Slaviti kult ličnosti jednog diktatora progresivno je i urbano, veličati one koji su nam donijeli demokratiju i slobodu nazadno je i ruralno. Patiti za jednopartijskim sistemom i policijskom državom moderno je i kozmopolitski, a primitivno je i šovinistički uživati u demokratskom višestranačju i nacionalnim strankama. LGBT osobe mogu na ulicama demonstrirati svoje “vrijednosti”, ali vjernička populacija svoje mora upražnjavati u kući, među četiri zida. Parada ponosa jeste festival slobode, javni iftar manifestacija je isključivosti i radikalizma. Psovati i vrijeđati vjerska osjećanja većine građana ove zemlje jeste sloboda govora, kritika takvih psovki i uvreda govor je mržnje. Ne slagati se s njihovim stavovima jeste cenzura, a usuditi ih se kritizirati nepatvoreni je fašizam, dok je dehumanizacija, demonizacija i javni linč njihovih neistomišljenika sloboda govora. Crno je bijelo, a bijelo je crno