“Sejko vadi bombe i reda ih na zemunice. Kaže on meni: ‘Sad ću ja jednu bombu hakanti.’ Kažem mu ja: ‘Ma baci, boli me briga.’ Uze on bombu, skoči na zemunicu i dolje je baci. Ljudi, ona kad je pukla, dolje se samo čulo: ‘Booolničaaar, booolničaaar...’ Znači, on je nju toliko daleko bacio da je dobacio do neprijateljskih položaja”

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Formiranjem Abdićeve Autonomije u septembru 1993. godine stvorene su dodatne poteškoće svim jedinicama 5. korpusa. Pored postojećih frontova, otvoren je novi borbeni front koji su popunile jedinice nekoliko krajiških brigada. Provođenje odluke Komande 5. korpusa, da se tzv. Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna čim prije stane ukraj, na svojim plećima najviše su osjetile jedinice 505. brigade koje su sve do sloma Autonomije držale najduži dio linije odbrane. U jesen i zimu te godine jedinice 505. brigade izvele su nekoliko uspješnih akcija kojima su oslobodile veliku površinu okupiranog teritorija. Od septembra 1993. pa do maja 1994. godine uslijedilo je oslobađanje Čaglice, Ponjevića, Todorova, Ćulumka, Čajića, Stabandže, Kajtezovca, Crvarevca, Zborišta i Visibabe. Nakon oslobađanja Marijine Glave u maju, prva veća oslobodilačka akcija desila se 11. juna 1994. godine, kada su jedinice 505. brigade zauzele naselja Goluboviće, Čelinju i Tabakoviće. Konačni ishod ove briljantne akcije bio je oslobađanje velikog dijela velikokladuške teritorije, ali i pogibija jednog od starješina bužimske brigade Huseina Sejke Pehlića. Smrt, ta “gospodarica svih ljudskih sudbina”, tog je dana prekinula život još jednom bužimskom gaziji, dvadesetsedmogodišnjem borcu o čijoj se smjelosti i junaštvu i danas pripovijeda.

Husein Pehlić zvani Sejko rodio se 20. januara 1967. godine u Bužimu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju u Sloveniji. Po zanimanju je bio tesar, a do početka agresije radio je u Austriji. U odbranu Republike BiH uključio se u drugoj polovini jula 1992. godine. Više puta nagrađivan je i pohvaljivan od komandanta korpusa i komandanta brigade. Poginuo je 11. juna 1994. godine u rejonu Golubovića, općina Velika Kladuša, prilikom borbi protiv paravojnih formacija Fikreta Abdića. Posthumno mu je dodijeljeno najveće ratno priznanje, značka “Zlatni ljiljan”, 14. augusta 1994. godine. Proizveden je u čin čelnika Armije Republike BiH 29. decembra 1995. godine. U trenutku pogibije bio je komandir prvog voda treće čete Jurišnog bataljona 505. viteške bužimske brigade. Otac je dvoje djece: kćerke Nejre i sina Huseina.

Husein Sejko Pehlić svoj ratni put započeo je kao obični borac. Stupanju u jedinice 5. korpusa prethodio je dolazak iz Hrvatske preko teritorija tzv. SAO Krajine. Prvi Sejkin komandir voda bio je Bajro Pehlić. “Sejko je meni bio rođeni stričević, dosta smo vremena provodili zajedno. On je srednju školu završio u Mariboru, paralelno se baveći i borilačkim sportom. Trenirao je džudo, karate i ful-kontakt. U to vrijeme imao je dugu kosu. Volio je slušati rok i metal. Vojni rok u Jugoslavenskoj narodnoj armiji odslužio je u Peći, na Kosovu, odakle je izišao s činom pješadijskog desetara. Nekoliko godina pred rat radio je u Austriji. Kad je počeo rat u Bosni, zajedno smo boravili više od mjesec na specijalnoj obuci u kasarni u Jastrebarskom. Nakon vrlo kvalitetne obuke, odlučili smo se za proboj prema Bihaćkom okrugu. Bili smo u grupi od približno 320 osoba. Ta je grupa bila sastavljena od nekoliko manjih grupa koje su iz raznih mjesta stigle u Karlovac. Naša jedinica brojala je 28 ljudi”, prisjeća se Bajro Pehlić.

U proboj su krenuli sredinom jula iz mjesta Generalski Sto. Stigli su u naselje Bugar kod Bihaća. Prelazak preko Slunjskih brda na slobodni teritorij Bihaćkog okruga trajao je tri dana. “U toku puta nismo imali većih problema izuzev jednog okršaja s četnicima na Korani, gdje su naši izviđači uspješno obavili svoj dio posla, a ostatak grupe nesmetano je prošao dalje. Po dolasku na prostor Bihaćkog okruga naš je vod neko vrijeme bio stacioniran na Konjodoru kod Bužima, odakle smo odlazili proširivati liniju na rejonu Hercegovine, potom sudjelovali u akciji na Crkvini i slično. Nakon toga smo otišli na bihaćko ratište, gdje smo se priključili tada 1. bihaćkoj brigadi (kasnije 501). Tu smo držali liniju na Sokocu i prema Željavi, potom imali određena izviđanja i radili poneku akciju, te sudjelovali u još nekim borbenim dejstvima. Ja sam tu ostao duže, a Sejko se zbog porodice vratio u rodni Bužim negdje u septembru. Po povratku u 105. postavljen je za komandira voda”, priča Bajro Pehlić.

Opisujući Sejku, veli da je to bio čovjek nenormalne hrabrosti i izuzetne fizičke snage. “A kad se to još kombinira sa specijalnom obukom koju je prošao u Jastrebarskom, onda mislim da kompletnijeg borca nije bilo u cijeloj Armiji. Pritom mislim na sve osobine koje su ga krasile kao borca: spretnost, hrabrost i obučenost. Nije volio fotografiranje, pa danas postoje tek jedna ili dvije njegove ratne fotografije. Bio je čovjek od akcije. Zagovarao je ideju da se neprijatelja nikad ne ostavlja u miru kako ne bi imao vremena da organizira napad. Gdje god smo bili na liniji, on nije čekao da neprijateljske snage prve počnu s borbenim djelovanjima, nego je imao princip da svugdje treba napasti, malo razbucati linije i onda biti miran nekoliko dana. On i njegovi momci iz dana u dan ‘raspamećivali’ su četnike. Smatrao je da naše borbene aktivnosti trebaju biti akcija, a ne reakcija na protivničke i da se neprijateljski vojnici trebaju bojati nas, a ne da se mi bojimo njih. Takvo razmišljanje bilo je plod obuke koju smo zajednički prošli. U Bihaću su se, kad smo bili na položajima, mještani jednog naselja žalili da smo im ugrozili mir, jer gdje god smo došli, odmah smo išli u ofanzivu. Nismo dali protivničkim jedinicama da miruju, vazda smo ih napadali. Sejko je uvijek bio pokretač svih naših aktivnosti.” Najzanimljivije je bilo, prisjeća se Bajro Pehlić, kad je Sejko na Grabežu patentirao “VBR domaće proizvodnje”, koji je podrazumijevao postupak rafalnog bombardiranja neprijateljskih položaja. “Taj naziv nastao je iz njegovog odgovora komandantu Naniću na pitanje: ‘Šta to bi?’ Naime, on i još pet-šest boraca prišli bi što bliže neprijateljskim položajima i u kratkim, a ujednačenim vremenskim razmacima bacali na njih po jednu bombu, tako da su detonacije imale ritam eksplozija sličnih VBR-u. Poslije toga je većina zaliha bombi išla njegovom vodu”, priča Bajro Pehlić.

Pomoćnik komandanta 505. brigade Zijad Nanić sjeća se ratnog puta Sejke Pehlića od jeseni 1992. godine, kada se priključio 105/505. brigadi: “Sejko je postavljen za komandira jednog od konjodorskih vodova. Sudjelovao je u svim važnijim borbama i akcijama sve do pogibije. Učestvovao je u ‘Munji 93’, potom u velikom broju akcija u ‘prvoj autonomiji’ te u ‘Februarskoj ofanzivi’ 1994. godine. Nažalost, poginuo je u vrijeme uspješno urađene akcije oslobađanja Golubovića i Čelinje. Inače se radilo o vrlo hrabrom borcu, jednom od hrabrijih u brigadi. Bio je veliki ‘fajter’, prepoznatljiv po svojoj smjelosti. Njegovi su ga saborci voljeli i uvažavali. Starješina od autoriteta kakav se u svakoj brigadi može samo poželjeti. Bio je i dobro fizički građen, imao je krupne kosti i jake ruke, tako da je u svakoj ruci mogao nositi po pušku. On je čovjeka od 80 kg mogao nositi k'o perce”, priča Nanić, prisjećajući se jednog detalja kad je bilo postrojavanje Jurišnog bataljona u februaru 1994. godine ispred Osnovne škole “Bužim”. “Ide komandant Nanić s nama saradnicima od jedne do druge jedinice i kratko razgovara s komandirima četa i vodova. I u trenutku kad mi dolazimo do Sejkinog voda čuje se kako neko priča na kraju voda. Sejko se u momentu samo okrenuo i pomalo ljutito upitao: ‘Ma ko to priča dolje?’ Poslije toga je nastao tajac, niko ni da progovori. Kaže meni komandant Nanić: ‘Ovaj se izgleda baš pita u svom vodu’”, kazuje Nanić.

Među bližim saradnicima Huseina Sejke Pehlića bio je i komandir jednog od konjodorskih vodova Šefik Aldžić. “Ja o Sejki ne mogu nikako pričati a da me odmah ne obuzmu emocije. Bio sam mu pomoćnik u mnogim stvarima. On je bio dvije godine stariji od mene i bio mi je na neki način uzor i u mladosti i u ratu. I meni i mnogim Konjodoranima. Šta je on sve znao uraditi i koja je to samo smjelost od borca bila… Sjećam ga se kad je bio roker. Usred augusta na njemu su bile jakne, lanci, čizmice martinke. Tako se nosila cijela ekipa s Konjodora s kojom se on družio. Sejko je bio jedan od onih koji je donio iz Hrvatske mitraljez 53. U toku rata dužio je automatsku pušku. Poznato je da je poginuo s dvije puške u rukama. Dobro se sjećam kad smo radili tu akciju pred njegovu pogibiju. To su bili Tabakovići. U nekoliko smo navrata išli u izviđanje terena. Osim mene i rahmetli Sejke, tu su grupu činili Huse Haskić, Amir Porić, Ismet Dervić i Safet Ljubijankić. Nekoliko smo noći silazili iz Todorova do Čelinje, prelazili potok i pripremali se za glavnu akciju. Sejkin vod trebao je uzeti Tabakoviće, moj vod Zečjak, a vod od Gumenog drugi dio Tabakovića. Sejko je insistirao da sa svojim vodom ide na Tabakoviće, jer je taj dio najbolje izvidio. Sišli smo niz Devetak, Sejko je pokraj mekteba u Čelinji, gdje je sada džamija, otišao prema Tabakovićima, a Gumeni i ja smo otišli svojim pravcima. Akcija je krenula, sve je išlo po planu. Gumeni se javio da je sve u redu, a ja se javljam komandantu Naniću da kažem da sve ide po planu. Ali, Sejko se ne javlja. Niko se od njegovih ne javlja. Čuje se još puškaranje dolje. U međuvremenu, na traženje komandanta Nanića, moj je vod zauzeo i rezervoar koji ‘Hamze’ nisu uspjele zauzeti. Kad smo taj dio završili i kad smo sakupili zarobljeno naoružanje, posjedali smo po travi. Već se bilo rasvanulo, pola sedam ujutro, kad ide čovjek odozdo i kaže: ‘Poginuo Sejko.’ Ja se okrenem i kažem mu: ‘Daj, bježi, šta pričaš!?’ Kaže: ‘Jes majke mi, poginuo Sejko. I zarobili su ti daidžu Ismeta.’ Moji momci skočili su u sekundi, ljuti k'o risovi. Niko ne vjeruje da je Sejko poginuo jer smo ga mi toliko voljeli i poštovali. Srećom pa nismo dolje stigli na vrijeme jer su u međuvremenu druge jedinice uradile posao, zarobile tu neprijateljsku četu i oslobodile naše zarobljene. A garantujem glavom da bi se sve u krvi završilo, to bi bio krvavi okršaj dotad neviđen, jer mi smo sve mogli prihvatiti, ali da je Sejko poginuo… Nismo mi njega smatrali nedodirljivim, ali on je nama toliko mnogo značio. I zato nismo lahko mogli prihvatiti da je poginuo.”

Šefik je sa Sejkom bio i na bihaćkom ratištu za vrijeme “Februarske ofanzive” na Grmuško‑srbljanskom platou 1994. godine. Iz tog dijela rata jedan detalj mu se posebno urezao u sjećanje: “Mart je, zima prolazi, mi smo još na pozicijama, ja na zemunici onako ležim, grijem se na suncu, kamenjar je to, čuje se proljetno buđenje zmija. Dolaze Sejko i Huse Haskić. Sejko vadi bombe i reda ih na zemunice. Kaže on meni: ‘Sad ću ja jednu bombu hakanti.’ Kažem mu ja: ‘Ma baci, boli me briga.’ Uze on bombu, skoči na zemunicu i dolje je baci. Ljudi, ona kad je pukla, dolje se samo čulo: ‘Booolničaaar, booolničaaar…’ Znači, on je nju toliko daleko bacio da je dobacio do neprijateljskih položaja. A mogao je kao sportski tip izuzetno daleko baciti bombu. Bio je nevjerovatno jak. Četiri čovjeka mu nisu mogla parirati snagom. Trenirao je on i išao po turnirima. Valjda se prije rata borio i u onim kafezima po Austriji.”

Jedan od najbližih Sejkinih saboraca bio je i Amir Porić. “Sejko i ja bili smo privatno dobri, jer smo bili tetići i komšije. U toku rata on bez mene nije nigdje išao. Jedino na dan pogibije nisam bio s njim jer sam imao upalu vilice. Početkom rata bio sam u vojnoj policiji. Kad je on prešao u 105/505. brigadu, prebacio sam se u njegov vod. Negdje u jesen 1992. godine on je prešao u bužimsku brigadu. Odmah po dolasku, komandant Nanić imenovao ga je za komandira voda. Bila je neka prateća četa koja se rasformirala i jedan dio boraca iz te čete prešao je kod Sejke. To se sve dešavalo prije ‘Munje 93’. On se ozbiljno bavio borilačkim vještinama. Bio je mjastor ful-kontakta. Ali, imao je i jednu otežavajuću okolnost, bio je epileptičar pa se sve vrijeme nosio s tom bolešću. Kad bi imao napad, samo bi se ukočio. U jednom džepu uvijek su mu bili lijekovi s kojima ga je redovno snabdijevao Abdija Nanić Kotur. Kad bi imao napade, uvijek je želio da budem uz njega jer je kazivao da tad samo mene može raspoznati. Jedne mi je prilike objašnjavao da jedino moj lik vidi ispravno, a da mu se svi drugi prikazuju u čudnim oblicima”, priča Porić.

Akcija u kojoj će Sejko poginuti pripremana je danima. Ipak, do posljednjeg trenutka nije se znalo kada će biti izvedena. “I ja sam to saznao dan ranije, tek u poslijepodnevnim satima. Bio sam ispred komandne brigade u Bužimu. Tu sam sreo komandira čete Safeta Ljubijankića. Pitao sam ga gdje je Sejko, na što mi je odgovorio da je gore u komandi. Onda me je Safet upitao šta ima sa mnom. Rekoh: ‘Upala vilice, dobio sam dvije injekcije.’ Kaže: ‘De ti malo stisni, sutra je akcija.’ Ja sam, naravno, odlučio da idem u akciju. Kad ide Sejko iz komande i smije se. Kažem mu: ‘Oh, ti si se dobro obuo.’ Veli: ‘Komandant Nanić mi dao obuću.’ A on je taj dan bio u nekim opancima i takav je otišao kod komandanta Nanića. Onda smo sjeli u obližnji lokal. Kad smo krenuli da se raziđemo, kaže meni Sejko: ‘Ti nemoj sutra ići u akciju, već mi samo daj svoje oružje.’ Ja mu odgovorim da ipak planiram ići, ali on ponovi: ‘Nemoj ići. Ako idem ja, nemoj barem ti.’ Kao da je predosjetio da će poginuti”, sjeća se Porić.

Dobitnik najvišeg ratnog priznanja značke “Zlatni ljiljan” Huse Haskić bio je Sejkin zamjenik sve do njegove pogibije. Sa Sejkom je sudjelovao u skoro svim akcijama, od “Munje ‘93” i “Februarske ofanzive” na Grmuško-srbljanskom platou, preko nekolicine akcija u “prvoj autonomiji”. Nakon Sejkine pogibije, Huse ga je zamijenio na poziciji komandira voda. O svom komandiru ima samo riječi hvale.

“Živo se sjećam jednog detalja, kada smo nekoliko dana prije akcije u Tabakovićma upali u minsko polje i kada je Sejko deaktivirao minu ‘promovku’ i sve nas izvukao na čistinu. To je bila prva mina tog tipa koja je uspješno deaktivirana i donesena u našu brigadu. Bio sam u njegovoj neposrednoj blizini kada je poginuo. Tu su bili i Esad Haskić, rahmetli Mirhad Veladžić, rahmetli Samir Makić i još neki. Kada je krenula akcija, mi smo zarobili jednog neprijateljskog vojnika od kojeg je Sejko uzeo još jednu pušku. Onda je s dvije puške krenuo prema kući iza koje je bila komanda neprijateljske čete. Trčeći i pucajući iz obje puške, naletio je na neprijateljski rafal i bombu. Mi smo bili iza neke pojate. Kad smo vidjeli da je Sejko pogođen, Mirho Veladžić dotrčao je do njega u namjeri da ga izvuče. Međutim, Sejko je na licu mjesta bio mrtav”, svjedoči Haskić.

Husein Sejko Pehlić bio je jedan u nizu bosanskih heroja koji su spontano, ali pravovremeno niknuli iz hrabrog i ponosnog bošnjačkog naroda. Kao i većina drugih vojnika Armije Republike BiH, ni Sejko nije imao truna dileme šta mu je činiti u situaciji kada je njegova država bila izložena otvorenoj agresiji, a njegovom se narodu spremala krvava sudbina kroz ubistva, progone i potpuni nestanak s višestoljetnih ognjišta. Svojim ogromnim doprinosom, koji je okončan i položenim životom za odbranu domovine, još je jednom potvrdio dobro znano historijsko iskustvo da zemlja Bosna uvijek ima dovoljno spremnih i srčanih gazija čija tijela, a na koncu i goli životi, predstavljaju veliku branu nasrtajima bosanskih neprijatelja i najveći zalog opstanku bosanske države i njenih građana.