Nekad davno, na jednoj od tzv. omladinskih radnih akcija, pravili smo predstavu. Svašta je bilo u njoj: pjesme, skečeva, pantomime... I zvala se, ta predstava u kojom smo se nastojali predstaviti, kako bi drukčije – Bosanski lonac
 svom očito neobaviještenom sagovorniku – najvažnije je da u loncu budu tri vrste mesa. To je presudno za konačni okus…</p>
<p>– Koje vrste?</p>
<p>– Koje imaš. Janjetina, junetina, može i piletina. Kako kad…</p>
<p>– Divljač?</p>
<p>– Bezbeli. Dobar sastav pokaže na kraju svu svoju dušu…</p>
<p>– I srna?</p>
<p>– I srna.</p>
<p>– I zec?</p>
<p>– I zec.</p>
<p>– A kupus?</p>
<p>– Kakav kupus?! Kupus kao kupus. Ili krompir. To je nako…</p>
<p>– Neki bi samo kupusa.</p>
<p>– Neka im ga. Lonac nije izmišljen zbog kupusa.</p>
<p>– A kad se nema?</p>
<p>– Nema ni lonca. I tačka.</p>
<p> </p>
<p>I onda mnoga druga sjećanja naviru. Jedanput smo kod rođaka pravili lonac. Imali su nešto zemlje i malu kuću pokraj grada. Bio je tu i potok. Složili smo meso s povrćem. Sve što smo pronašli u njihovom malom vrtu završilo je u velikom loncu. Grah. Grašak. Mrkva. Luk. Krompir. Kupus. Sud od pečene zemlje pekao se u vreloj zemlji.</p>
<p>Kakvi okusi!</p>
<p>Kasnije sam s djecom pošao u šumu. Puteljak i smijeh koji je svijetlio i zvonio. Najednom se moja djevojčica ukočila. Nisam u prvom trenutku shvatio šta se događa.</p>
<p>– Zmija – samo je promucala.</p>
<p>Pogledao sam i vidio je. Zgrabio sam kamen, preskočio potok i ubio zmiju. U godinama koje su slijedile potpuno sam na to zaboravio. Moja djevojčica, iako je tad bila vrlo mala, nikad nije. Narasla je zmija. Narastao je i njen otac. Nema više naših rođaka. Nema ni njihove kuće s bogatim vrtom. Nešto dalje od tog mjesta oživjela je zmija. Zmijuga i dalje.</p>
<p> </p>
<p>I Fadil se iz sjećanja pojavljuje iza svojih vrata s velikim pladnjem na kojem su poredani mali zavezani glineni lonci. Niko ga ne bi primijetio da on svaki put ne oglasi:</p>
<p>– Achtung! Achtung!</p>
<p>Gosti to spremno nagrađuju svojim pljeskom, sretni što će pojesti nešto tako dobro. Čak i mala djeca. Oni možda i najviše. To je prizor svaki put samo za jedno jelo. Za bosanski lonac. Gostionica je na obali kod Velog Lošinja. Taj prizor svaki put razveseli njegove goste. Fadil je Prijedorčanin, dugo je radio u Njemačkoj i ovo je opetovana velika pobjeda njegove kuhinje.</p>
<p> </p>
<p>Ne znam gdje je sad Fadil, ali njegov bosanski lonac nikad neću zaboraviti. Kao i nijedan od onih iz kojih sam čitao vrijeme.</p>
<p> </p>
<p>Otvori bosanski lonac i zagledaj se u svoj život.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Priče strave i užasa (VII): HalloweenSljedeći članak
Od Hadži Alija do Hi Jollyja
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo