“S velikom torbom sam sišao na autobusku stanicu u Istanbulu, u gradu u kome nisam nikoga poznavao i čiji jezik nisam govorio. Iz Istanbula smo se uputili za Ankaru. Prvu godinu smo proveli na Tomeru, na pripremnoj nastavi učenja turskog jezika, koja je bila obavezna. Tu sam stekao prijatelje iz svih krajeva svijeta s kojima se i dan-danas rado čujemo i vidimo. Po završenoj pripremnoj godini upisao sam medicinu na Gazi Univerzitetu. Radi se o jednom od najboljih univerziteta u Turskoj”

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

S obzirom na to da je u posljednje vrijeme sve više onih koji zbog liječenja idu u Tursku, imamo priliku da upoznamo i vodeće turske bolnice. Osim državnih, tu su i privatne bolnice kao što su “Medical Park”, “Memorial” i “Acibadem”, koje slove za najpoznatije i najbolje bolnice. A kada je nešto najbolje, tu se nađe i poneki Bošnjak.

Naser Kučević rođen je i odrastao u Tutinu, ali već punih petnaest godina živi i radi u Turskoj. Ima 36 godina, sretno je oženjen, a obitelj uskoro očekuje prinovu. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom gradu. Od malih nogu imao je jednu želju – postati doktor.

“Kao dječak, kad god bi me upitali šta ću biti, svaki put sam davao isti odgovor. Nikada nisam odustajao od te ideje. Još od malena sam bio jako talentiran za prirodne nauke, išao na razna takmičenja i ostvarivao zapažene rezultate. Nažalost, odrastanje naše generacije nije bilo baš lahko. Pri upisu u osnovnu školu počeo je rat u Bosni i Hercegovini. Kada sam trebao upisati srednju školu, desilo se NATO bombardiranje tadašnje SR Jugoslavije. Tako da je taj period osnovnog obrazovanja prošao veoma teško i u nekom iščekivanju”, započinje svoju životnu priču Kučević.

Upisuje Opštu gimnaziju u Tutinu, a sredinom četvrtog razreda planira da se upiše na Medicinski fakultet u Beogradu. Nažalost, kako kaže, zbog sukoba na Kosovu, porodica mu nije dozvolila da ide dalje od Novog Pazara.

“U dobro poznatoj panici, koju skoro svi učenici osjete kada ne znaju šta će i kako dalje, odustao sam od medicine i riješio da u Novom Pazaru upišem pravo. Ali sudbina čini svoje. Slučajem okolnosti, u Novom Pazaru saznam da baš te godine Ambasada Republike Turske raspisuje konkurs za prijem studenata koje će oni stipendirati i koji će studirati u Turskoj. Prikupim onda svu potrebnu dokumentaciju i prijavim se na konkurs. Odabir kandidata je trajao baš dugo, ali s obzirom na moj odličan prosjek i mnogobrojna takmičenja, nadao sam se da ću biti među dobitnicima te stipendije. Već je septembar bio počeo, ali o stipendiji nikakvog habera. Onda iznenada dobijam poziv koji će promijeniti cijeli moj život. Javili su mi da sam primljen i da sam jedan od dvanaest studenata koji su stekli pravo da se školuju u Turskoj”, nastavlja Kučević. Tada je odlučio iskoristiti tu priliku i okušati se kroz studij u Turskoj, što je bila veoma teška odluka jer se ranije nikad nije odvajao od svoje porodice.

Po okončanju procesa dobijanja vize došlo je vrijeme za polazak. Dvanaest studenata, koji su dobili stipendije, krenulo je 5. oktobra s autobuske stanice u Novom Pazaru. U podsvijesti, kako kaže, svi su razmišljali o tome šta ih očekuje tamo. Bio je svjestan da je primoran i da sam kreira novi život kada jednom spakuje kofer i zaputi se daleko. Uvijek se rado, ali s nekom tugom u sebi prisjeća svog prvog dolaska u Tursku. “S velikom torbom sam sišao na autobusku stanicu u Istanbulu, u gradu u kome nisam nikoga poznavao i čiji jezik nisam govorio. Iz Istanbula smo se uputili za Ankaru. Prvu godinu smo proveli na Tomeru, na pripremnoj nastavi učenja turskog jezika, koja je bila obavezna. Tu sam stekao prijatelje iz svih krajeva svijeta s kojima se i dan‑danas rado čujemo i vidimo. Po završenoj pripremnoj godini upisao sam medicinu na Gazi Univerzitetu. Radi se o jednom od najboljih univerziteta u Turskoj, koji je osnovao Mustafa Kemal Atatürk, čije ime i nosi”, pojašnjava Kučević.

Iako je već tada veliki broj naših studenata studirao u Turskoj, nikada nije postojala neka asocijacija koja bi u toku njihovih studija u Turskoj i po povratku u zemlje porijekla ujedinila, povezala i njegovala dugogodišnja iskustva i prijateljstva među studentima. Tada je grupa mladih ljudi koji su porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Sandžaka, Srbije, Crne Gore i Slovenije, među kojima je bio i Kučević, hrabro odlučili da sprovedu dugogodišnju ideju u djelo, te okupe sve studente bošnjačkog porijekla u Republici Turskoj. “Ovdje želim i spomenuti imena osnivača Udruženja Asocijacija bošnjačke omladine, a to su Adnan Džaferović, Enisa Begić, Enisa Kezo, Elma Jelovac, Mukader Tanović Tanok, Sanela Husić i ja. Svi su dali veliki doprinos. Udruženje smo zvanično osnovali 4. februara 2011. Jedan od naših ciljeva bio je i stvoriti neprekidivu vezu između Bošnjaka koji su svoje studije završili u Turskoj i same Turske. Zahvaljujući Udruženju i našem požrtvovanju, odradili smo veoma velike projekte. Navest ću samo one najznačajnije, kao što je projekt ‘Srebrenica 8372…’, zatim je u parku Alije Izetbegovića u općini Keçiören u Ankari otvoren spomenik žrtvama srebreničkog genocida i još mnogih drugih aktivnosti. Mišljenja sam da smo s našom idejom u potpunosti i uspjeli”, kaže Kučević.

Poslije završenog Medicinskog fakulteta u Ankari, kao ljekar opće prakse, zaposlio se na Univerzitetskoj bolnici Başkent, koja se također nalazi u Ankari. Odlučio se na ostanak u Turskoj jer, kako ističe, u Turskoj se cijeni rad, marljivost i trude se da zadrže uspješne ljude, omogućujući i dalje razvijanje i usavršavanje. “Ovdje možete mnogo lakše i pravednije doći do specijalizacije. Poslije dvije godine rada na Univerzitetu, pružila mi se prilika zaposlenja u ‘Acibadem Altunizade’ bolnici, koja je trenutno vodeći medicinski centar u Turskoj. Trenutno radim kao asistent na kardiologiji i veoma sam zadovoljan. Pružila mi se prilika da radim s iskusnim timom stručnjaka koji broji više od 2.500 ljekara”, kaže Kučević.

Pojašnjava da “Acibadem” predstavlja zdravstveni sistem koji našim sugrađanima nudi mogućnost liječenja u Turskoj. Do sada je oko osam hiljada pacijenata s Balkana liječeno na “Acibademu”. “Tako da se svakodnevno susrećemo s ‘našima’. Veliki broj naših relativno mladih ljudi leži ovdje zbog malignih oboljenja, što je jako žalosno. Trudim se da im izađem u susret onoliko koliko su moje moći. Ono što se da primijetiti jeste da smo mi iz bivše Jugoslavije ovdje svi ‘naši’. Tako naša bolnica posjeduje i prevodioce za naš jezik, što je bitno jer našim pacijentima bude lakše kada mogu progovoriti i požaliti se nekom ko ih razumije”, kaže Kučević, dodajući da je, nažalost, među velikim brojem “naših” pacijenata koji se nalaze u bolnici i dosta djece.

“Jedna uspomena mi je posebno draga. Otprilike prije šest mjeseci na odjelu kardiologije su preko noći primili dječaka s naših prostora, koji je imao oko šest godina. Kao i svakog dana, obavljali smo vizitu gdje je dežurni doktor predočio situaciju pacijenta, naravno na turskom. Tokom vizite dječak je bio sramežljiv, tužan, uplakan i krio se iza svoje majke. U tom trenutku mi je zazvonio telefon. Zvala je moja mati. Nakratko sam se javio i na našem jeziku rekao da se trenutno nalazim u viziti i da ću zvati kasnije. Istog trena dječak me je pogledao i onako sramežljivo rekao: ‘Pa ti si naš.’ To me baš dotaklo, vidio sam da osjeća sigurnost i bilo mi je drago”, prisjeća se Kučević.

Pandemija virusa korona u Turskoj zvanično je proglašena 11. marta, a kakva je situacija u zdravstvu, pojašnjava i Kučević, govoreći da je samo sedmicu dana kasnije Ministarstvo zdravlja donijelo odluku o uključivanju privatnih bolnica u borbu s koronom. Na taj način izbjegnuta je preopterećenost državnih bolnica i omogućeno liječenje svima od strane države. “Naša bolnica je od polovine marta pa sve do 1. juna 2020. godine također bila u tom sistemu. Također je Ministarstvo zdravlja suspendiralo sva bolovanja zdravstvenih radnika te na taj način stalo na put lažnim bolovanjima, jer bude i toga. Donošenje pravovremenih mjera pokazalo se kao uspjeh u borbi protiv virusa, jer je na taj način spriječen krah zdravstvenog sistema. Zahvaljujući ovim i drugim mjerama, u Turskoj nismo vidjeli one drame koje su zadesile mnoge evropske države. I pored pandemije, Turska nije zaboravila ni ostale zemlje. Čak je 88 država zatražilo i dobilo pomoć od Republike Turske”, govori Kučević.

U Turskoj je i danas na svim javnim mjestima, u javnom prevozu kao i u svim javnim ustanovama, obavezno nošenje maske. Nenošenje maske novčano se sankcionira (990 TL = 130 eura), tako da narod u velikoj mjeri poštuje propise.

Kučević ističe da je Turska država koja može biti uzor svim ostalima. “2003. godine Turska je počela s reorganizacijom zdravstvenog sistema. Te je godine na snagu stupio zakon o općem zdravstvenom osiguranju koji garantira besplatnu zdravstvenu zaštitu. Od te godine Turska ozbiljno ulaže u zdravstveni sistem i na taj način osigurava da svi građani imaju pristup zdravstvenim uslugama. Turska također ulaže u edukaciju zdravstvenog osoblja. Broj mjesta za upis na medicinskim fakultetima ove godine iznosi preko šesnaest hiljada. Čak i za vrijeme pandemije otvorene su četiri gradske bolnice. Posebno želim istaći Gradsku bolnicu Başakşehir. Ona je otvorena krajem aprila, usred pandemije. Ima kapacitet od 2.682 kreveta. Dnevno može da liječi oko 35 hiljada pacijenata. Prije pandemije imali su veliki nedostatak respiratora. I ovaj problem su riješili tako što su počeli da proizvode domaće respiratore”, objašnjava Kučević.

Nakon svog iskustva, svim mladima koji o tome razmišljaju Kučević srdačno preporučuje studije u Turskoj jer iz godine u godinu interesiranje za studiranje u Turskoj raste. Jedan od najbitnijih razloga jeste puna stipendija koju dodjeljuje Vlada Turske. Ova stipendija pokriva troškove fakulteta, boravak u državnim domovima s dva obroka i mjesečni džeparac koji je sasvim dovoljan za život. “Također, Turska je poznata turistička destinacija. Prelijepa zemlja koja je spoj historije, tradicije i modernog svijeta. Svaki je turski grad poseban i jedinstven, počevši od Istanbula, koji je jedini grad na svijetu smješten na dva kontinenta i koji je stoljećima bio prijestolnica mnogih civilizacija.”

Za kraj, Kučević govori i o mogućnosti povratka u rodni grad. Ipak kaže da je odluka o povratku jedna od značajnijih životnih odluka koja se ne donosi baš lahko. “Za nju nije dovoljna samo želja, koje imam u izobilju. Ova odluka sa sobom nosi i veliku odgovornost. Integracija u ‘novu’ sredinu ponekad može biti mukotrpna i teška”, kaže Kučević, dodajući da trenutno planira ostati u “Acibademu”, steći iskustvo i raditi posao koji voli, o čemu je sanjao od djetinjstva.