Sumnjam da je i u jednom drugom vremenu kao u našem bilo toliko neobuzdanog brbljanja i forsiranog raspričavanja. Brbljanje je najkarakterističnija demokratska vrlina: parla parla parla parlamentarizam. Sve to stvara jednu nesnosnu buku koja zagušuje bilo kakav smisao, bilo koju istinu, čak i najobičnije činjenice. Zapravo, što je manje smisla, to je više govora; što je više govora, manje je slušanja; što je više pisanja, to je manje čitanja
 probudi pisac u svakom čovjeku”, napisao je Kundera, “to će biti dani opće gluhoće i nemogućnosti bilo kakvog sporazumijevanja.” A to se upravo na društvenim mrežama događa, svi se pretvaraju u spisatelje, i svojim zen-koanima izriču duboke uvide. Prebanalno je reći da treba pričati samo kad imamo šta reći; treba govoriti, zapravo, samo onda kada čovjeku voda dođe do grla.</p>
<p>Priča se kako u jednom našem selu neki dječak dugo nije progovorio, odugovlačio je toliko da su roditelji strahovali da je nijem, jer je i u petoj samo mumljao i pokazivao prstom. Dodije mu majci ta njegova nemuštost i odluči ga neko vrijeme ignorirati. Jednog dana dječak stane pokazivati na ćasu s mlijekom koja je bila na polici: “Mmmm.” Majka kao da ga nije čula. Vukao ju je za suknju i upirao prstom prema ćasi. “Mmmmm.” Majka je sjedila i plela priglavke. Vukao i pokazivao, ali ona ga nije primjećivala.</p>
<p>Naposljetku dječak dreknu:</p>
<p>“Ustani, kurvo, dodaj mi ono mlijeko!”</p>
<p>Prepričavam to Huseinu H., a on dodade da je neko negdje napisao kako istina prebiva samo u dječijim ustima, a kad progovore, već počinju da lažu.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
