Dok smo razgovarali s Ahmedom Čolićem i njegovim prijateljima, teško se bilo oteti utisku kako je cijeli ovaj kraj uoči rata vrvio od života i ne prisjetiti se s kolikom se ljubavlju odnosilo prema svakom pedlju obradive zemlje. Upravo taj dio Nevesinjskog polja, srednjovjekovno naselje Konac Polje, važio je za najplodniji i najkvalitetniji
, zaštite i pozaključavaju obnovljene kuće s nadom da će ih na proljeće naći neoštećene.</p>
<p>Organiziranog svečanog zimskog zatvaranja sela u ovom dijelu RS-a nije bilo, kao što nikakve svečanosti neće biti ni na proljeće kad se ponovo budu otključavala. U gornjem dijelu Nevesinja, području koje je rahmetli Ahmed Aličić, jedan od najznačajnijih naših historičara s kraja 20. stoljeća, poistovjetio s dobro poznatim srednjovjekovnim naseljem Konac Polje, ovu zimu provest će samo Ahmed Čolić (42). Sam od Bošnjaka u cijeloj mjesnoj zajednici Luka, kojoj gravitira sedam sela. Prošle godine prezimila su još dva bošnjačka domaćinstva.</p>
<p>Ahmed, kaže, ima sve: dvije krave, dvadeset koza, tri stotine ovaca i desetak kokoši. Ovce uzgaja uglavnom za kurbana. Kupuju ih njegove predratne komšije. Ponekad u posebnim prilikama i mimo Bajrama proda i do desetak ovaca. “Uglavnom, to mi se isplati”, ističe Ahmed. Njegova porodica sasvim solidno živi u Mostaru. Supruga je zaposlena, a djeca pohađaju osnovnu i srednju školu. Gradska je vreva Ahmedu odavno napravila pritisak koji nije mogao izdržati: “Ja psihički u Mostaru ne mogu izdržati. Ovdje mi je mozak opušten, čist. Ispunjen sam pozitivno energijom.” Svoju odluku opravdava principima hidžre, čiji je krajnji smisao povratak svom iskonskom bitku, između ostalog, zavičaju i razumljivom, moralnom sistemu životnih vrijednosti. “Hoću da budem u svom, na svom”, kaže nam Ahmed. Pokušavao je, priča, održavati kontakte s nadležnim ministarstvima i institucijama za povratak, ali mu se sve to čini sporo i birokratizirano, pa je prestao polagati velike nade u njihovu pomoć. Relativno dobro poznaje i glavne političke tokove na nivou Bosne i Hercegovine. Ne želi da se s njima opterećuje. Zdravo se nasmije i smjelo odmahne rukom na bilo koje pitanje o politici. Bavi se i zemljoradnjom. Ima kamion, traktor, automobil. “Ma, imam sve. Ne treba mi ništa”, kategoričan je.</p>
<p>Od velikog mu je značaja i podrška njegove uže porodice koja ga razumije i podržava u svemu što radi. Prošle je godine u svoje selo Borovčiće doveo mladu porodicu Kadira (30) i Anelu Hasanović (19) iz Travnika da mu pomažu i žive s njima. Kadir i Alena u martu ove godine dobili su dijete. Prije njih je Ahmedu pomagao sedam i po godina Kemal iz Kaknja. Radio je sve, čuvao ovce, orao, frezao, kosio, vodu nosio, gradio i popravljao torove, štale… Konačno je dobio stalni posao u Kaknju. Na njegovo mjesto došla je porodica Hasanović. Kadir je preko prijatelja upoznao Ahmeda, s njim uradio nekoliko sitnih poslića. Izgradili su prijateljstvo i povjerenje. U Borovčiće ga je dovela želja za poslom i zaradom. Ranije je čuvao ovce na Vlašiću i Bjelašnici. Kadir kroz smijeh kaže da suprugu Alenu nije nagovarao da krene s njim. Nije željela odvojen život od svog dragog. “Sama je to htjela”, kaže Kadir, dodajući kako se često čuju telefonom sa svojim porodicama. Nova sredina suočila ga je i s novim spoznajama. Ne može da se načudi što se više ljudi nije vratilo u ovaj lijepi krajolik. Primijetio je da je obnovljeno mnogo kuća, a da ljudi nema. Kadir i Alena kupili su ljetos sebi kravu, a krava dobila tele. Imaju i nekoliko svojih ovaca.</p>
<p>Dok smo razgovarali s Ahmedom Čolićem i njegovim prijateljima, teško se bilo oteti utisku kako je cijeli ovaj kraj uoči rata vrvio od života i ne prisjetiti se s kolikom se ljubavlju odnosilo prema svakom pedlju obradive zemlje. Upravo taj dio Nevesinjskog polja, srednjovjekovno naselje Konac Polje, važio je za najplodniji i najkvalitetniji. Još u selima Kruševljani, Luka, Borovčići, Prekovići, Presjeka, ondje gdje Ahmed Čolić živi svoje snove sretnog života, 80-85% vlasništvo nad obradivom zemljom u posjedu je Bošnjaka. U tim selima živi 30 stanovnika srpske nacionalnosti. I Srbi se sele u gradove. Mnogi nisu našli perspektive za ostanak u zavičaju.</p>
<p>Ahmed sakuplja stare predmete koje nađe u selu ne bi li sačuvao sjećanje na minula vremena i specifičnu lokalnu kulturu stanovanja. Na zidu ljetne kuhinje postavio je pravu malu muzejsku postavku. Sa zida vise stara čutura (koristili su je kosci), sedlo, burilo, šiš za prženje kahve, komoći (dio konjske opreme), gargaši, nožice, kantari, preslice, fenjer, tepsije, pila za balvane, plenkači, šestari, bradva, kosjer, srp, ćuskija, čobanska torba, otik, teljig, sjekire, kalupi za opanke, kudjelje, stap, mećaja, mač, zvona, blanjica, sač, harar, točkovi za drvena i gvozdena zaprežna kola, plug, zobnica… Sve ono što djeca u osnovnim školama ne znaju ni nabrojati. Nije konzervirao ni jedan od predmeta. Ne misli da uopće treba. Kako je – tako je…</p>
<p>“Mi smo rahat, nemamo nikakvih problema, ni ja s Kadirom, ni Kadir sa mnom. S komšijama srpske nacionalnosti imamo čiste komšijske odnose. Još malo, i ovce će u štale i torove, i cijelu zimu nas četvero, Kadir, Anela, polugodišnji Mirsad i ja, uz malo posla uživat ćemo u ovoj mubareć tišini i zimskoj idili”, reče nam Ahmed Čolić na kraju razgovora.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Mustafa Busuladžić: Naša tolerancijaSljedeći članak
Jesu li Osmanlije prodale Bosnu
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.