Od Kongresa velikih sila održanog u Berlinu 13. jula 1878. godine Bosna i Hercegovina bila je pod okupacijom Austro-Ugarske, koja je imala privremeni karakter, uz formalno zadržavanje sultanovog suvereniteta. Od 1908. do 1918. godine Austro-Ugarska je, suprotno odredbama Berlinskog kongresa, i formalno anektirala Bosnu i Hercegovinu. Od proglašenja aneksije, koja je opravdavana potrebom donošenja ustava i demokratizacijom političkog života uvođenjem sabora, do izdavanja ustava za Bosnu i Hercegovinu prošlo je više od petnaest mjeseci.

Krajem 1909. godine Austro-Ugarska je obavljala posljednje pripreme za uvođenje ustava u Bosni i Hercegovini. Već početkom 1910. godine, 20. februara, službeno je proglašen Zemaljski štatut (Bosanski ustav). Svečanosti proglašenja u Sarajevu prisustvovali su svi članovi Vlade, viši činovnici i predstavnici civilnih i vojnih vlasti, poglavari svih vjerskih zajednica, predstavnici gradskih općina, autonomnih oblasti i korporacija i drugi ugledni građani. Svečano proglašenje obavio je tadašnji zemaljski poglavar Marijan Varešanin, koji je u kraćem govoru saopćio skupu nastale promjene, a zatim je pročitao carevo rješenje o uvođenju Ustava. Novi ustavni poredak u Bosni i Hercegovini bio je reguliran sa šest zakona koji su predstavljali cjelinu: (1) Zemaljski ustav, (2) Izborni red, (3) Saborski poslovni red, (4) Zakon o društvima za Bosnu i Hercegovinu, (5) Zakon o skupljanju za Bosnu i Hercegovinu, (6) Zakon o kotarskim vijećima.

Bosanski ustav donio je vrlo male promjene u upravi Bosne i Hercegovine jer su njegove kompetencije bile ograničene. Vrhovna upravna vlast ostala je i dalje u rukama Zajedničkog ministra financija u Beču i njegove agencije – činovničke Zemaljske vlade u Sarajevu. Od svega, ipak, najvažnija jeste činjenica da je ovim ustavom Bosna i Hercegovina dobila Sabor. “Bosanski sabor je bio neka vrsta parlamentarnog tijela, mada sa veoma ograničenim legislativnim zakonskim pravima. Sabor je bio sastavljen kombinacijom socijalnog, nacionalnog i virilističkog kurijalnog sistema, veoma složenog karaktera”, piše u tekstu Molba graničnih uglednika Bosanskom saboru iz 1914. godine Mina Kujović. Štatut je svim zemaljskim pripadnicima garantirao jednakost pred zakonom. Iako je ovaj ustav bio prilično ograničen i nije domaćim ljudima i institucijama davao mnogo ovlaštenja, već je vrhovna uprava ostala u rukama Zajedničkog ministarstva finansija u Beču, njegov značaj je neosporan, jer je označio početak ustavnog poretka u našoj zemlji.

100. godišnjica rođenja Zuke Džumhura i Smaila Balića (1920)

Rodio se u Konjicu, školovao u Beogradu, a narodne mudrosti skupljao širom svijeta. Zuko Džumhur sin je beogradskog imama Abduselam-efendije i Vasvija-hanume. Bio je i likovni umjetnik, i karikaturista, i scenarista, i putopisac, i televizijski djelatnik, ostao je upamćen i po svojim Hodoljubljima te duhovitim dosjetkama koje su same po sebi istinsko umjetničko djelo. Umro je 1989. godine u Herceg Novom, a ukopan je u rodnom gradu.

Bosanskohercegovački historičar, kulturolog i naučnik koji je većinu života proveo na njemačkom govornom području Smail Balić rodio se u Mostaru. Poznatom po djelu Kultura Bošnjaka, Balića možemo opisati kao specifičnu pojavu na bošnjačkoj kulturnoj sceni. Tokom dugog i plodnog života radio je na mnogim područjima i iza sebe ostavljao neizbrisiv trag, a kada jedna osoba trag ostavi u više oblasti, onda ponekada sama sebi uskrati status neprolaznosti u samo jednoj oblasti kojom se bavi. Malo je poznato, naprimjer, da je ovaj ugledni bosanskohercegovački intelektualac, koji je preminuo 2002. godine u Beču, dao ogroman doprinos u procesima približavanja islama evropskoj stručnoj javnosti. Pamtimo ga i kao osobu koja je u periodu između dva posljednja rata aktivno promicala ideju bošnjaštva, zagovarajući naziv Bošnjak kao nacionalno ime.

90. godišnjica rođenja Muhsina Rizvića i Džemala Ćehajića

Godine 1930. godine rodili su se veliki intelektualci čija djela još nisu valjano valorizirana. Rođeni Mostarac Muhsin Rizvić osnovno i srednje obrazovanje stekao je u Sarajevu, gdje je, potom, na Filozofskom fakultetu, studirao, doktorirao i kao profesor proveo ostatak života. Doktorirao je na temu Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u doba Austrougarske vladavine. Krasila ga je intelektualna smjelost da propita teme koje su se u to doba osmjeljivali otvoriti samo najhrabriji. Zbog toga je nailazio na brojne kritike određenih centara moći, ali je na koncu ipak zauzeo zasluženo mjesto u novijoj historiji Bosne i Hercegovine. Preminuo je u Sarajevu u jeku agresije na Bosnu i Hercegovinu, 1994. godine.

Džemal Ćehajić rodio se u Paležu kod Kiseljaka. Briljantan student orijentalne filologije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu nakon diplomiranja 1959. godine odlazi na postdiplomske studije na Teheranski univerzitet. Iako je doktorirao s najvišom ocjenom i za doktorsku disertaciju pobrao sve pohvale članova komisije, zvanje doktora nauka mu u bivšoj državi nije priznato pa je morao ponovo upisati doktorski studij i u domovini. I baš njegova životna priča ponekada najbolje dočarava svu mudrost stare narodne o tome da se ne zna u čemu je hajr. Disertacija koju je odbranio na temu Derviški redovi u jugoslavenskim zemljama sa posebnim osvrtom na BiH s vremenom će prerasti u nezaobilazno djelo u izučavanju sufijskih redova na prostoru bivše Jugoslavije i svrstati se među najcitiranije knjige napisane na ovim prostorima. Džemal Ćehajić cijeli život bio je vezan za Filozofski fakultet Univerziteta u Sarajevu i Orijentalni institut, gdje je bio naučni savjetnik iranista i član redakcije Priloga za orijentalnu filologiju. Umro je 1989. godine.

70. godišnjica Filozofskog fakulteta i Orijentalnog instituta Univerziteta u Sarajevu

Filozofski fakultet i Orijentalni institut osnovani su 1950. godine te ove godine slave 70. godišnjicu postojanja. Riječ je o institucijama koje imaju neizrecivo veliki značaj za Bosnu i Hercegovinu i njene narode. Filozofski fakultet jedna je od najstarijih visokoobrazovnih institucija savremenog tipa. Do sada je ovaj fakultet upisalo više od 45.000 studenata, što je podatak koji dovoljno govori o bitnosti ove institucije za bosanskohercegovačko društvo. Filozofski fakultet danas ima trinaest odsjeka i dvije katedre, a njegov značaj tokom svih 70 godina postojanja nije umanjen.

Orijentalni institut u Sarajevu osnovan je 1950. godine. Ova važna institucija bavi se, između ostalog, prevođenjem i analizom rukopisne i arhivske građe pisane na arapskom, turskom i perzijskom jeziku te proučavanjem orijentalnih jezika i književnosti. Rad u Institutu organiziran je u Historijskom odjeljenju, Filološkom odjeljenju i Referatu za orijentalno-islamsku kulturu i civilizaciju. U fokusu rada Instituta jeste i proučavanje intelektualne historije i kulturno-umjetničke baštine Bosne u doba osmanske vlasti. Do sada je ova institucija objavila brojne knjige, studije i naučne radove u kojima je skrenula pažnju na bogatstvo orijentalnog pisanog naslijeđa u Bosni i Hercegovini, svjedočeći o grandioznosti i ljepoti mozaika bosanskohercegovačke i bošnjačke kulture.

80. godišnjica rođenja Nedžada Ibrišimovića i Mersada Berbera

Dvojica bosanskohercegovačkih umjetnika koji su obilježili vrijeme u kojem su živjeli, Nedžad Ibrišimović i Mersad Berber, rodili su se 1940. godine. Likovni umjetnik, književnik, scenograf, kostimograf i neponovljiva pojava u bosanskohercegovačkoj književnosti i kulturi uopće, Nedžad Ibrišimović, rodio se u Sarajevu, a likovni umjetnik svjetskog glasa Mersad Berber u Bosanskom Petrovcu. U umjetnostima kojima su se bavili obojica su ostvarili ogromne uspjehe. Berber je stekao svjetsku slavu i izlagao svoje grafike u najrenomiranijim galerijama svijeta. Danas je Berber u svjetskim okvirima prepoznat kao jedan od najpoznatijih grafičara. Njegovo djelo uvršteno je u kolekciju Tate Gallery 1984. godine. Imao je niz samostalnih i kolektivnih izložbi u svijetu. Dobitnik je više od pedeset nagrada i priznanja za svoj rad. Od 2007. godine bio je član Ruske akademije umjetnosti.

S druge strane, Ibrišimović je svojim knjigama, među kojima posebno valja izdvojiti Ugursuz i Vječnik, napisao kanonska djela bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. S Vječnikom je postao jedan od najčitanijih bosanskohercegovačkih pisaca i kandidat za Nobelovu nagradu za književnost. Međutim, bilo bi pogrešno majstora pripovijedanja, kakav je nesumnjivo bio Ibrišimović, svesti na samo dva njegova romana. Osim njih treba spomenuti barem i Karabega, Nakazu i vilu, Knjigu Adema Kahrimana, Braću i vezire, Car si ove hefte i El-Hidrovu knjigu. Iako poezija nije bila forma u kojoj je Ibrišimović dosegao vrhunce svoga umjetničkog izražavanja, valja spomenuti da je njegova pjesma Bosna je ćilimom zastrta u najširim slojevima našeg naroda pamćena i prepoznata kao jedan od najljepših poetskih opisa Bosne. S Berberovim slikama, ta je pjesma izraz suštine Bosne. Berber je preminuo 2012. u Zagrebu, a Ibrišimović 2011. godine u Sarajevu.

30. godišnjica obnove rada Preporoda

 Zbog činjenice da je 1990. godine, u godini oživljavanja kulturnog i političkog pluralizma, obnovljen rad Kulturnog društva Muslimana “Preporod”, i ovu godinu možemo uvrstiti među prekretničke godine u historiji Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Obnovom rada “Preporoda” na širem društvenom i kulturnom planu pokrenute su aktivnosti koje su nedostajale u četrdesetogodišnjem periodu “Preporodovog” izbivanja s društvene scene. Naime, nakon Drugog svjetskog rata, već u proljeće 1945. godine, Glavni odbor Muslimana BiH dao je inicijativu za osnivanje kulturno-prosvjetnog društva u okviru kojeg bi se objedinile sve intelektualne snage, kako bivšeg “Gajreta” tako i “Narodne uzdanice”.

Slijedom ove inicijative u Sarajevu je 13. septembra 1945. godine održana osnivačka skupština novog, jedinstvenog Kulturnog društva Muslimana “Preporod”. Dan kasnije, 14. septembra 1945. godine, “Gajret” i “Narodna uzdanica” zasebno su održali svoje posljednje skupštine na kojima su donesene odluka o pristupanju novoformiranom društvu “Preporod”, čiji je osnovni cilj bio afirmiranje kulturne politike Bošnjaka i rješavanja nacionalnog pitanja kod onih slojeva građanstva koji su bili pod šovinističkim utjecajem.

“Nakon što se komunistička vlast uvjerila da je taj zadatak izvršen, krenula je u brzu likvidaciju društava, ali na način da pokaže kako se ta društva samoukidaju zbog toga što su se iznutra istrošila. Na plenarnoj sjednici Glavnog odbora Preporoda 23. marta 1949. prihvaćena je preporuka Međudruštvenog odbora (koji je koordinirao rad Preporoda, Napretka i Prosvjete) da se ukinu nacionalna kulturna društva. U odluci o likvidaciji konstatirano je kako je djelovanje Preporoda na terenu prestalo, budući da su se ‘…nekoje organizacije ovog društva fuzionisale sa organizacijama Prosvjete i Napretka stvorivši jedinstveno kulturno prosvjetno društvo, nekoje su već duže vremena prekinule svaki rad a njihovi aktivisti prenijeli svoju aktivnost u druge masovne organizacije ili mjesna kulturno prosvjetna društva, a nekoje su se uključile u Savez kulturno prosvjetnih društava’”, navodi dr. Husnija Kamberović.

“Mislim da ne trebamo da žalimo za ovim društvima. To je dokaz i našeg političkog i kulturnog napretka”, kazao je Derviš Tafro, predsjednik Glavnog odbora “Preporoda”, prilikom likvidacije društva 1949. godine. Međutim, četiri decenije nakon toga, u sklopu oživljavanja kulturno-političkog pluralizma, jedna grupa sarajevskih intelektualaca Bošnjaka odlučila je pokrenuti inicijativu za obnavljanjem društva. Kako je kasnije pisao profesor Muhsin Rizvić, “ideja o ponovnom oživljavanju našeg kulturnog društva rodila se u blagonaklonim prostorijama Gazi Husrev-begove biblioteke (…) i prvi razgovori Inicijativnog odbora (…) obavljeni su među drevnim knjigama u njenoj tihoj čitaonici”. To je označilo kraj stihijskog i neorganiziranog djelovanja Bošnjaka u kulturi.

30. godina obnove političkog pluralizma i druge godišnjice

Bošnjački politički preporod povela je devedesetih godina prošlog stoljeća SDA, na čelu s prvim predsjednikom Predsjedništva nezavisne Bosne i Hercegovine Alijom Izetbegovićem. SDA je uspjela iznijeti i najveći teret odbrane Bosne i Hercegovine i Bošnjaka od oružanih agresija Srbije, Crne Gore i Hrvatske. Ne treba zaboraviti ni to da je Alija Izetbegović, čovjek koji je imao to tegobno iskušenje da bude lider u ratu, tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu kao i nakon sloma agresorskih snaga, širom svijeta dobijao najprestižnije nagrade za mir, demokratiju i toleranciju. Dodjelom tih nagrada tadašnjem predsjedniku, svijet je, na neki način, odao priznanje i njegovom narodu i državi.

Ove godine obilježava se još mnogo značajnih godišnjica. Prije 140 godina preminuo je pjesnik Omer Humo, a iste godine rodio se književnik Husein Dubravić Đogo. Stotinu i dvadeseta je godina od rođenja islamskog teologa Derviša A. Korkuta i pisca Šukrije Pandže, 60. je godišnjica smrti književnika Šemsudina Sarajlića i isto tako 60. godišnjica rođenja književnika Zilhada Ključanina. Prije tačno pedeset godina svijet prolaznosti napustili su književnica Nefija Sarajlić, književnik Hamza Humo književni historičar i kritičar Salko Nazečić. Prije trideset godina umrli su i književnik Derviš Sušić, književni historičar Midhat Šamić i prof. dr. Hamdija Ćemerlić. Ove godine obilježavamo i devedesetogodišnjicu života Feđe Šehovića, bošnjačkog pisca s adresom u Hrvatskoj i jednog od najvažnijih predstavnika plejade bošnjačkih autora iz domovinskih zemalja. Ove godine navršava se i 25 godina od srebreničkog genocida, koji je umnogome obilježio savremeni bošnjački identitet.