Vidi, upravnik pošte, notorni četnik koji je tri mjeseca prije svršetka rata skinuo sa šubare kokardu i stavio petokraku, bacio je oko na moju kolegicu, Safija se zvala. Lijepa, zgodna žena, udata, majka troje djece, vrijedna i odgovorna na poslu, ono, baš žena o sebi pri sebi. Ovaj, opet, navalio k’o sivonja...”
Prethodni članak
VRAĆANJE RUKOPISA I POTISKIVANJE NA MARGINUSljedeći članak
Nije život što i polje prijeći
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
-
25.02.2020.Odgovori
Odlocno! Treba pisati o svim ponizenjima Bosnjaka u srboslaviji i prestati sa idealizovanjem srbo-boljsevizma, titoizma i srboslovenstva. i prvu i drugu srboslaviju su srbi pravili sebi po svojoj zelji i po svojim arsinima i onako kako je njima odgovaralo. Ja sam bio dijete 70tih godina i dobro pamtim taj period nacionalnog ponizavanja i ekonomske bijede. Mome djedi su partizano-cetnici ubili dva brata krampom 1945 godine a djed je bio vezan zicom ali je ipak prezivio. Djed kaze da su njegovoj braci tzv partizani srbi komsije odbili noge krampom i cekali da umru polako i u mukama.
KOMENTARI