Iako u knjigama nema zapisano kako se tačno uče tevhidi i mevludi, pravila ipak postoje i ona se prenose s koljena na koljeno. Žene koje ih uče nazivaju se bulama. O ovoj tradiciji kao i o samom pozivu bula razgovarali smo s nekoliko žena koje časno i dostojanstveno obavljaju ovaj poziv, a svojom borbom i snagom primjer su mnogim muslimankama

Tradicija učenja tevhida i mevluda za različite prigode u džamijama i u domovima muslimana u Bosni Hercegovini datira još od najranijih kontakata Bošnjaka s islamom. Iako u knjigama nema zapisano kako se tačno uče tevhidi i mevludi, pravila ipak postoje i ona se prenose s koljena na koljeno. Žene koje ih uče nazivaju se bulama, a jedna od najstarijih jeste Sarajka, muallima, hadži hanuma Aiša Fočak, koja ovu tradiciju njeguje već 50 godina. Podučavajući mlađe naraštaje, trudi se da je i očuva.

TRADICIJA OD GAZI HUSREV-BEGA

Hadži Aiša kaže da je to jedan jako bitan poziv i da su bule žene koje obavljaju tevhide i mevlude, opremaju mrtve i rade gasuljenje. “Bula mora imati spremu, tečaj ili medresu. Ne možeš biti bula bez toga. Nije moglo samo se pobuliti pa obavljati taj poziv”, kaže 86-godišnja hadži Aiša. Priča da se pojmovi muallima i bula ne bi trebali miješati, jer su muallime uglavnom one koje uče djecu vjerskoj naobrazbi u mektebima. Potječe iz porodice u kojoj su svi ulema. Otac i majka bili su joj muallimi u jednoj džamiji na Vratniku.

“Ja sam nasljedno od roditelja imala znanje, a završila sam i pet godina medrese. Onda su komunisti zatvorili medresu i profesore, tako da nisam mogla doći do mature. Inače bih imala osam razreda”, priča Aiša. Pojašnjava da je učenje mevulda i tevhida tradicija koja nam je ostala od Osmanlija. “Kako je Gazi Husrev-beg vasijet učinio i vakuf ostavio da se u Begovoj džamiji svake godine mevlud prouči i hatma, od tada je u Sarajevu počela ta tradicija da se mevlud obavlja prilikom vjenčanja, vjeridbe, ispraćaja u vojsku, odlaska na hadž. Ta tradicija održava se već 400 godina i nije se prekinula čak ni u ratu”, priča Aiša hanuma.

Prisjeća se da se nekada u svim kućama po mahalama učio mevlud. Posebno u proljeće. Ona je živjela i rasla u sarajevskom naselju Vratnik. “Tu se počaste bomboni, šerbe i slatko. Nekad bude baklava, nekad ružice. Bilo je porodica koje su govorile, da ih nije sramota, dva bi puta godišnje organizirali mevlud. Toliko im je bilo prijatno. I kroz te mevlude širila se vjerska pouka i poruka. Žene se za tu priliku posebno obuku, sašiju se nove haljine, novi katovi. Svekrva i snaha se obuku u novo ruho”, priča bula Aiša.

Mevlud se učio za razne prilike. Uglavnom prilikom useljenja u novu kuću, otvaranja radnje ili kakvog drugog veselja. “Uči se uvod u mevlud, uči se rođenje Pejgamberovo, puno ilahija, salavati, recitovalo bi se. Uglavnom se mevlud učio na turskom jeziku, a bilo je toliko melodično da je svako znao svaki odlomak napamet i razumio. U vasijatnami Gazi Husrev‑bega je da se uči na turskom”, priča Aiša i dodaje da su se nakon toga pojavili mevludi na bosanskom jeziku raznih autora, i tako su se počeli učiti mevludi i na bosanskom.

Za razliku od mevluda, tevhidi se uče kada neko preseli na drugi svijet. Tačnije, na sedminu, “četerestinu”, 52 dana, pola godine i godinu dana od smrti. Za tu se prigodu prouči Jasin, prigodni odlomci iz Kur'ana i tevhid. “Najvažnije od svega jeste da se nešto prenese. Kad učimo tevhid, obratimo se prvo ožalošćenim i prenesemo ono što bi ih moglo utješiti i razgovoriti u tom momentu. Kroz ta mevludska učenja, islam se održao u ovim našim krajevima, dok u drugim mjestima nema ovih adeta i običaja”, kaže Aiša i dodaje da su mlađi naraštaji dosta pojednostavili ove običaje.

Za vrijeme komunizma, ona pojašnjava da se dosta bio smanjio intenzitet obavljanja ovih običaja. “Za ovih 50 godina bilo je svašta, bilo je i lijepih momenata i kad je bilo teško. U komunizmu smo morali prijaviti tevhid u SUP-u. Tada dođe jedan policajac i sluša šta se to govori. Rekli su nam da ne smijemo mladima, samo starima kazivati. To je bio pritisak. Kroz tu tradiciju tevhida i mevluda islam se održao u BiH”, priča hadži Aiša. U ratu su čak išli i po granatama i obavljali dostojanstveno svoju profesiju. Za Sarajevo je specifično što su se tokom rata učili i ratni tevhidi od Hrasnice pa do Kovača. “Dovili smo da Allah stanje popravi. Dolazilo se i po granatama, ali uspjeli smo to održati.”

VAŽNA ULOGA BULA U DRUŠTVU

Za hadži Ramizu Šećerović može se reći da je predstavnica srednje generacije sarajevskih bula koja više od 40 godina obavlja ovaj posao. Kaže da bula u Bosni i Hercegovini označava častan, odgovoran i nadasve veoma kompleksan poziv koji je itekako odigrao veoma važnu ulogu u našem društvu. Pogotovo u vremenima kada su neki režimi željeli da islam i muslimane asimiliraju.

“Muallima u biti označava osobu koja podučava najčešće djecu, ali i odrasle, pogotovo u onome što je kod nas poznato kao mekteb. Bula je kod nas malo širi pojam, pa označava osobu koja uči tevhide, mevlude, ali i oprema mejit”, pojašnjava Šećerović i dodaje da su prije, dok nisu postojale medrese, bili tzv. ispiti za bule, a da se sada dosta toga stječe u medresama.

Hadži Ramiza, iako rjeđe, obavlja ovu dužnost i dan danas. Kaže da je prije bilo teže zbog režima, a i uvjeti rada bili su teži. “Danas je normalno biti pokrivena osoba, ali nekad, u komunizmu, bile smo izložene raznim podsmijesima, ponižavanjima i još gorim stvarima. Bilo nas je malo, bile smo nekako obilježene. Obeshrabljivan je svako ko je i pomišljao da se time bavi. Drago mi je da danas naše mlade djevojke koje se odluče pokriti ne moraju preživljavati ono što smo mi u mladosti”, priča Ramiza.

I ona se slaže da je ova tradicija dobrim dijelom pridonijela očuvanju islama na našim prostorima. Priča da je ona u svojoj kući imala mekteb za koji se nije znalo i da je tu podučavala djecu koju su roditelji slali da nauče što više o islamu. “Često su se mevludi koristili kako bi se pokušalo pokazati ženama da se ne smiju ateizirati kroz razna predavanja, učenja i slično. Želim istaći da se nekad učilo na bosančici, bosanskom, turskom i tursko-osmanskom jeziku. Nekadašnji mevludi i tevhidi razlikuju se uglavnom po tome što smo mi starije prije više imale turskih tekstova, dok danas to nije slučaj. Ponosna sam i na jedne i na druge, samo nek se uči”, ističe hadži Ramiza.

Pohađala je predavanja kod raznih profesora prije nego je polagala ispit za bulu. Nekadašnji reisul-ulema, rahmetli hadži Sulejman efendija Kemura bio je glavni inicijator da se upiše i postane bula i od njega je dosta naučila.

“Godinama radeći ovaj posao, stjecala sam praksu od starijih bula, a glavno znanje naučila sam na predavanjima naših velikih alima, kao što su rahmetli hadži hafiz Ibrahim efendija Trebinjac, rahmetli hadži hafiz Kjamil efendija Silajdžić, rahmetli hadži Edhem efendija Traljić, rahmetli hadži Fatma hanuma Fočak. Dosta sam toga u mladosti naučila od starijih, mada moje učenje počinje iz moje kuće, kada sam bila još dijete, jer su mi i roditelji bili jako religiozni. Danas, hvala Bogu, imamo veliki broj bula koje su, osim medrese, i diplomirale, magistrirale, kao i veliki broj hafiza, što je dodatno bogatstvo”, pojašnjava Ramiza.

Nekadašnji režim, priča nam, puštao je starije koji idu u džamiju da idu do smrti, ali se vodilo računa da se mlade ne poduči vjeri i tradiciji. Ukoliko bi se znalo da žene idu u džamiju, teže bi napredovale u svojim poslovima, tako da su to morale kriti za sebe. “Zato su mevludi i tevhidi bili jako bitni. Pamtim žene koje su, dolazeći na tevhide, s vremenom slušajući, naučile neke sure, dove i slično, ili su popravile ono što su znale a nije bilo ispravno. I to su morale kriti od javnosti. Sad vam je jasno kako je važnu ulogu tad bula imala”, ističe bula Šećerović.

Pojašnjava da ponašanje, oblačenje i ostale karakteristike što bi trebala bula imati jesu ustvari i glavna načela islama za sve žene. Između ostalog, pristojno ponašanje i oblačenje, s tim da bula treba biti i primjer drugim ženama, te da ukazuje na greške svojim lijepim ponašanjem. Prema njenim riječima, danas je situacija takva da je tehnologija postala dio našeg života, pa tako možete vidjeti i da bula koristi tokom učenja telefon, što prije nije bilo moguće niti je, po njenom mišljenju, i danas pristojno i poželjno.

“Mislim da je žena prije imala više dostojanstva i bila je više cijenjena. Uloga žene u životu veličanstvena je i žena treba da se ponaša naspram toga. Mislim da su žene prije više poštovale same sebe i samim time bile više i poštovane. Ženama u islamu, pogotovo našim mladim djevojkama, savjetovala bih da se drže islamskih načela ponašanja žene, da više poštuju starijeg, paze na svoje ponašanje, oblačenje i govor. Time će ih se više cijeniti i poštovati”, kaže hadži Ramiza Šećerović i dodaje da bi žene trebale da budu svjesne bogatstva samim tim što danas mogu slobodno reći da su muslimanke i ponosno nositi mahramu.

BULA JE PSIHOLOG, SOCIOLOG I PEDAGOG

Jedna od hadži Aišinih učenica jeste tridesetdvogodišnja bula Enisa Meštrovac. Ona ovaj poziv obavlja već deset godina.

“Ako želite biti bula, tu nema literature. Ovaj posao koji mi radimo nešto je što se ne uči u školi. Mi završimo medresu. Kroz medresu učimo mnogo, imamo gimnazijske i vjerske predmete. Ali, nikad nas niko nije učio to kako ćemo biti bula. Nakon medrese, ili čak u medresi, oni koji imaju priliku počnu uz starije kolegice da idu i vide kako se to radi. I u suštini, mi učimo od starijih kolegica. Sve to stječete kroz praksu. Hadži Aiša hanuma upravo je žena od koje sam ja učila i njoj sam zahvalna što sam postigla i zbog onog šta sam postala”, priča Enisa i dodaje da su žene poput hadži Aiše i hadži Ramize hodajuće enciklopedije i da ono što možete od njih čuti ne možete nigdje pročitati.

Ne postoji, kaže nam, zapisana koncepcija tevhida. Zikri se, uče se različiti ajeti prigodni toj situaciji. “Na tevhidima biramo dove i ajete koje će kasnije proizvesti nešto dugoročno i lijepo. Moli se Allah da se smiluje u teškom periodu, da ih Allah nagradi da na muminski način to izdrže. Dove se uče na arapskom jeziku, ali želja mi je da se to sve prevede na bosanski jezik da žene znaju značenje jer sve dove koje mi učimo su jako lijepe i sadržajne”, priča Enisa.

Također, kaže da nigdje ne postoji definicija bule. “To je osoba koja je ujedno i psiholog, i sociolog, i pedagog. Smatram da svako ne može da se nosi s tom odgovornošću. Osoba koja je izabrala taj poziv i koja se odučila baviti tim poslom mora biti stabilna i jaka ličnost. Mi smo jednostavno uvijek u žiži najeksplozivnijih emocija, bilo da se radi o žalosti ili radosti, a zna vam se desiti da u jednom danu imate i žalost i radost. Kad dođete u kuću gdje je žalost, očekuje se od vas da budete maksimalno empatične s osobom koja je izgubila nekog svog. Da žalite s njima i da ih utješite. Isto tako kad odete negdje gdje je radost”, pojašnjava Enisa.

Iako emotivna, mora biti čvrstog karaktera i ne smije sebi dozvoliti slabost, posebice kada su u pitanju velike žalosti kao što je gubitak djece, što je najteža situacija u ovodunjalučkom životu. U takvim situacijama jednostavno mora pokazati ljudima da to nije kraj, da se život nastavlja.

“Hvala dragom Bogu na ovoj lijepoj vjeri koju mi živimo i zaista smatram da ljudi nekako sve lakše podnose. Kad su u pitanju vjernici, bilo da se radi o radosti ili žalosti, sve lakše i prisebnije podnose”, kaže Enisa.

Na prozivke onih koji kažu da su mevludi i tevhidi novotarije u vjeri, Enisa kaže da u najtežem vremenu u kojem smo mi održali i sačuvali islam veliku zaslugu imaju takva okupljanja, tevhidi, mevludi i zikrovi. “Ja sam bila i u Saudijskoj Arabiji i vidjela kako žive ti ljudi i kako prakticiraju islam. Bila sam i u drugim državama. Može se reći da smo i mi sebi mnogo toga dozvolili, ali smatram samo da smo mi ti koji najbolje njeguju sunnet Poslanika i da ne trebamo dozvoliti da se ugrozi ta naša lijepa tradicija duga 600 godina”, priča Enisa.

“U Sarajevu, Zenici, Visokom, Kaknju, Jajcu i srednjem dijelu Bosne ustaljeni su ženski mevludi. Može se reći da ovakva okupljanja ženama pružaju taj ženski rahatluk, da žene dođu tu sređene, našminkane i dotjerane. Njima je to izlazak iz kuće, druženje i opuštanje jer žene koje žive vjerničkim životom nemaju priliku da se opuste na neki drugačiji način”, pojašnjava naša sagovornica.

“Nikad nigdje ni u svijetu ni u regiji nisam imala neugodnu situaciju zbog toga što sam pokrivena. Mislim da je sve to do samog insana, kako ti pristupaš ljudima, tako će i oni prema tebi. Nema potrebe da ja nazivam selam tamo gdje se selam ne naziva”, poručuje ova mlada žena, majka troje djece. “Mi moramo biti svjesni u kojem dijelu zemaljske kugle živimo. Nije jednostavno ovdje biti musliman. Mi trebamo svojim životom, stavovima, pristupom ljudima upućivati na dobro. Da ljudi u nama vide dobro i ljepotu, a ne da idemo onako namrgođeni kroz masu i ispravljamo krivu Drinu tamo gdje ne treba.”