“Jednu noć moj je babo sanjao da sam poginuo. Probudio se, ustao i počeo plakati. Majka je skočila oko njega, pitala ga šta mu je i on je ispričao san. Možete misliti kako je to bilo teško njima dvoma. Ali, eto Allahovog davanja. Isti su dan, gledajući vijesti i neke snimke, ne znam koja je to televizija bila, neka zapadna, možda BBC ili CNN, a možda i neka turska, ne znam, uglavnom to su bili svježi snimci snimljeni tih dana u Nikoziji, vidjeli te snimke na kojima se ja vidim kako prolazim negdje u pozadini. Bila je to velika radost za njih, znali su da sam živ i da babin san nije bio istina”

Piše: Anes DŽUNUZOVIĆ

Turske vojne jedinice iz 39. vojne oblasti počele su invaziju na Kipar 20. jula 1974. godine. Na jednom od vojnih brodova koji su 24. jula krenuli iz turskog grada Mersina prema Kipru bio je i Šefkija Kalić, Bošnjak iz sela Lozne kod Bijelog Polja u Sandžaku. U ovom je selu Šefkija živio s roditeljima, sestrom i dva brata sve do 1969. godine, kada se sele u Tursku. Prijavili su se u Adapazaru, gdje su imali rodbinu, ali su živjeli u Istanbulu.

Godine života u Turskoj su prolazile, a Kalići se nisu baš najbolje snalazili u novim životnim okolnostima i zamjeni malog sandžačkog sela za veliki turski grad. Razmišljali su o odlasku u Bosnu, što su zvali povratkom među svoj narod i na svoju zemlju. U Loznu se nisu htjeli vratiti. “Nije bilo smisla vratiti se u ono mjesto i onom životu koje si već napustio”, prisjećao se rahmetli Šefkija dok smo razgovarali prije 10-ak godina u njegovoj kući na Bistriku, gdje je živio sa svojom hanumom do preseljenja na bolji svijet novembra 2016. godine.

Sjećao se Šefkija svih detalja iz vremena boravka u Turskoj sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a ja, autor ovog teksta i njegov podstanar tada, ponešto sam i zapisao: “Taman kad smo se lomili u odluci da li da krenemo ka Bosni, bila je već 1973. godina, i to 20. novembar, kad mi je stigao poziv da se hitno javim u vojnu jedinicu u grad Ispartu. Sve se odigralo brzo jer je već bilo prošlo 20-ak dana kako je u vojsku otišla tadašnja jesenja klasa regruta. U Isparti su bile smještene specijalne jedinice, međutim, pošto sam kasnio, nisam se uspio uklopiti u ritam te jedinice, pa su me prekomandirali nakon mjesec dana u Antaliju. Tamo sam prošao adžamiluk, ono što kod nas nazivaju gušterski period, guštersku pješadijsku obuku, a imao sam tada 24 godine. Nakon što sam tri-četiri mjeseca bio u adžamiluku i konačno završio s obukom, prekomandiran sam u Iskenderun, primorski grad blizu sirijske granice, i tu sam ostao sve do 24. jula 1974. godine, kada smo krenuli na Kipar”, pričao je Šefkija.

“Autobusima su nas prebacili do Mersina, a onda smo ukrcani na brodove i krenuli smo put Kipra. Sjećam se da je bilo jako valovito more. Bilo mi je teško kad sam shvatio u kakvoj se situaciji nalazim i da se nalazim na brodu koji me vodi u rat i neizvjesnost. Moji su već bili krenuli za Bosnu i ja sam razmišljao, čim završim vojsku, da se vratim, odnosno, da idem roditeljima u Sarajevo, gdje su tada planirali nastaviti život. Međutim, sada sam se našao u teškoj situaciji, na brodu, s puškom i idem u rat. Povratka nije bilo. Ali, nije sve bilo tako opasno, dramatično i neizvjesno kako nam se činilo, jer su desantne jedinice već bile izvršile desant, bili su na Kipru i turski tenkovi, topovi. Mi smo se iskrcali na već oslobođenu teritoriju i smješteni smo u grad Kireniju, zapravo, između Kirenije i Nikozije. U blizini našeg kampa bio je neki samostan i velika plantaža južnog voća, i tu sam ostao čitavih 12 mjeseci”, sjećao se asker Šefkija.

Svojih godinu dana na Kipru Šefkija je proveo u počasnoj jedinici, to je bilo nešto kao počasna garda, tako da nije imao direktnih sukoba i obračuna s neprijateljskim snagama. “Vojnik koji je pripadao ovoj počasnoj jedinici na turskom se zvao merasim manga”, sjećao se Šefkija vojnih termina na turskom jeziku i nastavljao je priču: “Što se tiče domicilnog, turskog stanovništva, oni su nas dočekali kao oslobodioce od torture i ugnjetavanja. Tih dvanaest mjeseci, koliko sam proveo na Kipru, bili su bez nekih većih problema. Bilo je nekih napetosti, neizvjesnosti u pojedinim trenucima, jer se nije moglo precizno i tačno znati kako će na invaziju reagirati Grčka, a i druge zemlje, ali, ipak, sve je po nas prošlo dosta dobro. Međutim, meni su misli često bile s porodicom, posebno s majkom i babom. Nije dugo bilo načina da im se javim, pisma u početku nisu išla s Kipra, nije bilo telefonskih veza. Pitao sam se kako su oni, da li su se dobro smjestili i snašli u Bosni. A znao sam i da oni brinu za mene.

Ima jedna jako zanimljiva i jako emotivna priča iz tog vremena. Naime, pošto se nisam dugo javljao, moji su roditelji bili u velikoj brizi i bihuzuru. Jednu je noć moj babo sanjao da sam poginuo. Probudio se, ustao i počeo plakati. Majka je skočila oko njega, pitala ga šta mu je i on je ispričao san. Možete misliti kako je to bilo teško njima dvoma. Ali, eto Allahovog davanja. Isti su dan, gledajući vijesti i neke snimke, ne znam koja je to televizija bila, neka zapadna, možda BBC ili CNN, a možda i neka turska, ne znam, uglavnom to su bili svježi snimci snimljeni tih dana u Nikoziji, vidjeli te snimke na kojima se ja vidim kako prolazim negdje u pozadini. Bila je to velika radost za njih, znali su da sam živ i da babin san nije bio istina. A ja, eto, nisam ni primijetio tu televizijsku ekipu i kameru. Bio je to za mene neki običan dan kada smo išli u Nikoziju u neke nabavke za naš kamp, a za moje roditelje bio je jedan od sretnijih dana u životu.”

Nakon što je odslužio 12 mjeseci na Kipru, a ukupno 20 mjeseci u turskoj vojsci, Šefkija Kalić odlazi iz vojske i iz Turske. Dolazi u Bosnu, u Sarajevo, gdje su mu bili roditelji. Zaposlio se, a kasnije i oženio i živio uobičajenim radničkim i porodičnim životom na Bistriku. Kada je u aprilu 1992. godine počela agresija na Bosnu, Šefkija se odmah priključio “Zelenim beretkama” u općini Stari Grad, a zatim je bio logističar u 1. korpusu Armije RBiH koji je svoj dio obaveza odradio pošteno i ponosno sve do okončanja agresije.

Iako je Vlada Turske davala neke privilegije, penzije i slično pripadnicima jedinica koje su učestvovale u invaziji na Kipar, Šefkija ništa od toga nije tražio sve do 2016. godine. Ni tada nije zbog privilegije ili potrebe već da se zna i zabilježi. Uspio je dobiti državljanstvo i pasoš. Iste godine u novembru preselio je na ahiret, asker i gazija, tihi i povučeni Šefkija Kalić.