u normalnim uvjetima, a kamoli u ratnim okolnostima.”

Porodice žrtava očekuju da bi se nakon nedavnih presuda “haškoj šestorci” uskoro mogle očekivati istrage i podizanje optužnica.

“Ogorčen sam kada znam da 25 godina poslije država nije uradila ništa da se pronađu i kazne ubice ljudi koji su prevozili humanitarnu pomoć. Vjerovatno se u prethodnih četvrt stoljeća nije desio pogodan politički trenutak, ali nadam se da će se poslije presuda ‘šestorci u Hagu’ nešto početi dešavati jer je dosta zločina u Hercegovini i Srednjoj Bosni koji nisu riješeni. U vezi s našim predmetom, jedan jedini odgovor od Tužilaštva BiH o napadu na tzv. tuzlanski konvoj spasa dobili smo prije četiri godine i oni su tada naveli inicijale F. G., B. V, K. J., F. D. i Lj. Z., protiv kojih se vršila provjera kako bi se utvrdilo da li postoji dovoljno osnova sumnje da su oni počinili ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Od tada ništa novo.”

Gušić ističe da se nada da će doživjeti da se pronađu krivci, jer, kaže, želi vidjeti kako će se osjećati kada bude znao ko mu je ubio oca.

“Da zločince i sada stigne kazna, oni su se već nauživali i naživjeli u slobodi. Imam informacije ko su ti ljudi i čime se bave, ali ja im se ne bih svetio. Iskreno, dovoljna im je Božija kazna jer već i na ovom svijetu imaju velikih zdravstvenih problema, kako ličnih, tako i porodičnih. Isto tako, koliko god da žele misliti da su slobodni ljudi, znam da negdje u podsvijesti i sami znaju da će kad-tad doći red i na njih. Sam taj psihički pritisak i čekanje, tj. pripremanje za trenutak kada će nekom zbog nečega zatrebati da ih optuži i strpa iza rešetaka, te ako uz to dodamo njihovo loše zdravlje na koje će se nedvojbeno vaditi, dovoljno govori o tome da, iako su na slobodi, oni ipak nisu slobodni”, kaže Gušić, zaključujući:

“Tužili smo Federaciju Bosne i Hercegovine, koja ništa nije poduzela u vezi s ovim zločinom, ali nedavno smo dobili odgovor da se ne može utvrditi s koje je strane ispaljena granata, s bošnjačke ili s hrvatske. Mi znamo da su to uradili bosanski Hrvati, dakle ljudi koji sada žive u Novom Travniku i Novoj Biloj i imaju sve, a to sve su stekli na krvav način, ubijajući i pljačkajući humanitarce. Postoje živi svjedoci, imaju videosnimci, ali nemamo ljude, ni naše koji su ubijeni, a nemamo ni osuđene. Četničke su linije bile daleko, a granata je, prema tvrdnjama preživjelih, došla iz smjera položaja HVO-a. Uostalom, neka se pokrene istraga i neka to utvrđuju stručnjaci i vještaci kojima je to posao.”