Sagledava li se doprinos Mustafe Kudića iz pozicije većih sredina i njihovih velikana, sve izgleda manje bitnijim nego što jeste, ali imaju li se na umu tadašnje socijalne, ekonomske, kulturne i vjerske prilike u rubnim dijelovima Krajine, a posebno u Bužimu, njegov su rad i rezultati u zajednici od nemjerljivog značaja

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Sadeta IBRAHIMPAŠIĆ

Razumijevanje povijesnog toka razvoja školstva, kulture, zdravstva, saobraćaja, privrede i ostalih segmenata društvenog života ključne su pretpostavke za sklapanje mozaika koji bi činio jasnu sliku društvenih prilika u Bosni i Hercegovini, o bilo kojem razdoblju povijesti da je riječ. U tom kontekstu posebno su značajna manja mjesta u rubnim i slabije pristupačnijim dijelovima zemlje koja su spletom različitih historijskih okolnosti ostajala u političkoj i svakoj drugoj vrsti izolacije, što je nerijetko za posljedicu imalo “zakašnjelost” u mnogo čemu, u osnivanju škola, u sabraćajnom povezivanju, u privrednom razvoju… Stoga se posebno zanimljivim čine ličnosti koje su, uprkos nepovoljnim prilikama, značajnim individualnim naporima i pregnućima, nastojale mijenjati stanje u takvim sredinama koje su po gotovo svim segmentima javnog života “kaskale” za standardom i prilikama kakve su vladale u većim gradovima.

Iako je njihov angažman bio prava “borba s vjetrenjačama”, a njihovi životi predstavljali istinske misije, rezultati koje su postigli ovjekovječili su ih kao ličnosti za pamćenje. Jedan od onih koji je, gdje god da je radio, na svojim plećima nosio velike društvene terete, te svojim djelom zadužio Krajinu, a posebno Bužim i njegovo stanovništvo, bio je i Mustafa Kudić, prosvjetni i kulturni radnik, te borac za pravo na obrazovanje ženske djece. Sagledava li se njegov doprinos iz pozicije većih sredina i njihovih velikana, sve izgleda manje bitnijim nego što jeste, ali imaju li se na umu tadašnje socijalne, ekonomske, kulturne i vjerske prilike u rubnim dijelovima Krajine, a posebno u Bužimu, njegov su rad i rezultati u zajednici od nemjerljivog značaja.

Mustafa Kudić (sin Mujin) rođen je 1894. godine u velikokladuškom naselju Kudići. Najznačajniji je učitelj bužimskog kraja u periodu između svjetskih ratova. Nakon završene osnovne škole u Pećigradu i Cazinu, školovanje je nastavio u Gazi Husrev-begovoj medresi te Učiteljskoj školi (Darul-muallimin) u Sarajevu, koju je završio 1919. godine. Iste godine oženio se Nurom, s kojom je imao petero djece, sinove Sulejmana, Esada i Envera, te kćerke Safiju i Sadetu. Naredne godine postavljen je za muallima u mektebi-ibtidaiji u velikokladuškom naselju Todorovo. Od 1921. godine pa sve do penzioniranja radio je u procesu obrazovanja. Prvo zaposlenje imao je u narodnoj osnovnoj školi u Velikoj Kladuši (1921–1922). Naredne tri godine provodi u školi u Pećigradu (općina Cazin). U Bužimu je radio nepunih petnaest godina, od 1925. pa sve do 1939. godine, nakon čega je prešao na službu u Bihać. Najveći dio službe u Bužimu, pored obavljanja uobičajenih učiteljskih poslova, obnašao je i funkciju upravnika škole. Zbog nepostojanja školskog objekta, određeno vrijeme radio je u privatnoj kući, zatim prostorijama stare općinske zgrade, kao i vakufske zgrade. Pored višegodišnjeg rada na opismenjavanju i odgajanju mnogih generacija učenika u bužimskom kraju, učitelj Kudić odigrao je značajnu ulogu u izgradnji prvog školskog objekta u Bužimu, koji je završen neposredno pred Drugi svjetski rat. Nakon preseljenja u Bihać, sve do penzije radio je kao učitelj u Prvoj narodnoj osnovnoj školi. Umro je 1968. godine u Bihaću.

BITKA ZA OSNIVANJE ŠKOLE

Dolaskom u Bužim 1925. godine Kudić je zatekao vrlo tešku situaciju u kojoj ni jedno žensko dijete nije pohađalo školu. Primjera radi, dok je u Dobrom Selu, naselju s većinskim pravoslavnim stanovništvom, školske 1925/26. nastavu pohađalo 18% djevojčica, u centralnoj bužimskoj školi ni godinu dana kasnije među 128 učenika nije bilo niti jedne djevojčice. Sve je to bila logična posljedica društvenih prilika koje su u Bužimu vladale kroz cijelo austrougarsko razdoblje, a u kojem je Bužim ostao zakinut za osnivanje i izgradnju škole. Veliki otpor pojedinih prvaka osnivanju državne škole u Bužimu bio je tek dobar alibi za tadašnju vlast, koja se nije pretjerano ni trudila da slijedom velikih ovlasti, uz dobru ili lošu volju mještana, ipak osnuje školu. Tako će Bužim sve do 1920. godine ostati bez škole, a za razliku od mnogih okolnih općina i naselja, njegovo stanovništvo decenijama biti zakinuto za profiliranjem generacija školovanih učenika koji bi u velikoj mjeri utjecali na promjenu svijesti među širokim narodnim masama o pitanju važnosti prihvatanja modernizacijskih tekovina novog doba. U takvim društvenim i mentalnim prilikama pojava učitelja Kudića kao prosvjetnog i kulturnog radnika bila je od iznimne važnosti za Bužim. Tako će on sam, kao i lokalni imami, trgovci, te ugledni i viđeniji ljudi biti među prvima koji su svoju žensku djecu dali upisati u osnovnu školu. Na tragu njihovih primjera i agitacije u narodu, iz godine u godinu sve više djevojčica počelo je upisivati i završavati osnovnu školu.

Kćerka Mustafe Kudića Sadeta Ibrahimpašić, koja živi u Bihaću, kaže da je njen otac bio veliki borac za ženska prava u Krajini: “Prije Drugog svjetskog rata u mnogim mjestima u Krajini ženskoj djeci se branilo da idu u školu. On je vodio ‘rat’ s mještanima, posebno dok je radio u Bužimu, samo da bi što više djevojčica upisalo i pohađalo školu. Bilo je slučajeva da su mu neki roditelji znali dolaziti i sa sjekirom u školu. Ali on se nije dao uplašiti. Kako je uživao veliki autoritet u zajednici, u dobroj mjeri je uspijevao u svojim zamislima. Uvijek je govorio: ‘Važno mi je da ženska djeca idu u školu, a muška imaju leđa.’ Spletom sudbine, preselio je iz Bužima u Bihać. Kako je u ranoj mladosti umro najstariji brat Sulejman, majka je toliko tugovala za njim, tako da je na njenu molbu otac Mustafa odlučio da se porodično presele u Bihać, ne bi li lakše preboljela smrt djeteta. I u Bihaću je, pored rada u školi, bio aktivan u brojnim organizacijama. O očevoj ažurnosti u radu najbolje svjedoči njegov sačuvani Osobnik, u kojem je brižljivo i pedantno pohranjivao i čuvao sve važnije dokumente iz perioda školovanja i profesionalnog rada u raznim krajiškim školama.”

Rijetki živući i nedavno umrli Bužimljani, koji su prva znanja stekli pred učiteljem Kudićem, zapamtili su ga kao dobrog učitelja i pedagoga, te izrazito pobožnog čovjeka. Ibrahim Sijamhodžić (1928–2015) bio je jedan od učenika Mustafe Kudića. Ibrahim je za života često s poštovanjem spominjao svog učitelja. Tako je jedne prilike kazao: “Kao da ga sada gledam kako u onom fesu, odijelu i kravati ulazi u učionicu. Sjećam se da je često, dok smo se mi igrali ispred škole ili dok bismo radili neki zadatak, on odlazio u gradsku džamiju na namaz. Pošto je bio vrlo strog, u učionici je bila velika tišina i prava disciplina. Svaki vakat je išao u džamiju. Uvijek lijepo odjeven i gospodskog ponašanja. Njemu najviše dugujem ono što sam naučio kroz četiri razreda škole.”

Jedna od rijetkih živih žena koja je prije Drugog svjetskog rata pohađala školu u Bužimu bila je Fadila Talakić, rođena Šahinović. U vrijeme kad je išla u osnovnu školu tvrdi da je u njenom razredu bilo 5-6 djevojčica, što je bio veliki pomak u odnosu na godine neposredno nakon osnivanja škole, kada su samo muška djeca imali priliku školovati se. Fadila Talakić danas živi u Velikoj Kladuši, a rođena je u Bužimu 1929. godine, gdje je provela rano djetinjstvo. Iako je zašla u devedesetu godinu života, Fadila kaže da se vrlo dobro sjeća učitelja Mustafe Kudića, koji je bio prijatelj njenog oca Ibrahima. “Iz ranog djetinjstva pamtim njihova česta druženja jer su obojica bili ugledni ljudi u Bužimu, Mustafa kao učitelj, a moj otac kao načelnik Općine, a poslije trgovac i poštar. Prva škola u Bužimu bila je smještena u kući mog strica Ahmeta, koji je sve vrijeme postojanja Jugoslavenske muslimanske organizacije u Bužimu bio njen predsjednik, tako da je naša porodica živjela u blizini škole. Tu se odvijala nastava prije nego što je izgrađen novi školski objekt. Učitelj Kudić slovio je za vrlo autoritativnog učitelja, a među učenicima se govorilo da je bio ‘ljut k'o zmija’. Nosio je fes i uvijek je bio gospodski obučen. Bio je uključen u razna udruženja koja su tada postojala u Bužimu. Imao je petero djece, od kojih mu je jedan sin umro u djetinjstvu. Kasnije su svi odselili u Bihać”, navodi Fadila Talakić, koja je nakon osnovne škole kao prva Bužimljanka završila gimnaziju u Bihaću.

RAD U KULTURNO-PROSVJETNIM DRUŠTVIMA

Mustafa Kudić ostavio je bitan trag i u radu kulturno-prosvjetnih društava u Bužimu. Ono što je očigledno jeste da je bio prosrpski orijentiran, jer je, osim u “Gajretu”, koji je također imao prosrpski otklon, nekoliko godina bio aktivan član Srpskog kulturno-prosvjetnog društva “Prosvjeta” u Bužimu. Sve to ga, nažalost, svrstava u grupaciju prilično dezorijentiranih bošnjačko-muslimanskih intelektualaca i kulturnih djelatnika koji su živjeli i djelovali u periodu između svjetskih ratova. Kudić je duži niz godina bio član i povjerenik bužimskog “Gajreta”, koji u njegovo vrijeme obnavlja rad i provodi vrlo zapažene aktivnosti. Tako je zabilježeno da je na 26. redovnoj godišnjoj skupštini društva “Gajret” u Sarajevu, održanoj 17. jula 1932. godine, Kudić boravio u ime bužimske podružnice. Kao istaknuti član ovog društva, te prva osoba u obrazovnom životu Bužima, u vrijeme važnijih vjerskih i državnih praznika Kudić je organizirao prikladne kulturne i vjerske sadržaje. Najznačajnija je ona za vrijeme Bajrama 1930. godine, kada se pojavljuje kao režiser šaljive predstave u tri čina pod nazivom Pokradeno grožđe autora Husejna Đoge Dubravića. U vrijeme njegova djelovanja u “Gajretu”, na stranicama “Gajretovih” publikacija prvi put pojavljuju se zapažene vijesti i reportaže iz Bužima, s fotografijama kolektiva i pojedinaca.

Kudić je dugo drugovao s Fejzulahom Čavkićem, učiteljem i piscem iz Bosanske Krupe. Tako u jednom od izvještaja iz 1930. godine Čavkić piše: “U današnjoj ekonomskoj krizi rad za ‘Gajret’ nije lahka stvar. Radi toga, dobri ‘Gajretovi’ radnici ne žale truda, pa im to uspijeva u priličnoj mjeri. Do sada su stekli najveće zasluge za širenje ‘Gajretove’ ideologije imam‑matičar, koji je još načelnik Općine Bužim, Ibrahim ef. Mustafić, te ovdašnji vrijedni učitelj Mustafa Kudić, te u svom radu polučuju uspjeh.”

Nakon djelovanja u bužimskom “Gajretu”, Kudić je izvjesno vrijeme bio i povjerenik Srpskog kulturno-prosvjetnog društva “Prosvjeta” u Bužimu. Iz uredništva “Prosvjete” 1932. godine pišu za povjerenika Kudića: “Gospodin Mustafa Kudić, učitelj i u ranijim glasnicima istaknut kao dobar radiša i organizator, uvijek smišljenim radom i dobrom voljom javlja se s realnim uspjesima.”

Mustafin sin Enver Kudić, inžinjer građevine, tvrdi da je njegov otac za tadašnje krajiške prilike imao vrlo zanimljiv život. “Otac je završio školu, potom radio u Velikoj Kladuši, Cazinu, Bužimu i Bihaću i prilično se društveno realizirao kao prosvjetni i kulturni radnik. Odnos prema važnosti školovanja djece u mjestima gdje je živio i radio najbolje je pokazivao na primjeru vlastite djece, koja su za to vrijeme stekla zavidno obrazovanje. Najstariji sin Sulejman, koji je umro sa 16 godina, išao je u geodetsku školu u Beograd. Drugi sin Esad završio je pedagogiju u Zagrebu, a radio je kao učitelj u Banjoj Luci. Kćerka Safija završila je srednju školu, a Sadeta Pedagošku akademiju, smjer historija-geografija. Otac je posebno volio Bužim. To mu je, pored rodnog, bilo najdraže mjesto. Sjećam se da sam ga nekoliko godina prije smrti, u vrijeme dok je bio u penziji, na njegov zahtjev vozio iz Bihaća u Bužim. Tražio je od mene da ga vozim po okolnim brdima, da vidi neke prijatelje i poznanike. Osjetio sam da je dio njega ostao vezan za Bužim, u kojem je proveo deceniju i po radeći u prosvjeti i aktivno djelujući u zajednici”, naglasio je Enver Kudić.