Ne znamo da li je naša Habiba Rizvanbegović Stočević imala priliku vidjeti Gramatiku bosanskog jezika za srednje škole objavljenu tačno prije stotinu i trideset godina, ali znamo da je riječ o još jednom u nizu prekretničkih trenutaka bosanskohercegovačke historije. Bitno je napomenuti da je to prva gramatika u Bosni i Hercegovini za interkonfesionalno školstvo, a to znači da su u tom periodu bosanski jezik kao maternji učili svi građani Bosne i Hercegovine. Zbog činjenice da Zemaljska vlada nije dopuštala da udžbenici imaju autora, smatrajući same udžbenike vladinim dokumentom, tek smo poslije saznali da je gramatiku napisao Franjo Vuletić. Zanimljiv je podatak da je pod tim imenom objavljivana u više izdanja do 1908. godine, kada mijenja naslov u Gramatika srpsko-hrvatskog jezika, jer je vlada odlučila da će se jezik ubuduće tako nazivati. Na takvu odluku reagirao je književnik Petar Kočić. Oglasivši se u listu Otadžbina 1907. godine, Kočić praktično ismijava diktat o novom nazivu jezika.

Zaista, historija je istinska učiteljica od koje se ima mnogo toga naučiti. Kada bi danas svi oni koji negiraju postojanje bosanskog jezika imali samo malo više stida zbog vlastitog neznanja, i malo više strpljenja i volje da se posvete učenju i proučavanju vlastite prošlosti, problema u vezi s nazivom bosanski jezik uopće ne bi bilo.

120. godišnjica smrti Avde Karabegovića Hasanbegova (1878–1900)

Deset godina nakon publiciranja Gramatike bosanskog jezika za srednje škole, po kojoj je učio svoj maternji jezik, umro je mladi pjesnik Avdo Karabegović Hasanbegov. Rodio se u Modriči, one godine kada se osmanska uprava povukla iz Bosne i Hercegovine. Kasno je krenuo u osnovnu školu zato što mu je otac bio od onih konzervativnih Bošnjaka koji su se nastojali oduprijeti novoj vlasti i svemu onome što je ona sa sobom donijela pa i u sistemu obrazovanja. Iako se rodio kad i Musa Ćazim Ćatić, Avdo je umro one godine kada se Musa počeo pjesnički raspojasavati i kretati putem slave. Pa ipak, iza sebe je ostavio zapažene pjesme i nekoliko tekstova objavljenih u Bosanskoj vili 1896. godine. Pjesme su mu nakon 1900. godine štampane u Beogradu i Zagrebu, ali i u Somboru, što samo po sebi predstavlja zanimljivost.

110. godišnjica pokretanja značajnih časopisa i rađanja velikih književnika

Godina 1910. može se po mnogo čemu smatrati prekretničkom godinom, odnosno godinom u kojoj su Bošnjaci ponovo dobili priliku da, svjesni vlastitog identiteta i kulturnog bogatstva, krupnim koracima kroče u preporodilački proces koji je te godine iznjedrio časopise Muallim i Pregled. Iste godine rodili su se veliki bosanskohercegovački književnici Meša Selimović i Skender Kulenović. Rođeni iste godine, jedan u Tuzli a drugi u Bosanskom Petrovcu, umrli u istom gradu, dva ponajvažnija bošnjačka pisca, Meša Selimović i Skender Kulenović, neiscrpnu inspiraciju pronalazili su u duhovnoj tradiciji bošnjačke kulture i dali nemjerljiv doprinos novijoj bošnjačkoj književnosti.

Rođeni Tuzlak, Mehmed Meša Selimović, najprominentniji je prozni pisac novije bošnjačke književnosti. Rodio se 26. aprila u Tuzli, gdje završava osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1930. odlazi na studije jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Za jezik i književnost ostao je vezan cio život, prvo kao profesor u gimnaziji i na fakultetu, a zatim kao pisac, po čemu je i ostao upamćen. Godine 1966. objavio je roman Derviš i smrt, koji mu je donio veliku slavu. Počinjući ovaj roman Bismillom i ambijentalno ga smještajuću u okružje tekije, Selimović je u unikatnom stilu podsjetio na islamsko naslijeđe Bošnjaka koje je, poput njegova naroda, bilo sistematski negirano i marginalizirano, posebno do pada Aleksandra Rankovića. Kada je 1966. godine objavljen Selimovićev roman Derviš i smrt, bilo je to vrlo važno upozorenje da, uprkos zvanič­nom nepriznavanju postojanja zasebne književnosti bosanskih muslimana, ova književnost ipak postoji, i to kao estetski visoko relevantna književna praksa. Derviš je bio potvrda da ta književnost nije zasebna samo po svome imenu ili želji za imenom, već po svojem karakteru i tradiciji na kojoj je utemeljena.

Iako je radnja romana smještena u vrijeme osmanske vladavine Bosnom, Derviš nije tek historijski roman. Historijski dekor u romanu neizmjenjiv je sa stanovišta uklete fiksiranosti rukopisa, kako zapisa Kasim Prohić, ali se on u čitaočevoj svijesti razmiče ustupajući mjesto figurama savremenosti. Stoga je ovaj roman i parabola o zatočeništvu totalitarizma i priča o osvajanju čovjekove slobode. Četiri godine nakon Derviša Selimović je napisao Tvrđavu, drugi klasik bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Oba romana danas su kanonska mjesta naše književne baštine, uz druga Selimovićeva djela izvanredne stilske snage. Selimović je umro 1982. godine u Beogradu.

Skender Kulenović rodio se u Bosanskom Petrovcu. Još kao gimnazijalac objavio je ciklus soneta Ocvale primule. Forma u kojoj se okušao kao gimnazijalac ostat će mu cijelog života opsesija i bit će forma u kojoj će doseći vlastite umjetničke vrhunce. Međutim, Skender je pisao i poeme, eseje, kritike, putopise, priče i romane. U svim navedenim formama ostavio je neizbrisiv trag, potvrdivši svoj čudesni književni talent. Danilo Kiš svoj esej o Skenderu počinje dijagnozom: “Skender Kulenović je bio rudar jezika. Zalazio je on u najdublje slojeve našeg bogatog jezika. Jednako u svojim pjesmama kao i u svojim prozama, Skender je birao uvijek najtvrđu riječ, uvijek iz najdubljih jezičkih slojeva, uvijek iz najtamnijih svojih leksičkih zona, jer je za njega najtačnija bila ona riječ koja je najduže mirovala u rudi predanja, ona koja je najmanje istrošena, ona koja je najljuće zveknula na njegovom jezičnom nakovnju”. Radomir Konstantinović nazvao ga je “apsolutnim krajišnikom u jeziku”, misleći pritom na Skenderov izoštren osjećaj za rečenicu. Kulenović se poslije poratnog dugog zastoja u pjevanju, opet pjesnički oglasio krajem šezdesetih godina u novom i neočekivanom stilu i obliku (dvjema zbirkama soneta). Kako piše Rizvić, u svakoj od dvije glavne faze pjevanja (poslije pripremne faze Ocvalih primula) on je bio jedinstven, ni na koga nalik osoben sintetičar tradicije i modernosti.

On je bitno izražajna pojava za našu, ne samo bosanskohercegovačku, poetsku i književnu historiju svoga vremena. Iako se u dugom razmaku između stvaranja ratnih poema i soneta bavio prozom, pričom, esejem, komedijom, a pred smrt objavio i veoma karakterističan roman Ponornica, Skender Kulenović eminentno je pjesnik širokog, revolucijskog i sveljudskog obzora, a istodobno duboko bosanskohercegovačkog jezičkog i emocionalnog izvora i korijena. U Nolitu je Skender 1977. godine objavio roman Ponornica, a već 25. januara 1978. umro iznenada u Beogradu, gdje je i sahranjen. A kada već pišemo s povodom, treba istaknuti da je Skender Kulenović kao partizan bio učesnik i sekretar na Prvom zasjedanju ZAVNOBiH-a 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu.

110. godina od usvajanja Zemaljskog štatuta – prvog bosanskog ustava

Od Kongresa velikih sila održanog u Berlinu 13. jula 1878. godine Bosna i Hercegovina bila je pod okupacijom Austro-Ugarske, koja je imala privremeni karakter, uz formalno zadržavanje sultanovog suvereniteta. Od 1908. do 1918. godine Austro-Ugarska je, suprotno odredbama Berlinskog kongresa, i formalno anektirala Bosnu i Hercegovinu. Od proglašenja aneksije, koja je opravdavana potrebom donošenja ustava i demokratizacijom političkog života uvođenjem sabora, do izdavanja ustava za Bosnu i Hercegovinu prošlo je više od petnaest mjeseci.

Krajem 1909. godine Austro-Ugarska je obavljala posljednje pripreme za uvođenje ustava u Bosni i Hercegovini. Već početkom 1910. godine, 20. februara, službeno je proglašen Zemaljski štatut (Bosanski ustav). Svečanosti proglašenja u Sarajevu prisustvovali su svi članovi Vlade, viši činovnici i predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradskih općina, autonomnih oblasti i korporacija i drugi ugledni građani. Svečano proglašenje obavio je tadašnji zemaljski poglavar Marijan Varešanin, koji je u kraćem govoru saopćio skupu nastale promjene, a zatim je pročitao carevo rješenje o uvođenju Ustava. Novi ustavni poredak u Bosni i Hercegovini bio je reguliran sa šest zakona koji su predstavljali cjelinu: (1) Zemaljski ustav, (2) Izborni red, (3) Saborski poslovni red, (4) Zakon o društvima za Bosnu i Hercegovinu, (5) Zakon o skupljanju za Bosnu i Hercegovinu, (6) Zakon o kotarskim vijećima.

Bosanski ustav donio je vrlo male promjene u upravi Bosne i Hercegovine jer su njegove kompetencije bile ograničene. Vrhovna upravna vlast ostala je i dalje u rukama Zajedničkog ministra financija u Beču i njegove agencije – činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu. Od svega, ipak, najvažnija jeste činjenica da je ovim ustavom Bosna i Hercegovina dobila Sabor. “Bosanski sabor je bio neka vrsta parlamentarnog tijela, mada sa veoma ograničenim legislativnim zakonskim pravima. Sabor je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, nacionalnog i virilističkog kurijalnog sistema, veoma složenog karaktera”, piše u tekstu Molba graničnih uglednika Bosanskom saboru iz 1914. godine Mina Kujović. Štatut je svim zemaljskim pripadnicima garantirao jednakost pred zakonom. Iako je ovaj ustav bio prilično ograničen i nije domaćim ljudima i institucijama davao mnogo ovlaštenja, već je vrhovna uprava ostala u rukama Zajedničkog ministarstva finansija u Beču, njegov značaj je neosporan, jer je označio početak ustavnog poretka u našoj zemlji.