Vi možete zajebavati poeziju, ali ne i mene. I to je dovoljno da se uvrijede. Bilo što je dovoljno da se uvrijede. Zapale novu cigaretu i emigriraju nekuda.
, hrvatski suvremeni pjesnik, rođen je u selu Podprag kod Jasenica podno Velebita, najhrvatskije planine, kako je govorio. Otac mu, kao i većina Hrvata iz Ravnih kotara, pristao uz ustaše. Zbog toga je nekoliko godina otplaćivao dug narodu i državi u lepoglavskom zatvoru. S majkom i dvojicom braće, Petrom i Šimom, preslio se u Zaprešić (gradić pored Zagreba). Zato je znao reći kako je on “dalmatinsko-kajkavsko dijete”.</p>
<p>Pred odlazak u JNA pobjegao je u Italiju, zatim u Argentinu, pa u Englesku. U SAD-u je studirao književnost na poznatom Sveučilištu Loyola, a nakon toga je u Španjolskoj. Vrlo rano počeo se baviti pisanjem te uskoro postaje suradnik kultnoga emigrantskog književnog lista Hrvatska revija. U Los Angelesu, u vrijeme najvećeg procvata hipijevskog pokreta i bitnika, družio s američkim pjesnicima buntovnicima. Maruna se iz emigracije vratio 1990. godine na Tuđmanov poziv. Imenovan je šefom Matice isljenika, ali nakon sukoba s Tuđmanom daje ostavku i počinje favorizirati SDP. Kćeri je dao ime Drina, ali je hrvatski šovinizam i nacionalizam smatrao smiješnim. Kad je postao član Savjeta SDP-a Marunin okret shvatili su u HDZ-u kao izdaju. Maruna je ponovno je usred Zagreba postao disident.</p>
<p> </p>
<p><iframe width=)
Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.
Almin Kaplan, Bukara, “Planjax”, Tešanj, 2018.
