U izdanju sarajevske kuće “Buybook” nedavno je objavljena knjiga Igrač za raju Saše Ibrulja, mostarskog novinara i kolumniste “na privremenom radu u Švedskoj”. Za Stav Ibrulj govori o tome zašto bi svako ko voli sport trebao pročitati njegovu knjigu, zašto bi i oni koji ne vole sport trebali pročitati njegovu knjigu, šta je danas njegov rodni grad, šta voljeni “Velež” i zašto se taj klub nikada neće vratiti na stadion pod Bijelom brijegom

 

Prvo, dakle, one osnovne, suhe biografske informacije. Saša Ibrulj rođen je 1984. godine u Mostaru. Kao slobodni novinar sarađivao je s mnogobrojnim medijima u regiji i inostranstvu, a stalni je saradnik zagrebačkog Telegrama, te časopisa Josimar i World Soccer. Njegove priče objavljivane su, između ostalih, i u Guardianu, ESPN-u i The Blizzardu, a prevođene su i na španski, italijanski, njemački, švedski, perzijski, japanski i portugalski jezik. Koautor je knjige Zmajevi – osamnaest godina reprezentacije Bosne i Hercegovine (2014).

E, sada malo više o Ibrulju. Biti Hercegovac, Mostarac, znači “mali milion stvar”. Duhovit, ters, sve je to Saša. I dobar novinar. Ali, i svako malo pa lagano nahrani stereotip o pospanom Hercegovcu koji uvijek probija rokove. Tako je bilo i s ovim razgovorom. Odgovore na pitanja nastala nakon razgovora i dogovora obećao je poslati za tri dana. Nije puno ni zakasnio. Mail je stigao nakon skoro mjesec dana. Ali dobro, napisao je odličnu knjigu, zove se Igrač za raju i alternativna je historija fudbala. A i poznajemo se predugo da bismo jedan drugom bilo šta zamjerili. Zato i nismo mogli drugačije razgovarati nego poluozbiljno, a prvo je pitanje bilo: Zašto knjiga o fudbalu i ko će mu to uopće čitati?

“To je ustvari odlično pitanje koje nas vraća na stanje medija u našoj zemlji”, počinje Ibrulj. “Mi smo već decenijama osuđeni na nekakvo bazično ili, u drugom slučaju, navijačko sportsko novinarstvo, gdje uopće ne pokušavamo dokučiti nekakvu dubinu priče ili dešavanja, nego se držimo osnova i naših principa. Na tome je odrasla generacija novinara, na tome je odrasla publika i zato jesu najčitaniji oni koji su najveći treš. Ali, ispostavilo se da svi zajedno potcjenjujemo publiku, da postoje ljudi koji žele znati malo više od rezultata i načina na koji su pali golovi, više od onoga što su i sami vidjeli letimično pogledavši dvije minute sportskog pregleda. Publika za ovakve publikacije, nažalost, još uvijek nije velika, ali postoji i raste.”

Dodao je još i ovo na pitanje zašto treba pročitati njegovu knjigu. “Baš zato što mislim da je na neki način neobična i da su priče u njoj ispričane tako da budu zanimljive i onima koji fudbal poznaju dobro, ali i onima koji ga ne poznaju nikako ili ga čak ne vole. Od svih reakcija do sada najdraže su mi one od ljudi koji fudbal nikako ne prate, a koji su rekli da su im se priče svidjele upravo zato što su napisane tako da budu bliske svakome.”

Dobro. Ali, knjiga je priča o historiji fudbala. Kakva historija? “Prava, činjenicama dokazana”, kaže kroz smijeh. “Šalu na stranu, historija fudbala puna je fantastičnih priča, a ja sam neke od njih pokušao ispričati, bez nekakve hronologije, ali s jasnim ciljem da pokušam približiti razvoj fudbala od početka, preko romantičnih vremena, do današnje moderne i bogate verzije, pa onda nazad prema onome što mi u BiH zovemo fudbalom.”

Za razliku od drugih zemalja, knjige bosanskohercegovačkih autora u izdanju ovdašnjih kuća o fudbalu i sportu veoma su rijetke. “Zašto”, pitamo Ibrulja. “Jer je ova generacija odrasla na bazičnim stvarima. Uz to, nije zgoreg spomenuti da neka knjiga sličnog formata, broja strana i kvaliteta papira u knjižari u Švedskoj, gdje trenutno živim, košta pet ili sedam, negdje čak i deset maraka jeftinije nego u BiH. Što je, u najmanju ruku, suludo i dovoljno govori u kakvu su situaciju izdavači u BiH dovedeni. Većina knjiga o fudbalu kod nas je ili trivijalnog karaktera, s gomilom statističkih podataka, ili je nekakva klupska monografija. A to je velika šteta jer je jako puno zanimljivih fudbalskih priča kod nas koje se mogu i daju ispričati i za koje vjerujem da bi ih ljudi rado čitali, ali za sada smo tu gdje jesmo. Također, kod nas novinari preživljavaju iz mjeseca u mjesec, jedva sastavljaju kraj s krajem, a izdavači rijetko plaćaju autore, pa knjige pišu entuzijasti koji ne računaju na profit.”

Ibruljeva knjiga zbir je pedesetak priča i kolumni čija je, kako kaže, zajednička povezanost fudbal. “To su”, nastavlja, “priče o ljudima, događajima, klubovima, ali koje sam pokušao ispričati na jedan malo drugačiji način, ne samo iz subjektivnog ugla nego pokušavši ih staviti u društveni kontekst.”

A ideja da je naslovi s Igrač za raju došla je ovako. “Igrač za raju je i naslov jedne od priča, one o Jay-Jayu Okochi, koji je bio baš to, tipični čovjek iz raje koji nije igrao fudbal, nego se igrao lopte. Ali, mislio sam da se baš taj naslov uklapa u ovaj koncept jer veliki dio ovih priča jeste o ljudima ili klubovima iz raje i za raju, svojevrsna romantika starog i modernog fudbala.”

Spletom okolnosti, Ibrulj tokom godine uglavnom živi u Švedskoj, ali je često u Mostaru. Kakav mu je rodni grad danas, pitamo ga. “Jesam Mostarac, malo jesam, zavisi kojeg Mostarca pitaš, pošto mi dedo nije iz Mostara. Ja sam odrastao u ratnom Mostaru, tako da priča o dobrim starim vremenima za mene nema smisla, meni je ovaj Mostar dobar jer ne puca. Ali, da je život u Mostaru dobar, nije i bojim se da još dugo neće biti. Činjenica je da je grad podijeljen, da već decenijama puca po šavovima i da ljudi žive u svojevrsnom limbu gdje se pretvaraju da je sve to oko njih, eto, normalno i da tako treba biti.”

Normalno, bez i da prelistate knjigu, a znate da je autor Mostarac, jasno je da će u njoj puno prostora biti posvećeno “Veležu”. “Malo manje, ali nije da si nešto drugo očekivao od mene. Nekoliko priča o bivšim igračima, nekoliko o ‘Veležu’ nekad i danas, ali ništa strašno”, kaže Ibrulj. A pitamo: Živi li Sašin “Velež” samo u prošlosti, u utakmicama kakva je ona protiv “Borussije” iz Dortmunda?

“U principu, ne volim te sto puta ispričane priče o dortmundima, derbi kauntijima i kupovima. Lijepo je imati historiju, ali važnije je imati budućnost, a bojim se da ‘Velež’ i njegovi navijači već godinama razmišljaju suprotno. ‘Velež’ jeste jedna od žrtava ovog rata, podijeljenog grada i politike. Stvarno je teško ranjen i ne znam ni sam kako je preživio. Ali je isto tako nakon rata češće sam sebe ranjavao u guzicu nego što su ga ranjavali drugi.”

Kad smo već kod ranjavanja u taj dio tijela, da odmah pitamo poznavatelja historije mostarskog kluba ima li većeg tersa na svijetu od Vahida Halilhodžića. “Mislim da je Sulejman Rebac za sve njih bio drugi svijet i da je on bio priča za sebe. Ali, malo ko iz te generacije nije ters, ne znam zašto je to tako. Da se razumijemo, svi su oni sjajni ljudi, ali dosta tvrdoglavi, nema veze o čemu se radi. U knjizi Rođeni za vječnost ima sjajna anegdota o Enveru Mariću i njegovom bratu, koju je prepričala Enverova bratična, gdje ona u jednom trenutku iziđe iz sobe u kojoj se njih dvojica raspravljaju, a kad se vrati, jedan od njih stoji na rukama.”

Tako, otprilike, naopako stoje stvari i s “Veležom”, koji se više nikada neće vratiti pod Bijeli brijeg. Dobro, vjerovatno da neće. “Naravno, to zna svako ko je u Mostaru u životu proveo više od dva dana u komadu. Situacija je u gradu bolja nego prije dvadeset godina, ali taj je grad u praksi i dalje podijeljen, ostao je u statusu quo od 1996. godine do danas i jasno je da ‘Veležov’ status, kada je u pitanju stadion i sam klub, kolateralna šteta. Ja čak mislim da je lakše bilo izvesti povratak ‘Veleža’ na Bijeli brijeg prije 15 godina nego danas, kad je taj stadion postao simbol”, kaže Saša Ibrulj, zaključujući ovaj razgovor sumornom dijagnozom.

“Meni je zanimljivo da se konstantno taj stadion predstavlja kao jedini problem, kao, eto, jedna stvar koja je ostala, a mostarski sport debelo je podijeljen. Nije samo ‘Velež’ promijenio prebivalište, promijenili su ga skoro svi klubovi koji nisu imali hrvatski predznak. Rukometaši, plivači, atletičari ‘Veleža’, rukometašice ‘Galeba’, košarkaši i fudbaleri ‘Lokomotive’, odbojkaši ‘Studenta'… Sve su to sportski kolektivi koji su koristili stadione i sportske objekte koji su danas u zapadnom dijelu grada i koje više ne koriste, a veliki dio tih klubova uopće ne postoji.”