Čitam sjajnu poeziju moje žene koju je pisala onako usput, bez literarnih ambicija i namjere da ove u svakom smislu zaista ostvarene pjesme posloži u zbirku i objavi. Čitam, vidim da u rukama imam prekrasnu simboličko-apstrahiranu liriku, a kleptomansko blasfemična primisao u meni sve je jača: uzeti njene pjesme i pojaviti se s njima na pjesničkoj smotri
, pa kako se ne bismo predozirali poezijom i poetski dan sastavili s poetskom večeri, predsjednik organizacionog odbora obavještava nas da u pjesničkom obraćanju možemo izrecitirati samo jednu pjesmu.</p>
<p>Dolazi red na mene. Penjem se na pozornicu, pozdravljam prisutne, čitam liriku pod nazivom <em>Stakleno oko</em> i zahvaljujem se, nakon čega je uslijedio buran, gromoglasan aplauz.</p>
<p>Silazim s pozornice, kiselkasto se smješkam, pružam ruku brojnim ispruženim rukama i mic po mic, zazirući od neugodnih pitanja i mogućeg razgovora o “mojoj” poeziji, primičem se izlazu, napuštam dvoranu i odlazim u hotel.</p>
<p>Ubrzo stižu i ostali. Srećom, zabavljeni su silnim jemecima i finim vinima i nikome nije do priče o poeziji. Dobro je.</p>
<p>Po povratku kući, umoran i ne baš najbolje raspoložen, pričam punici šta se desilo, odnosno šta sam uradio. I kažem joj kako se gorko kajem što sam si dopustio takvu nesmotrenost.</p>
<p>Ona me pažljivo sluša, fiksira vedrim, toplim očima i uz blagi osmijeh tiho veli:</p>
<p>– Naprotiv. Dobro si postupio i donio mi prelijep poklon. A sigurna sam i njoj.</p>
<p>I bi mi lakše.</p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
NIT’ ĆEŠ SE TI UGRIJAT’, NIT’ ĆU SE JA SMRZNUT’Sljedeći članak
Pijemo čaj, šutimo kao dva brodolomnika
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
PRVI I POSLJEDNJI SUSRET S NEDŽADOM IBRIŠIMOVIĆEM
Nakon što je Nedžad, ne bez napora i svako malo brišući znojno čelo, pročitao pitko i vješto sročen sažetak voluminozne knjige, red je došao na promotore, ali, premda obojica više no kompetentni, opet nažalost i na opće čuđenje i komešanje prisutnih u sali, o samoj knjizi nisu rekli gotovo ništa. Nedžad je, pak, i začuđen i zatečen, oborene glave netremice gledao u imaginarnu tačku, komešanje i šaputanje u publici bivalo je sve jače