Pašagi Mandžiću bilo je jasno da i među visokopozicioniranim partizanima ima pritajenih srpskih nacionalista i da njihova mržnja prema Bošnjacima, udružena s otvorenom četničkom mržnjom, i odbija i sputava Bošnjake da se masovnije priključe NOP-u, jer partizanima, naprosto, nisu vjerovali
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.
, jedan od očevih bolesničkih cimera pozvao me je na terasu da zapalimo cigaretu i, kako reče, da mi nešto kaže i pokaže.</p>
<p>– Ova bolnica, tačnije poliklinika – reče pokazujući prstom na zgradu preko puta – i danas je reprezentativna, a izgrađena je 1958. godine. I ja sam, kao majstor, radio na njoj. To je prva bolnica, zapravo nukleus, današnjeg Kliničkog centra. Šta misliš ko je zaslužan za njenu izgradnju?</p>
<p>– Pašaga Mandžić.</p>
<p>– Tako je. I pored nebrojenih opstrukcija, uporno je ustrajavao u nakani da Tuzla, njegova Tuzla za koju je živio i umro, dobije moderan Klinički centar. I uspio je. Bez Pašage, bez njegovog tuzloljublja, teško da bi od svega ovoga išta bilo. Eto, tako. Hajmo sad unutra, hladno je.</p>
<p>I, zaista, Mandžić je i živio i umro za svoj rodni grad, a, vrijeme će pokazati, i za svoj narod.</p>
<p>Godine 1971. Pašaga Mandžić, istaknuti komunista, partizanski rukovodilac, prvoborac i narodni heroj, ponukan knjigom Rodoljuba Čolakovića <em>Zapisi iz oslobodilačkog rata</em> i pristrano-paušalnim autorovim stavovima iznijetim u njoj, javno je iznio svoj stav o greškama Partije prema Bošnjacima tokom Drugog svjetskog rata, a potom, uz zastrašujuću medijsko‑partijsko-ideološku hajku, iz Beograda dirigiranu, u montiranoj aferi tzv. “tuzlanskoj grupi”, etiketiran kao muslimanski nacionalist, degradiran po svim osnovama i, uslijed pritisaka kojima je bio izložen, bez metka likvidiran. Riječju, umro je poprijeko.</p>
<p>No, ovdje bih se, ipak, zaustavio, budući da je o ovoj iskonstruiranoj aferi mnogo pisano, i duboko i široko, pa kome je do toga – bujrum!</p>
<p>Helem, ovih dana, u razgovoru s mojim drugom R. u njegovoj stolarskoj radnji dotičemo se i Mandžića.</p>
<p>– Da, on je zaista utemeljio Klinički centar u Tuzli, a kako mu je to pošlo za rukom, ni meni nije baš jasno, jer otpori takvoj ideji bili su prejaki. U Beogradu nisu htjeli čuti za to, ali, eto, uspio je i hvala mu – reče R.</p>
<p>– Ipak, nisu mu to ni zaboravili ni oprostili. Kad se ukazala zgodna prilika, okomili su se na njega svim sredstvima i faktički ga ubili.</p>
<p>– Pazi, ta Čolakovićeva knjiga i Mandžićevo reagiranje na nju tek je okidač njegovog, Mandžićevog, akumuliranog nezadovoljstva zbog, prije svega, partizanske kolaboracije s četnicima, čemu se on tokom cijelog rata žestoko protivio, za razliku od Rodoljuba Čolakovića i Cvijetina Mijatovića, koji su, svako malo, koketirali s četnicima, a jednom je izjavio, pročitao sam to negdje, da, dok partizani ratuju po frontovima, četnici idu za njima i ubijaju i pljačkaju muslimanski narod.</p>
<p>Drugim riječima, Pašagi je bilo jasno da i među visokopozicioniranim partizanima ima pritajenih srpskih nacionalista i da njihova mržnja prema Bošnjacima, udružena s otvorenom četničkom mržnjom, i odbija i sputava Bošnjake da se masovnije priključe NOP-u, jer partizanima, naprosto, nisu vjerovali.</p>
<p>– Eto i odgovora otkud i zašto Hadžiefendićeva “Muslimanska legija”.</p>
<p>– Tačno! Bošnjake u ratu niko, ali baš niko nije štitio. Nijemci su bili nezainteresirani, ustaše također, i uspostavljanje takve vojne formacije bila je logična posljedica, jer, baš kao i u proteklom ratu, Bošnjaci su u to vrijeme bili suočeni s biološkim opstankom. Hadžiefendić je je to shvatio, spasio nebrojene muslimanske glave i, što se mene tiče, nije on nikakav fašista, nego veliki vitez bošnjački. Slažeš li se?</p>
<p>– Vidi! Muhamedaga Hadžiefendić je…</p>
<p>U radnju, bučno i cerekajući se, ulazi izvjesni smor, ni ime mu ne znam. Počesto navrati, prekida nas u razgovoru i otpočinje neku bezveznu priču koja početak ima, ali kraj joj se ni u naznakama ne nazire. R. ga trpi, ne znam zašto. Isključujemo se, pijemo kahvu, slušamo škripu njegovih riječi, bez smisla i značenja, odsutni i zabavljeni svojim mislima.</p>
<p>Klasični ahmak. Ali, šta se može, i to je život.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
