Kad se hadžije vraćaju s hadža svojim kućama, također djeca sa svojim muallimima dolaze na stanicu pred hadžiju, doprate ga kući, prouče dovu i tada ručaju u hadžije. Čim se djeca zasite, odmah idu kući. Iza toga sjedaju uzvanici za sofru, pa i sirotinja se tu lijepo zasiti. Iza toga se ostatak halve dijeli po komšijskim kućama.
.</p>
<p>Kad djeca pođu iz mekteba u pravcu hadžijine kuće, prednjaci započnu <em>Euzom</em>, i kad dovrše <em>Euzu</em>, sva djeca u jedan glas viknu <em>amin</em>. Zatim prouče <em>Bismillu</em>, a iz stotine dječjih grla zaori <em>amin</em>. Onda idući dalje uče dovu.</p>
<p>Na dječji glas svijet izlazi iz kuća i pridružuje se povorci, tako da taj svijet ne može stati ni u najprostranije dvorište. Sve je sad na nogama, hadžija se sprema, djeca ulaze učeći u dvorište, prave ophod oko dvorišta, dok dođu u stav da prednjaci-dovadžije mognu krenuti iz dvorišta naprijed. Tu djeca izuče po jednu navedenu dovu. Djeca se daruju: svako s nekoliko dinara, a dovadžije i kojim srebrenjakom. Neko iz hadžijine kuće stavi dovadžijama po jednu zlatom izvezenu čevrmu na ramena. Muallim se također daruje, obično dukatom.</p>
<p>Uto je i hadžija izašao i polazi za djecom praćen od znanaca prema stanici. Ako ima još koji hadžija na putu, i po njega se isto svraćaju ova djeca, ako nije eventualno za tog koji drugi mekteb određen. I tu djeca uče dovu, i to ili ona prva dva ili druga dva, koju muallim odredi. I ovdje djeca također budu darovana novcem, a dovadžije još čevrmama. Ako ima više dovadžija, onda jedni uče jedan stih, a drugi, dok sva djeca viču amin. Svijet se pridružuje i prati hadžiju do pred džamiju u Ričini. U tom stižu i hadžije s drugih strana grada. Puni se dvorište džamije, koliko može u nj svijeta da stane, a najviše puta bude malen i trg pred džamijom. Tu onda hadžije klanjaju seferijju, svaki čini dovu za se, a djeca uče svoju dovu i viču amin, a i ostala se publika pridružuje aminom njihovoj dovi. Kad se to sve svrši, djeca idu svojim kućama, odrasli se tu opraštaju s hadžijom, a poneki idu s hadžijom na stanicu i tu se opraštaju.</p>
<p>Kad se hadžije vraćaju s hadža svojim kućama, također djeca sa svojim muallimima dolaze na stanicu pred hadžiju, doprate ga kući, prouče dovu i tada ručaju u hadžije. Čim se djeca zasite, odmah idu kući. Iza toga sjedaju uzvanici za sofru, pa i sirotinja se tu lijepo zasiti. Iza toga se ostatak halve dijeli po komšijskim kućama.</p>
<p>Kad nije bilo željeznice i mektebi su išli na doček hadžije kao što su ih pratili do na “Sofu hadžinsku”.</p>
<p>Ko je sastavio navedenu dovu, ne znam. Pitao sam i starijih ljudi, pa joj niko ne zna za autora, niti otkada je ovakav ispraćaj uobičajen u Mostaru.</p>
<p><em> </em><em>Hasan Nametak (1938)</em></p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
BOŠNJACI NA HADŽU: NA PUTU KA AREFATUSljedeći članak
BOŠNJACI NA HADŽU: SUSRET S POSLANIKOVIM KABUROM U MEDINI
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.