Imam iz džemata IKC “Nur” Amer-efendija Durmo kaže da su reakcije džematlija na obavljanje namaza u crkvi različite, ali da su većinom pozitivne. “Najbitnije za nas jeste to da imamo svoj kutak u kojem možemo iftare organizirati, džumu i teravih-namaz obaviti. Taj prostor koji se nalazi u sklopu crkve nije bio namješten, bilo je tu par ikona i krstova koje smo uz saglasnost domaćina premjestili u drugu prostoriju”

Piše: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Kenan TABAKOVIĆ

Pete godine Muhammedovog, a. s., poslanstva drastično se povećao broj napada na muslimane. Stepen i oblici nasilja nad mladom muslimanskom zajednicom direktno su ovisili o društvenom statusu i bogatstvu, te stepenu zaštite koji je on uživao u vlastitom plemenu. Stoga je Božiji Poslanik preporučio nezaštićenim muslimanima da izbjegnu iz Meke sve dok im Gospodar ne podari olakšanje i zaštitu. Za utočište im je odabrao Abesiniju, zemlju u kojoj je kršćanstvo bilo zvanična državna vjera, a čiji je tadašnji kralj Negus bio nadaleko poznat kao pobožan, čestit i pravedan vladar koji nikome nepravde ne čini. Muslimani su od njega, Poslanik je to pouzdano znao, mogli dobiti punu zaštitu.

Prva grupa, sastavljena od dvanaest muškaraca i četiri žene, otišla je put Abesinije iste te 615. godine. Već naredne godine, kada se odnos idolopoklonika prema muslimanskoj zajednici pogoršao i kada su muslimani bili dovedeni na rub potpune izolacije (koja je uskoro i uslijedila), veća grupa od sedamdeset sedam muškaraca i trinaest žena odlazi potražiti utočište kod pravednog kršćanskog kralja Negusa. Kralj ih je primio i dopustio im da žive u Abesiniji, pruživši im zaštitu i odbivši ih isporučiti vođama Meke, uprkos dugogodišnjem prijateljstvu i darovima koje ovi bijahu poslali kako bi Negus vratio političke migrante u ruke krvnika. “Ni za brda zlata ne bih naudio nijednom od vas”, rekao je Negus muslimanima dok su čekali na njegovu odluku. Muhammed, a. s., nikada nije zaboravio ovaj čin dobročinstva, te je do Negusove smrti održavao diplomatske odnose s Abesinijom, govoreći o Negusu riječima poštovanja.

Bio je to prvi kontakt muslimana i kršćana. Nije se radilo o ratu niti sukobu bilo koje vrste, o onom kontaktu koji će poslije biti prepoznat kao sukob civilizacija. Ne! Prvi dodir islama i kršćanstva ostvaren je u trenutku kad su kršćani pružili zaštitu muslimanima. Prvi, dakle, dodir islama i kršćanstva obilježilo je poštovanje, pomoć u nevolji i pružanje zaštite. Hiljadu i četiri stotine godina poslije, susreti islamskog i kršćanskog svijeta čini se da donose mnogo više zla nego dobra čovječanstvu. Ipak, to nije uvijek tako, o čemu svjedoče brojni primjeri iz naše svakodnevice. Možda je tek problem što takvi primjeri nisu dovoljno osvijetljeni svjetlima medijskih reflektora. Jedan od takvih, po mnogo čemu blizak primjeru kralja Negusa i muslimana, jeste i priča o bošnjačkom džematu IKC “Nur” u Bruxellesu, koji je ostao bez džamijskih prostorija, a kojem su katolička zajednica i svećenik Marc Leonard ustupili crkvene prostorije Chapelle Saint-Michel kako bi muslimani mogli obavljati namaz.

BROJ DŽEMATLIJA U PORASTU

Prvi imam džemata IKC “Nur” Nizam-efendija Đikić kaže da ga je primjer kršćanskog svećenika koji je u Bruxellesu, srcu kršćanske Evrope, ponudio crkvene prostorije muslimanima upravo podsjetio na primjer Negusa. “Kršćanska Abesinija zračila je pravdom za sve ljude, moralom i slobodom dostojnom svakog insana, po historijskim zapisima. U današnjem vremenu Evropa je dehumanizirana i birokratizirana, suprotno kršćanskim vrijednostima Abesinije. Raduje me da u Hrvatskoj, preciznije u Sisku, rade s djecom u ovom ramazanu performanse iz tog razdoblja ljudske egzistencije na planeti Zemlji. Svi mi zajedno možemo obogatiti društvo današnjice poukama i porukama djela pravednog kralja Negusa”, ističe Đikić.

Kako pripovijeda predsjednik džemata, IKC “Nur” Bruxelles zvanično je osnovan krajem prvog i početkom drugog tromjesečja 2002. godine. “Prvi imam prilikom osnivanja, kao tadašnji dekretirani imam Antwerpena, bio je uvaženi Nizam-efendija Đikić. Ujedno je bio i prvi muallim četiri godine prije same registracije džemata, te mutevelija džemata od inicijative do ‘ključa u bravi’. Od same registracije, tj. zvaničnog otvorenja, naš je džemat u sastavu Islamske zajednice u BiH. Također, priznat je i od Kraljevine Belgije i Vijeća muslimana Belgije”, ističe predsjednik džemata Semir Omerhodžić. Nizam-efendija Đikić kaže da je rado preuzeo funkciju imama u ovom džematu.

Neposredno nakon osnivanja, džemat IKC “Nur” brojao je tridesetak članova, odnosno porodica, jer članstvo nije individualno, već porodično. Danas članstvo džemata čine i potomci te prve generacije džematlija, a ukupan broj prelazi šezdeset članova, uz stalnu tendenciju rasta. “Ne želeći navoditi imena svih koji su ugradili dio sebe u temelje našeg džemata, bojeći se da ne bih izostavio nekoga, napomenut ću imena samo naših tadašnjih vjerskih predstavnika: Nizam-efendija Đikić, Hasan-efendija Mujić te naš prvi imam nakon zvaničnog otvorenja Nusret-efendija Tabaković. Nedugo nakon osnivanja, u naš džemat dolazi i Amer Durmo, koji relativno brzo preuzima ulogu imama. Hvala Allahu, dž. š., koji nas je nagradio našim Amerom. Mada je naš džemat nekada brojao stotinjak članova, vrlo je bitno skrenuti pažnju na podatak na kojem nam mogu pozavidjeti i mnogo veći džemati, a to je broj polaznika mektepske i nastave bosanskog jezika. Trenutno imamo više od četrdesetero djece, svih uzrasta”, ističe Omerhodžić.

GUBITAK PROSTORIJA I OBNOVA RADA DŽEMATA

Prostorije u kojima se nalazio džemat IKC “Nur”, kako kaže predsjednik džemata, bile su iznajmljene. Te su prostorije krajem 2011. godine iz sigurnosnih razloga zatvorene (nepostojanje rezervnog izlaza u slučaju nužde, tzv. protupožarni izlaz, kao i nemogućnost evakuacije osoba s invaliditetom), što je dovelo džemat u veoma nezgodnu situaciju. “Na jednoj od džematskih skupština tadašnji džematski odbor i većina džematlija odlučili su da je prevelika i nama neostvariva investicija kupiti taj objekt te uložiti znatna sredstva za renovaciju i ispunjenje svih potrebnih sigurnosnih uvjeta za boravak. Jedan manji dio tadašnjih džematlija pridružio se našim džematima u Genku i Antwerpenu, a jedan dio obližnjim džematima drugih naroda, najčešće turskim. Ipak, sa žaljenjem moram konstatirati da je znatan dio džematlija utonuo u san i postao totalno neaktivan iz samo njima poznatih razloga”, kaže predsjednik džemata IKC “Nur”.

U periodu od 2012. pa do kraja 2017. godine on se u više navrata sastajao s nekoliko pojedinaca u cilju ponovnog pokretanja džemata ili barem mektepske nastave. “Zbog nedostatka vlastitog prostora, često su mjesta našeg okupljanja bila i neuvjetna i neprikladna (skladište materijala i alatnica, naprimjer), ali nismo odustali. Zajedno s tadašnjim imamom u Antwerpenu i ujedno glavnim imamom za zemlje Beneluxa, uvaženim Bakir-efendijom Halilovićem, radili smo čak i na ideji realizacije jednog odjeljenja u Bruxellesu pod pokroviteljstvom džemata iz Antwerpena. Do realizacije nije došlo jer smo u toku školskih raspusta i početkom školske 2017/18. godine, uz Allahovu pomoć, samostalno s našim imamom uspjeli osigurati učionice i krenuti u realizaciju dugo pripremanog projekta. Projekta buđenja našeg džemata! Iznajmili smo dvije školske učionice i počeli s mektepskom nastavom i nastavom bosanskog jezika. Pošto navedene prostorije nisu prilagođene za naše vjerske potrebe, uveliko radimo i na izradi plana kako bi pokušali na najbolji način osigurati prostor koji će ujedno zadovoljiti naše vjerske i kulturne potrebe”, kaže predsjednik Omerhodžić. Ipak je mektepska nastava bila pokrenuta, džemat još nije imao svoje prostorije, što je Bošnjacima okupljenim oko ovog džemata teško padalo, naročito pred ramazan. Stoga se rukovodstvo džemata angažiralo u pokušaju da pronađe rješenje kako bi džemat, barem uz ramazan, imao mjesto na kojem se može okupljati.

VELIKODUŠNI GEST KRŠĆANA

Kako kaže Omerhodžić, vrlo je teško iznajmiti bilo kakav objekt na samo mjesec dana, jer svi vlasnici traže finansijsku sigurnost i nude višegodišnje ugovore. Stoga se džemat IKC “Nur” obratio i drugim džematima za pomoć. “Većinom kažu bujrum, stanite u saf s nama. Zaista smo im zahvalni na tome, ali ipak je mnogo ljepše slušati vaz i hutbu na našem jeziku, okupiti se i podijeliti iftar s našim čovjekom, osjetiti mirise naše tradicionalne kuhinje, a i podijeliti sve nabrojano i ostaviti polahko u amanet našoj djeci. Upravo iz tih razloga, naš džematlija Kenan ponudio se te kontaktirao i druge vjerske zajednice. Nakon potvrdnog odgovora, manja delegacija obišla je prostorije i ustanovila da one odgovaraju našim potrebama. Naše vrijedne hanume, koje ne mogu da ne spomenem i istaknem njihov ogroman trud i doprinos u svemu što smo uradili do sada, organizirale su akciju čišćenja. Svakako da su i naše vrijedne džematlije priskočile u pomoć i prekrili podove tepisima kako bismo mogli obavljati namaz”, kaže Omerhodžić.

Da bismo izbjegli bilo kakvu zabunu, on napominje da se namazi ne obavljaju u centralnom dijelu crkve, nego u drugim crkvenim prostorijama. Razlika je, kako kaže, velika i leži u činjenici da svaka crkva, kao vjerski objekt, ima svoje vjerske simbole, ikonografiju, pa i kipove, a oni nisu u skladu s islamom. “Iz tog razloga, takav objekt ne bi bio prikladan za obavljanje naših vjerskih potreba. Kao i svaki drugi objekt, tako i crkva ima svoje dodatne i pomoćne prostorije, a suprotno od gore navedenog, u tim prostorijama nema predmeta na osnovu kojih biste mogli zaključiti da ste u crkvi. Upravo takve prostorije mi koristimo. Ljudsku veličinu naših domaćina opisuje i jedan mali detalj. Među stvarima koje su bile u prostorijama koje su nam dodijelili nalazio se i jedan vjerski simbol koji domaćin nije vidio. Kada smo ga primijetili, pokušali smo objasniti domaćinu da bismo ga voljeli barem privremeno ukloniti… Nismo ni završili, a naš domaćin je uz izvinjenje uzeo taj predmet, odloživši ga na odgovarajuće mjesto izvan prostorija koje mi koristimo za namaz. Gest zaista vrijedan pažnje i spomena”, ističe Omerhodžić.

On kaže da je ovakav odnos kršćanske zajednice prema muslimanima prava rijetkost, posebno u današnjem vremenu kada mnogi imaju iskrivljenu sliku i nedovoljno poznaju islam. “Brz i pozitivan odgovor kršćanske zajednice i mene je pozitivno iznenadio. Ovo je i odlična prilika da pokažemo ko smo i šta smo, te da im se time odužimo. Nadamo se da će se i sami uvjeriti da je naša vjera vjera mira i tolerancije i da moramo živjeti skupa i prihvatati druge i drugačije”, poručuje Omerhodžić.

Imam iz džemata IKC “Nur” Amer-efendija Durmo kaže da su reakcije džematlija na obavljanje namaza u crkvi različite, ali da su većinom pozitivne. “Najbitnije za nas jeste to da imamo svoj kutak u kojem možemo iftare organizirati, džumu i teravih-namaz obaviti. Taj prostor koji se nalazi u sklopu crkve nije bio namješten, bilo je tu par ikona i krstova koje smo uz saglasnost domaćina premjestili u drugu prostoriju”, kaže efendija Durmo.

On podsjeća da se džemat IKC “Nur” obraćao i drugim muslimanskim zajednicama za pomoć, ali niti od jedne zajednice nije dobio pozitivan odgovor, iako se u Bruxellesu nalazi više od osamdeset registriranih džemata.

“Kada nam je kršćanska zajednica odobrila prostor, zaista smo svi bili presretni što se opet možemo, nakon sedam godina, okupiti za teravih-namaz. Tako da u ovom vremenu, u kojem mediji šire lošu sliku islama, vidimo da još ima dobrih i iskrenih svećenika i monaha koji znaju šta je ramazan i koliko on znači muslimanu. Nadam se da će ova kršćanska zajednica biti od onih za koje Allah, dž. š., u suri Ali-Imran u 69. ajetu kaže: ‘Oni koji su vjerovali, pa i oni koji su bili jevreji, i sabijci, i kršćani – oni koji su u Allaha i u onaj svijet vjerovali i dobra djela činili – ničega se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati'”, kaže efendija Durmo, ističući da je najveća prednost Bošnjaka nad drugim muslimanskim zajednicama činjenica što su oni evropski muslimani. “Na belgijskoj televiziji objavljen je dokumentarni film pod nazivom Allah in Europa, u kojem je na najljepši mogući način prikazan islam u Bosni i Hercegovini, pokazano je kako mi Bošnjaci možemo biti dobar primjer drugim muslimanima”, kaže Durmo.

Nakon što je osigurao prostorije za obavljanje molitve, džemat je angažirao i učenika medrese Edina Konju kao imama. Edin kaže da nikad u životu nije razmišljao niti pomislio da bi mogao predvoditi teravih-namaz u crkvi, ali da mu je to svakako iskustvo koje će pamtiti. “Prvi put izvan naše države obavljam ovu dužnost. Velika mi je čast što sam ovdje i što su mi ljudi ukazali povjerenje da budem ovdje za ramazan kao teravih-imam. Naravno, ovo iskustvo umnogome će mi pomoći jer mi u Bosni nemamo uvid u stanje u kakvom se nalaze muslimani u Evropi i ne znamo s kakvim se poteškoćama susreću i kako se sve bore da opstanu i sačuvaju svoje džemate. Ovo mi je otvorilo vidike i od ovog ću ramazana više cijeniti naše ljude u Evropi koji se bore za islam i da očuvaju vjeru i tradiciju”, poručuje Edin-efendija.

“Šta mislite kolika je i koja vrijednost osnovati Božiju kuću ondje gdje je nikada nisu imali vjernici našeg govornog područja od postanka Evrope – u Bruxellesu? Tu činjenicu imao sam u vidu kada sam, uz potporu moje supruge, odlučio žrtvovati sebe, dio vremena od braka, naše dječice, vrijeme od stjecanja plaće itd., kada smo interes Zajednice postavili iznad našeg ličnog, da bi i u Bruxellesu postojalo mjesto za njegovanje vjerskog, kulturnog, tradicijskog i inih identiteta, rekao bih, ljudskih vrijednosti uopće.”, priča izam-efendija Đikić, prvi imam IKC “Nur”. “Samo Uzvišenom Stvoritelju možemo zahvaliti na toj sudbini koju smo proživjeli, to su neizrecive vrijednosti i odricanja: Bruxelles, duhovni centar “Nur” u glavnom šeheru Evrope i kraljevine Belgije – samo je za sebe dovoljno, puna usta, rekao bi naš dobri narod. Dozvolite mi da izrazim duboku vjerničku zahvalnost i veliko ljudsko poštovanje svim državnim strukturama Belgije koje su nam pružile utočište od agresorskih razaranja naše prelijepe Bosne, a zatim dopustili i izgradnju kuće za slobodno iskazivanje vjerskih i ostalih ljudskih obaveza i prava. Riječ svaka je malehna za djela naroda Belgije spram naše dijaspore, doista. Vidite, mali je prostor ovdje da bi se izrekle sve dimenzije naše dijasporske zbilje, no hvala časopisu Stav na pažnji i poštovanju našeg kruha sa sedam kora. Nadam se da ćemo imati priliku upoznati našu maticu s našom zbiljom, to su žive životne priče i bogatstvo razmjene iskustava i optimizma, izazovi s kojima se suočavamo. S naše strane, to je ponajviše briga za djecu i identitet, a posebno taj fenomen institucionalnog samoorganiziranja s integracijom, a bez asimilacije. Dozvolite mi da dušom zaželim primljene ramazanske ibadete svima od Mašrika do Magriba, moleći Stvoritelja da nastavimo postiti od nepravde i svake vrste nasilja prema svakom živom biću. Postači, cijenjeno uredništvo i čitateljstvo, poštovane sestre, braćo draga: Bajram vam barećula.

S radošću nastavljamo saradnju i poslije ramazana, kaže nam Marc Leonard, svećenik crkve Chapelle Saint-Michel.

STAV: Koliko dugo ste Vi (pastor / svećenik) u ovoj briselskoj kapeli i kakva ste iskustva u tom vremenu imali s muslimanskom zajednicom u Belgiji?

LEONARD: Svećenik sam već dvadesetak godina. Moji nadležni su me pozvali iz Tunisa na nekoliko godina da radim u Belgiju, tako da sam svećenik u kapeli Chapelle. Moje iskustvo s muslimanskom zajednicom u Bruxellesu stoga je relativno kratko i površno. Prije svega, uočio sam da ovdje ne postoji jedna nego više muslimanskih zajednica, da je slika islama veoma individualizirana. Marokanske i turske zajednice veoma su različite. Načini organiziranja i razumijevanja islama u Maroku i Turskoj odražavaju se na zajednicu Marokanaca i Turaka koji žive u Belgiji. Ipak, zajednice muslimana u Belgiji koje su mononacionalne djeluju mi diskretnije, ali i slobodnije.

STAV: Zbog čega ste ustupili crkveni prostor muslimanima kako bi mogli obavljati teravije i vjerske obrede tokom ramazana?

LEONARD: Zahtjev je bio upućen centru “El-Kalima”, koji posjećujem i gdje imamo naše ispostave. One nisu idealne, ali su zadovoljavajuće. Budući da je mjesec ramazan posebno važan muslimanima, činilo mi se izuzetno važnim da im pomognem da se sastaju i da se mole Bogu u svojoj zajednici.

STAV: Šta nam govori činjenica da u Zapadnoj Evropi ima onih koji su spremni na taj način pomoći drugom i drugačijem, uprkos sveprisutnoj islamofobiji?

LEONARD: Da, naravno! Ali ne čini mi se baš da islamofobija dominira u ovom momentu. Mnogo veće diskriminacije u ovom trenutku možemo vidjeti protiv Roma. Zajednice Jevreja također se suočavaju s rastom antisemitizma, a povećava se i broj akcija protiv kršćana i njihovih crkava. Međutim, u svakodnevnom životu ne postoje problemi u relacijama između ljudi različitih vjera.

STAV: Zbog čega priče poput ove ne dospijevaju pod svjetla medijskih reflektora?

LEONARD: Ljudska psihologija i medijski marketing! Niko se ne interesira za par koji ima izvanredno bračno putovanje, međutim, kada to dvoje imaju sudar na putu u trenutku kad se vraćaju s tog putovanja, onda bi svako želio da sazna sve detalje. To je cinično. Međutim, da bi mediji o tome pričali, najbolje bi bilo da taj par bude ubijen u atentatu. Popularno novinarstvo treba se prodati, ali ono što je ispravno i ono što je dobro teško je prodati. Ipak, neki mediji koji su više specijalizirani prenose ovakvu vrstu informacija kada im se to saopći. Mi moramo doprinijeti da se takva proizvodnja medijskog sadržaja promijeni.

STAV: Planirate li nastaviti saradnju i pomoć i nakon mjeseca ramazana?

LEONARD: S radošću. Zajednički angažman na socijalnim projektima bio bi još bolji. Ostat ćemo otvoreni za dogovor.