Danas je teško zamisliti da neko može napasti na Meku, sveto mjesto svakog muslimana. Međutim, takvi su se incidenti dešavali kroz islamsku historiju. Krvava godišnjica terorističkog napada i opsade obilježava se ovih dana jer su rano ujutro 20. novembra 1979. godine, dvije nedjelje nakon hadža i uoči novog stoljeća po islamskom hidžretskom kalendaru, u dvorištu Velike džamije u Meki odjeknuli pucnjevi. Ubijena su dva nenaoružana čuvara, prve žrtve opsade, a događaji koji su uslijedili radikalno će izmijeniti noviju muslimansku historiju

Piše: Nedim HASIĆ

“La ilahe illallah” – odjekivalo je tog jutra iz zvučnika sa sedam minareta džamije u Meki. Dvadeseti je novembar 1979. godine, pet je sati i 18 minuta. Hiljade vjernika okupilo se u dvorištu želeći klanjati sabah-namaz. Posebno je jutro: počinje novo stoljeće u islamskom kalendaru, prvi je muharem 1400. godine. Dobro naoružana skupina upada u džamiju. Na njezinom čelu bivši je pripadnik saudijske Nacionalne garde – punim imenom Juhajman ibn Muhammad ibn Sajf al‑Otajbi. Vjernici u džamiji postaju taoci sve do intervencije saudijske vojske. Njihova akcija završava dvije nedjelje kasnije krvoprolićem koje je okončalo s oko hiljadu mrtvih.

Iako se desio prije četrdeset godina, u Saudijskoj Arabiji ovaj je teroristički napad još uvijek tabu. Službeno, počinila ga je mala, izolirana skupina vjerskih fanatika, bez ikakve veze s današnjim terorom sadašnjosti. Represija je bila uspješna čak i na Zapadu, ali Al-Otajbi je nakon toga postao idol mnogih drugih terorista. Osama bin Laden ili Abu Musab al-Zarkavi slijedili su njegove ideje i otvoreno se zalagali za borbu protiv nevjernika i za “čisti islam”. Ideologija i propaganda terorističke Islamske države (IS) također se temelji na Al-Otajbijevim spisima, koji je i danas jedan od najprodavanijih autora u velikom dijelu muslimanskog svijeta.

MRAČNJAK KOVRDŽAVE KOSE

Tog sunčanog jutra, dok je hiljade ljudi klanjalo namaz, odjeknuli su prvi pucnji. Bilo je to teško svetogrđe, pucati na svetom muslimanskom mjestu ogroman je grijeh. Vjernicima je bježati nemoguće, mnoga vrata džamije zabravljena su teškim lancima. Čovjek kovrdžave kose duge do ramena uzeo je mikrofon od imama i počeo izdavati naredbe. Teško naoružani mladići hodaju prema Crnom kamenu Kabe. Automatske su puške postavili na minarete i počeli dijeliti vjernike po nacionalnosti. Tražili su tumače da svima prevedu poruku koju vođa šalje svijetu kroz zvučnike s džamije. Konačno je ispunjeno drevno proročanstvo, kraj svijeta i konačna pobjeda islama nad nevjernicima bili su neminovni.

“Idi na minarete! Namjestite snajperiste! Zatvori vrata! Smjestite straže!”, naredio je Al-Otajbi. Zatim je jedan drugi muškarac istupio i kazao da je vođa grupe Muhammad bin Abdullah al‑Kahtani, dugoočekivana figura koja će voditi muslimanski svijet prema kraju vremena, a koja je stigla da riješi moderni svijet zla, ustvari Mehdi. Dodao je da su saudijska kraljevska porodica i ulema nelegitimni, da njihova vlast mora biti odbačena i da se svi u svetištu moraju pojaviti i založiti se za “Mehdija”.

Imao je 42 godine, širokih jagodica, guste crne kose, snažne brade, sin je beduinske porodice iz centralne arapske provincije Kasim. Stekao je svoje akademsko obrazovanje na šerijatskom fakultetu Islamskog univerziteta u Medini, kao student Abda al-Asisa bin Basa, jednog od najreakcionarnijih saudijskih teologa 20. stoljeća. Tokom studija ispisivao je bijesne redove protiv moderne i korumpirane države. Tvrdio je da su telefon, televizija i automobili otuđili čovjeka od Boga. Prezirao je vladajuću porodicu i namjeravao je izazvati vjerski ustanak protiv kralja.

Ko je čovjek s crnom kovrdžavom glavom, taj “Mračni”, što u prijevodu znači njegovo ime, taj koji hiljade vjernika uzima kao taoce? Selefija je već dugo istaknuti protivnik saudijske kraljevske porodice, protivnik brze ekonomske i socijalne modernizacije koju zemlja doživljava nakon otkrića i eksploatacije bogatih naftnih polja. Kina, klubovi, umjetničke izložbe u njegovim su očima jednako nespojivi s islamom poput nogometnih utakmica, televizije ili materijalnog luksuza uopće.

U gardi su tradicionalno služili beduinski borci odani saudijskoj kraljevskoj porodici i selefističkoj grani islama s kojom je povezana. Njegov djed bio je poznati vođa pokreta “Ikhvan”, sultan Bin Bajada bin Hameeda al-Otajbija, koji je vodio pobunu protiv osnivača Kraljevine, kralja Abdulaziza al-Sauda u kasnim dvadesetima. Protivili su se Al-Saudovom odnosu sa zapadnim silama, njegovom misijom modernizacije zemlje, naredbama o zaustavljanju ekspanzionističkih ekspedicija u Irak i druga pogranična područja Kraljevine.

Ovi ostaci polarizirajuće i ekstremne misli Al-Otajbijevih predaka gorjeli su u njemu, a on je odlučio svoju misiju provesti u samom srcu islamskog svijeta. Smetala mu je brza modernizacija Kraljevine i usvajanje novih tehnoloških dostignuća, posebno u svakodnevnom životu i zabavi, kao što je smetala i većini konzervativne klerikalne klase u Saudijskoj Arabiji. Sa 400 saučesnika okupirao je Veliku džamiju i držao taoce. Kasnije se saznalo da su u svetište krijumčarili oružje, hranu i municiju noseći ih u tabutima.

“Mračni” svojim istupima napada i kraljevsku porodicu, čiji se članovi prepuštaju svim vrstama poroka na putovanjima u inostranstvo, na Zapad. Našao je oduševljene sljedbenike među mladim Arapima koji proučavaju vehabijski pokret na univerzitetima u Medini, Meki i Rijadu. U saudijskom studentu Mohammedu Abdullahu al-Kahtaniju, “Mračni” vjeruje, prepoznaje Mehdija.

Na pohod na Meku odlučio se još u jesen 1978. godine. Tog 20. novembra 1979. godine najavio je kraj svijeta i predstavio svima svog prijatelja kao Mehdija. U sjeni Kabe stoji Mohammed Abdullah s pištoljem u ruci. Hodočasnici u širokom unutrašnjem dvorištu polažu zakletvu kojom su se prvi muslimani zakleli na vjernost Muhammedu, a. s. Nakon toga, pobunjenici oslobađaju većinu vjernika. Pušteni su da prošire dobre vijesti o pojavi Mehdija. Saudijski kralj Halid želi pokrenuti vojsku kako bi intervenirala protiv terorista, ali izričito su zabranjene borbe u svetom gradu Meki. Može pomoći samo fetva. Međutim, ulema koju je kralj pozvao u Rijad suočava se s dilemom: oni ne priznaju proglašenog Mehdija, ali dijele fundamentalističke ideale pobunjenika i kritiku modernizacije u Saudijskoj Arabiji.

Ulema počinje pregovarati s kraljem kako bi postigli sporazum: fetvom će dopustiti režimu da nasilno prekine dramu s taocima. Zauzvrat, saudijski vladari obavezuju se suzbiti liberalizaciju društva. Pored toga, kraljevska kuća trebala bi iskoristiti veliki dio milijardi dolara prihoda od trgovine naftom za svjetsku distribuciju vehabijskog viđenja islama. Ustvari, ulema prisiljava kraljevsku porodicu na usvajanje Juhajmanovog programa kako bi ga se riješili.

BITKA ZA DŽAMIJU

U međuvremenu se širom zemlje šire glasine o događajima u Meki. Čak i američki diplomati imaju samo djelomične informacije. U Washingtonu se pogrešno pretpostavlja da je šiitski režim, koji je nešto ranije došao na vlast u Iranu, taj koji je stao iza terorista. Teheran je zbog toga ogorčen i optužuje za napad SAD i Izrael. Špekulacije o navodnom napadu nevjernika na svetište vrlo brzo obilaze cijeli muslimanski svijet. U Pakistanu je zapaljena Ambasada Amerike, a u Indiji i Bangladešu napadnuti su američki konzulati.

U Meki nakon dva dana započinje vojna bitka za Veliku džamiju. Kasnije će Vlada Saudijske Arabije navesti da je broj poginulih iznosio oko 300. Međutim, neovisni promatrači i svjedoci procjenjuju ih na oko hiljadu s obiju strana. Nakon dvosedmične razmjene vatre, ministar unutarnjih poslova, princ Najef bin Abdulaziz pozvao je u pomoć elitne francuske snage, Nacionalnu interventna grupu žandarmerije (GIGN), kako bi se okončala opsada. Neki tvrde kako su pripadnici GIGN-a za ulazak u Meku morali izgovoriti kelimei-šehadet i službeno postati dijelom islamske vjere. Pripadnici GIGN-a istjerali su teroriste puštajući plin u Velikoj džamiji, što je među njima izazvalo povraćanje i privremenu sljepoću, omogućujući saudijskim snagama da zajedno s pakistanskim komandosima uđu na to mjesto i pohapse ih.

Džamija je teško oštećena. Teroristi se povlače prema podzemnom labirintu džamije i ostaju tamo ušančeni skoro deset dana. Tada saudijska vojska uspijeva savladati otpor; francuska antiteroristička jedinica pomaže napadom na pobunjenike granatama sa suzavcem. Dok vojnici otvaraju čelična vrata posljednje zaposjednute prostorije, Al-Otajbi sjedi na podu, iscrpljen, s desetak muškaraca.

Okupacija džamije okončana je tek četvrtog decembra. Sutradan saudijska televizija prikazuje tijelo Mohameda Abdullaha, navodnog Mehdija. Juhajman je obezglavljen 9. januara 1980. u Meki, pred hiljadama gledalaca. Pogubljena su i 63 druga zavjerenika. Pošteđeni su samo oni mlađi od 16 godina. Niko i ne pomišlja kako će Juhajman postati idol nadolazećih terorista. Washington se pridružuje stavu Rijada, koji tvrdi kako je riječ o napadu vjerski zbunjenih pojedinaca. Iza takve odluke krije se pragmatizam jer je 12. decembra 1979. godine Sovjetski Savez odlučio upasti u Afganistan. SAD sada želi iskoristiti bijes muslimana.

Uz novac, oružje i obilatu pomoć saudijske kraljevske porodice, Amerikanci formiraju front fundamentalista naoštrenih za borbu protiv sovjetskih osvajača. Istovremeno, uz odobrenje Saudijaca, okupljaju ogromnu vojsku u Omanu i obećavaju pružiti vojnu pomoć svim državama u Zaljevu koje su od vanjskopolitičkog interesa za SAD. Ova doktrina koju je smislila administracija tadašnjeg predsjednika Jimmyja Cartera vrijedi i danas. Američka prisutnost u Zaljevu također je posljedica napada na Meku, ali to je vojno prisustvo kasnije motiviralo mnoštvo ratnika da se pridruže organizacijama kakve su “Al-Kaida” i IS.

IZVOZ SELEFISTIČKE IDEOLOGIJE

Historičari i stručnjaci za islam napad na Meku vide kao dan kada je rođen teror kakav poznajemo danas. U Meki je počeo napad čiji su tragovi vidljivi posljednjih godina u New Yorku, Madridu, Londonu, Parizu… Patrick Franke, profesor islamskih studija na Univerzitetu Bamberg, istog je stava koji je potkrijepio argumentima u opširnom razgovoru za Frankfurter Allgemeine Zeitung prije desetak dana. “Saudijska Arabija je pomogla u finansiranju rata protiv sovjetskih trupa u Afganistanu. Ovaj projekt pružio je priliku za vraćanje vjerskog prestiža, a također im je skinula s vrata mnoge saudijske fundamentaliste koji su otišli u Afganistan iako su bili otvoreno protiv saudijske kraljevske kuće. S druge strane, promovirana je selefistička ideologija. Teroristička skupina koristila je izraz ‘salafiyya’, koji je zapravo izgubio značaj nakon 1930-ih. Iznenada se opet pojavio. Stoga se može govoriti o nastanku drugog vala selafizma”, kaže Franke.

“Prvi val selafizma bio je mnogo moderniji, antisufijski i protiv tradicionalnih pravnih fakulteta. Drugi val je, međutim, naglasio mržnju i isključenost, s načelima takfira i al-wala ‘wa-l-bara. Drugi val bio je, dakle, mnogo radikalniji, sadržavao je mesijanske i apokaliptičke elemente. To je postalo jasno kasnije, naprimjer, u planovima ‘Al-Kaide’ i Islamske države za uspostavu svjetske dominacije”, smatra Franke, pojašnjavajući kako je tako selefizam postao globalan.

“Da, čak je izvoz bio rezultat incidenta u Meki. Mnoge pristaše učenja Al-Otajbija morale su napustiti zemlju kao opozicionari i vani širiti svoje učenje. Primjer je Abu Muhammad al-Makdisi, koji je u Medini proučavao šerijatske znanosti. Postao je jedan od najvažnijih propagandista džihadističkog selafizma i 1989. samu je Saudijsku Arabiju proglasio ‘nevjerničkom državom’. Potječe iz kruga Al-Otajbija, bio je početkom 2000-ih muslimanski učenjak s najvećim utjecajem u militantno-islamističkom polju i snažno je sarađivao s ‘Al-Kaidom’ i Bin Ladenom.”

Saudijska vlada pokušala je umanjiti tadašnji incident, prikazala je vođu Al-Otajbija kao ovisnika o drogama i negirala političku namjeru. Na pitanje zašto, Franke odgovara: “Saudijska država bila je u opasnosti. Bjesnilo je na istoku zemlje, gdje su saudijski šiiti suosjećali s islamskom revolucijom u Iranu i pokušali to isto učiniti u svojoj zemlji. Morate gledati na događaje u njihovom kontekstu: 1979. je također godina kada je rođeno saudijsko-iransko rivalstvo. Prije toga se Saudijska Arabija hrvala pretežno s Egiptom za prevlast u islamskom svijetu, a obje su se države pokušavale predstaviti kao središte sunitskog islama. Do Islamske revolucije Iran zapravo nije bio važan glumac na političkoj sceni, tek te 1979. godine postao je glavni protivnik Saudijske Arabije. Bilo je to vrijeme okupacije Ambasade Amerike, cijeli je svijet gledao taoce u Iranu. Saudijska Arabija uspjela je iskoristiti ovu posebnu konstelaciju kako bi incident u Meki sačuvala od očiju svjetske javnosti. Ista stvar dogodila se tri godine kasnije, kada je u gradu Hama 1982. godine sirijski režim uništio veliki ustanak ‘Muslimanske braće’, a da svjetska javnost nije ništa znala o tome. To bi danas bilo nezamislivo.”

Franke smatra kako se tek sada Saudijska Arabija pokušava riješiti teškog tereta koji im je ostavio Al-Otajbi i njegovi sljedbenici koji su se odlučno protivili modernizaciji po zapadnom modelu. “Aktualni prijestolonasljednik Mohammad bin Salman jednom je rekao da je incidentom iz novembra 1979. Saudijska Arabija učinkovito ušla u mračno doba antimodernizma. Želi pokušati vratiti vrijeme i Saudijsku Arabiju vratiti na put modernizacije. To zapravo pokušava učiniti upravo sada: ženama je dopušteno voziti automobil, otvorena su kina i pozorišta, a ženama je dopušteno putovanje u inostranstvo bez dozvole muškog skrbnika. Prestolonasljednik pokušava lišiti konzervativno-vjerski objekt, ali isto tako djeluje s velikom brutalnošću. Bin Salman i mnogi stanovnici to su ideološki ostavili za sobom, ali još uvijek postoje skupine koje se protive reformama i strogo insistiraju na poštivanju tradicionalnih vjerskih pravila. Načelo na koje se pozivaju, ‘Hisba’, po njihovom je mišljenju dužnost koja pogađa svakog vjernika. Oni djeluju kao vrsta privatne vjerske policije koja nasilu napada ljude koji se ne pridržavaju pravila. Primjerice, nedavno su provalili u pozorište u Rijadu, gdje su tri glumca izudarana jer su takvi oblici zabave zabranjeni”, kaže Franke.

Na pitanje kolika je opasnost da se događaji poput 1979. ponove danas, Franke kaže: “Saudijska Arabija uveliko je proširila svoj sigurnosni aparat i koristi sve vrste nadzornih sistema kako bi spriječila građanske nemire. Za sve protivnike i kritičare politike Mohameda bin Salmana postalo je vrlo teško organizirati se. Neki od njih su emigrirali, neki okončali tragično, kao što smo vidjeli sa slučajem ubijenog novinara Džamala Kašogija, režim se uopće ne stidi likvidirati protivnike u inostranstvu. Mnogi radikalni opozicionari danas žive u inostranstvu i odatle pokušavaju nastaviti borbu protiv režima. Islamska država je u konačnici veliki antisaudijski projekt. Radikalna islamistička opozicija željela je uspostaviti neku vrstu protuudržave sa Saudijskom Arabijom u inostranstvu.”