Znao je tog čovjeka. I znao je koliko on stvarno voli burek. Jedanput mu je pričao kako je nekad pokušavao smanjiti svoju težinu. Jeo je sve one neke bezukusne stvari (nije vježbao, to je za nj bilo prenaporno), a onda ga je poput groma pogodio san. Naizgled predivan. U početku. On u divljoj vodi, blizu mosta. A onda se na mostu pojavi nana s ogromnom tepsijom svježe pečenog bureka i odmotava ga ka vodi kao da će njime loviti ribe.
, a onda ga je poput groma pogodio san. Naizgled predivan. U početku. On u divljoj vodi, blizu mosta. A onda se na mostu pojavi nana s ogromnom tepsijom svježe pečenog bureka i odmotava ga ka vodi kao da će njime loviti ribe.</p>
<p>– Taj miris je izluđivao. Pokušavao sam plivati uzvodno, iz sve snage, da dohvatim burek, ali voda je tu jaka i nikako nisam uspijevao… Na kraju sam u snu toliko izgladnio, da sam ustao i počistio sve što sam našao u kući od hladnjaka do ostave.</p>
<p>Burek tad ništa na to nije kazao. Samo se nasmijao. Ipak, njegovoj duši nije bilo svejedno.</p>
<p>Zato je sad izišao i dugo, dugo hodao.</p>
<p>Misli se slažu kao neka gradnja i nikad ne znaš šta će iz te gradnje iskočiti.</p>
<p>Tad mu je rekao istu rečenicu. “Svaki je burek dobar burek ako je dovoljno vruć.” I gledao ga je kao da bi i njega smazao kao burek.</p>
<p>Ništa u tom njegovom hodu nije bilo zanimljivo osim što je stalno prelazio preko mostova. Nijedan nije preskočio. Kao da će Miljacka malo ohladiti vrelinu koja ga je spopala.</p>
<p>Prešao je na Skenderiji na drugu stranu, a onda se odmah vratio preko Ajfelova mosta. Tako je išao sve do Čobanije.</p>
<p>Nekako se osjećao bolje sve dok se preko Drvenije nije vratio. Promet je bio žustar, a zrak ga je napadao vrelinom i prašinom.</p>
<p>Latinska ćuprija ponudila je predah.</p>
<p>Na Šeher-Ćehajinoj ćupriji činilo mu se da diše normalno i uronio je u baš-gužvu Baščaršije.</p>
<p>A onda je zamirisao burek.</p>
<p>Od čega bježiš, tome se i približavaš.</p>
<p>Učinilo mu se da sanja na javi.</p>
<p>Dolazili su mu ljudi u susret s neskrivenom namjerom da ga pojedu.</p>
<p>Mljackali su.</p>
<p>Jezovito.</p>
<p>Sklonio se od hladnog vjetra koji je osjetio na leđima.</p>
<p> </p>
<p>Burek se uplaši svog mirisa.</p>
<p>Šta ću sad, pomisli.</p>
<p>Bilo bi zgodno skloniti se na neko hladno mjesto. Ali kako ga pronaći na ovoj vrelini? Skočiti u Miljacku? S gnušanjem odagna tu pomisao. Međutim, osjećaj opasnosti sve je više rastao.</p>
<p>Toliko je sve zamamnije mirisao da se pobojao kako bi mogao početi jesti sam sebe. Je li to kanibalizam, valjda jeste, pomisli.</p>
<p>I onda je počeo trčati.</p>
<p>Bježati.</p>
<p>Otad osjeća nespokoj i nikako ga se ne može osloboditi.</p>
<p> </p>
<p>Jedanput je tako slučajno ušao u buregdžinicu. Tek kad je sjeo, vidio je gdje je. Pomislio je da pobjegne, ali onda je najednom osjetio golem spokoj. Bilo je to jedino mjesto na kojem nije bio uočljiv. Ni sam sebe više nije primjećivao. Čak mu ne bi smetalo ni da nešto pojede.</p>
<p>I tako se priča završila. Tako se napokon smirio. Kao u onoj latinskoj poslovici “nomen est omen”. Ime je znak. Otad se zna: gdje će burek, nego u buregdžinicu.</p>
<p>To mu kao kancelarija.</p>
<p> </p>
<p>– Čovječe! Šta nam napriča?!</p>
<p>– Jesi li to negdje pročitao?</p>
<p>– Ili ti neko ispriča?</p>
<p>– Jasmin Burek, znate ga, to je njegova priča. Zaista je zbog svega toga bio nespokojan… Toliko da je u tajnosti posjećivao doktore. Dok nije našao rješenje.</p>
<p>Šutnja.</p>
<p>– Šta mu je to? Nadimak?</p>
<p>– Prezime. Zar ga ne znate?! Poznato je to prezime…</p>
<p>– Naravno da je poznato.</p>
<p>Šutnja se izgubi u šutnji.</p>
<p>Nikad “Išaret” nije izgledao šutljiviji.</p>
<p>– Viđao sam ga ja po tim burekli-kancelarijama…</p>
<p>– Bar mu ime nije jestivo.</p>
<p>– Nisam više ni u šta siguran… – promrmlja za sebe nekako mrgodno onaj debeli što je sjedio uza zid.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
“K’o raj, a nigdje ljudi”Sljedeći članak
TRGANJE OD ZABORAVA TROJICE TUZLANSKIH SUFIJSKIH UČITELJA
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo