Preostale stare kladuške džamije, bez obzira da li se u njima danas odvija ili ne odvija vjerski život, sjaje sjajem svoje lokalne, zavičajno-islamske arhitekture. Lijepe za oko, lijepe za dušu, one ostaju da u vremenima koja dolaze budu trajni izvor sevapa za sve njihove vakife, ali i vjerni svjedok postojanja bošnjačko-muslimanske kulture i graditeljske tradicije na krajnjem sjeverozapadnom dijelu bosanske zemlje

Gradska džamija danas

Obnovljena džamija Zagrad

Obnovljena džamija u Trn Polju - Žalićima

Tvrđavska džamija u Todorovu 80-ih godina 20. stoljeća

Nestala džamija na tvrđavi Podzvizd

Nestala džamija u Vrnograču, crtež iz 1903

Porušena džamija u Gornjem Polju

Porušena džamija u Gornjoj Vidovskoj

Porušena džamija u Donjoj Vidovskoj

Porušena džamija u Podzvizdu

Džamija u Trn Polju - Žalićima '80-ih godina 20.stoljeća

Edin Mehić

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Fotografije: Emir ODOBAŠIĆ i Amir SIJAMHODŽIĆ

Odnos današnjeg društva spram potrebe očuvanja kulturno-historijskog blaga dotakao je prilično niske grane. Uvidom u stanje na terenu širom Bosanske krajine, u to se lahko uvjeriti. Sve masovnije uništavanje ili skrnavljenje javnih objekata od kulturno-historijskog značaja posebno je izraženo u poratnom periodu. Desetinama urušenih tvrđava i kula, stotinama oronulih starih bosanskih kuća, brojnim oskrnavljenim mezarjima, u zadnje dvije decenije pridružuju se i stare džamije, koje pored propadanja i oštećenja prouzrokovanih zubom vremena nerijetko postaju i primjeri sistematskog rušenja od strane nesavjesnih džematlija.

Ove monumentalne građevine, tipični predstavnici tradicionalne krajiške seoske arhitekture, u mnogim džematima u potpunosti su nestale, jer su na njihovim temeljima podignute nove džamije. Kako se nije vodilo dovoljno računa o njihovom sistematskom očuvanju, došlo se u situaciju da je sudbinu porušenih džamija izbjeglo njih tek nekoliko, prije svega zahvaljujući odgovornim pojedincima s razvijenim senzibilitetom prema kulturnom i graditeljskom naslijeđu. S obzirom na ogroman značaj vjerskih objekata u konstituiranju zasebnog graditeljskog identiteta kod jednog naroda, krajnje je vrijeme da se učini sve što je neophodno kako bi preostale i očuvane stare krajiške džamije zauzele posebno mjesto u svijesti svakog čovjeka, ali i postale dio aktivnije brige nadležnih institucija države i Islamske zajednice, jer njihov izgled i monumentalnost, te uloga i značaj najbolji su svjedoci historijske prisutnosti i kulturnog, vjerskog i graditeljskog izraza prethodnih generacija bošnjačko-muslimanskog naroda.

NESTALE ILI PORUŠENE KLADUŠKE DŽAMIJE

Od vremena službenog dolaska islama na prostore Velike Kladuše, koje historiografija pozicionira u 1633. godinu, pa sve do današnjih dana na ovom prostoru podizane su brojne džamije. Tragovi najstarijih kladuških džamija do danas nisu sačuvani, budući da su građene neposredno po osmanskom osvajanju. Uglavnom je riječ o tvrđavskim džamijama, a njihovo se postojanje na osnovu pisanih tragova vezuje za tvrđave Veliku Kladušu, Vrnograč, Podzvizd te Todorovo, u kojem su do danas očuvane zidine džamije iz 1868. godine.

U knjizi Džamije Velike Kladuše autora Hasana Hilića navodi se podatak da je u Velikoj Kladuši 1933. godine postojalo 56 džamija, od čega 29 u dobrom stanju, 14 poluruševnih i 13 ruševnih. S drvenom munarom bile su 54, dok su samo 2 džamije imale munaru ozidanu kamenom. Kad je u pitanju pokrov, iste je godine 37 džamija bilo pokriveno drvetom ili šindrom, 16 s crijepom, 1 s olovom i 2 s bakrom. Dvadeset i tri godine kasnije, 1956. godine, Velika Kladuša imala je 14 džamija u kojima se odvijao vjerski život, iako je taj broj vjerovatno bio znatno veći imaju li se na umu džamije koje su, uslijed dotrajalosti ili izgradnje novih, prestale služiti kao molitveni prostor. Danas u ovoj općini postoji 29 “aktivnih” džamija, te nekoliko napuštenih u kojima se ne klanja. Sve one, a posebno one starijeg datuma izgradnje, imaju svoje mjesto i ulogu u očuvanju islamskog identiteta ovdašnjeg stanovništva.

Tragom ranijeg rušenja određenih džamija, i u novije vrijeme nestalo je nekoliko prelijepih džamija, na čijim su temeljima ili u neposrednoj blizini izgrađene nove džamije, a u nekim slučajevima i džamijski parkinzi. Takvi primjeri postoje u Gornjem Polju (izgrađena 1936), Marijanovcu (1963), Gornjoj Vidovskoj (1966) i Zborištu (1967), gdje su nemarom institucija i nesavjesnim potezima džematlija trajno uništeni monumentalni objekti krajiške islamske arhitekture. Dobar dio preostalih džamijskih objekata prilikom obnavljanja u više je navrata pretrpio znatne prepravke, tako da se kroz veće ili manje dogradnje i proširenja gotovo redovno gubio njihov autentični izgled.

TRADICIONALNA KRAJIŠKA ARHITEKTURA

Kladuške džamije gradile su se odvajkada kombinacijom orijentalnog stila i zatečene tradicije. S vremenom, pod utjecajem mjesnih majstora te građevinskog materijala kojeg je najviše bilo, u tom je kraju skoro u potpunosti prevladala domaća tradicija građenja. Džamije su u početku građene od drveta, a gotovo su redovno bile pokrivene šilmom. Od kraja 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća počinju se zidati kamene džamije za čiji se pokrov uglavnom koristio crijep. Munare su se “kretale” od potpuno drvenih, preko kombiniranih drvenih munara s kamenim ili betonskim podzidom, do onih u cijelosti ozidanih od lijepo tesanog kamena.

Većina drvenih munara bilo je prekriveno limom, a neke su u potpunosti bile njime obložene. Bez obzira na sličnosti, svaka od džamija bila je prepoznatljiva po svom specifičnom izgledu, posebno kod unutrašnjih elemenata, poput mihraba, minbera, mahfila i ćurseva, ali i kod ulaznih trijema, portala i munara. Tako je obično svaka džamija, makar rađena od iste osobe, nosila lični pečat svog majstora. Ti lokalni dunđeri bili su prije svega dobri stolari i tesari, ali isto tako i vrhunski zidari i klesari. Kao majstori opće prakse, oni su radili sve poslove, od izrade projekta pa sve do završnih radova na objektu.

U većini slučajeva imena graditelja kladuških džamija ostala su nepoznata, bilo iz razloga što nije postojao običaj da se njihova imena zabilježe u džamijskom natpisu ili vakufnami, bilo da je pisani trag vremenom nestao. Jedan od rijetkih graditelja kladuških džamija, a posebno munara, a čije je ime sačuvano bio je i Hasan Šahinović Didov (1899–1976). Kako je to zabilježeno, na više mjesta ovaj poznati krajiški neimar gradio je munare džamija u Trn‑Polju (Žalićima), Zagradu, Donjoj Vidovskoj, Gornjoj Vidovskoj, Golubovićima, Zborištu, Čaglici i Vrnograču, ali i mnogim drugim mjestima širom Bosanske krajine.

Kao i u ostalim dijelovima Bosne, i arhitektonski izraz kladuških džamija postepeno se mijenjao s promjenom oblika munara, ali i novim načinom oblikovanja fasada, kada su se, umjesto uobičajena dva reda prozora, počele graditi i one s jednim redom izduženih prozora. Tako su drvene, ili tzv. “slijepe” munare bez ukrasnih detalja, sa zatvorenom galerijom i s malim otvorima pri vrhu, čiji su rijetki primjerci očuvani kod džamija u Šabićima, Trn‑Polju i Donjoj Slapnici, kasnije, u većini slučajeva, zamijenjene onima s otvorenom galerijom ili šerefom, kakve postoje na džamijama Zagrad i Barake.

Kod većine starih kladuških džamija koje su porušene ili i danas postoje riječ je o objektima s četverovodnim krovom. One su dugo vremena bile osnovni oblik sakralnog objekta. Uz manji ili veći harem, s jednom ili više posađenih lipa u njemu, ove stare džamije odlično su se uklapale u oblikovno-estetsku sliku naselja. Kao i drugdje, gotovo su u pravilu bile okosnica širenja naselja te prilikom različitih događaja, skupova i svečanosti centri okupljanja stanovnika okolnih sela. Centralne džamije, kakve su nekad bile tvrđavske džamije, a od svoje izgradnje i Gradska džamija u Velikoj Kladuši, imale su ulogu kulturnog centra cijelog naselja.

Džamije novijeg vremena gradnje u većini su slučajeva potkupolne. Najreprezentativniji primjer potkupolne džamije na području općine Velika Kladuša, a koja ima izuzetne arhitektonske vrijednosti, predstavlja džamija u Todorovu, koja je podignuta 1973. godine. U posljednjih nekoliko decenija primjetan utjecaj na izgradnju novih džamija u Krajini imali su internacionalni tipovi gradnje s velikim brojem varijanti džamijskih kupola.

Tako se u novije vrijeme mogu sresti raznorazni tipovi džamijskih objekata koji predstavljaju vjerne preslike građevinskih rješenja, fragmenata i motiva iz raznih dijelova islamskog svijeta. Svi ti objekti, pored niza pogodnosti kao što su prostranost i funkcionalnost, također su i dobri primjeri sve izraženijeg odstupanja od višestoljetne prakse u odabiru autentičnih materijala te vanjskog i unutrašnjeg izgleda džamija kao najmarkantnijih obilježja lokalne graditeljske tradicije.

BUĐENJE SVIJESTI O POTREBI ZAŠTITE I OBNOVE STARIH DŽAMIJA

Najstarija do danas sačuvana kladuška džamija seže u 1879. godinu i nalazi se u naselju Zagrad, a predstavlja prenesenu džamiju iz velikokladuške tvrđave u njeno podnožje. Druga po starosti jeste Gradska džamija u Velikoj Kladuši, koja je podignuta 1901. godine. Ova džamija od svoje izgradnje do danas svojim arhitektonskim izgledom i položajem daje glavni pečat centralnom gradskom trgu u Velikoj Kladuši. Izuzev ove dvije, sve ostale džamije koje su do danas u “životu” datiraju iz perioda Kraljevine Jugoslavije i kasnije. Jedina od šest džamija koje spadaju u nacionalne spomenike, a i danas služi za potrebe vjernika jeste Gradska džamija. Preostalih pet starih džamija od kojih je jedna u vrlo lošem stanju nisu više u funkciji džemata, prevashodno zbog izgradnje novih džamija u njihovoj neposrednoj blizini.

U nizu džamija s drvenom munarom u Bosni, Stara džamija u Todorovu svojevremeno je bila jedna od arhitektonski najvrednijih. Predstavljala je primjer kamene džamije prefinjenog stilskog izraza, u kojoj kao da su sublimirana sva iskustva gradnje džamija u Krajini. Pored brojnih umjetničkih detalja i ukrasa koji su krasili kapitele džamijskih stubova, njenoj posebnosti doprinosilo je i 6 ćupova uzidanih u bočne zidove te 2 u zidu mihraba, čija je svrha bila da pojačaju akustičnost objekta u situaciji velikog broja ljudi koji prigušuju zvuk. Ova džamija, koja je već decenijama, uostalom kao i utvrda u kojoj je smještena, izložena propadanju i urušavanju do danas nije bila predmet ozbiljnijeg interesa za njenom konzervacijom i rekonstrukcijom. Od svih šest nacionalnih spomenika ona je, nažalost, danas u najlošijem stanju i, ne uradi li se nešto po tom pitanju, ubrzo joj prijeti potpuni nestanak. Silovita ratna dejstva koja su se odvijala u njenoj neposrednoj blizini dodatno su doprinijela njenom rušenju.

Pozitivni primjeri očuvanja, održavanja i obnove nacionalnih spomenika vidljivi su kod džamija Zagrad i Trn‑Polje (Žalići). To su dvije džamije koje su sačuvane u prvotnim gabaritima, potom na prikladan i stručan način obnovljene, tako da, pored formalno-pravnog statusa, u očima posjetilaca doimaju se i kao stvarni spomenici kulture od najvišeg nacionalnog značaja. Pored proglašenja nacionalnim spomenicima, džamije u Šabićima i Baraci potrebuju što prije restauraciju. Iako su tek formalno pod zaštitom države, intenzitet aktivnosti na obnovi ove dvije džamije zasigurno će ovisiti od više faktora, a prije svega od brige i napora mještana i džematlija, kao i rukovodstva Medžlisa Islamske zajednice Velika Kladuša da se i one čim prije dovedu u nivo ostalih obnovljenih džamija.

Iako nije proglašena nacionalnim spomenikom, u toku je renoviranje još jedne stare kladuške džamije. Riječ je o džamiji u Donjoj Slapnici (Murtićima) koja je na mjestu nekadašnje drvene džamije podignuta 1957. godine. Presudan razlog za sprečavanje njenog rušenja i trenutnu obnovu bile su uspomene i emotivna povezanost jednog džematlije koji je preuzeo obavezu snošenja svih troškova njene obnove. Riječ je o vrlo uspješnom Kladuščaninu dr. Sulji Hušidiću, koji već više od dvije decenije živi i radi u Australiji. Vodeći računa o njenom izvornom obliku, do sada je zamijenjena krovna konstrukcija i stolarija, obložena munara, urađena fasada te se trenutno radi na njenom unutrašnjem uređenju. Pored radova na ovoj džamiji, u toku su aktivnosti oko obnavljanja drvene džamije koja je nekada postojala iznad ulazne kapije na tvrđavi Podzvizd.

OSVIJEŠTENI IMAMI NAJBOLJI SU ČUVARI DŽAMIJSKIH OBJEKATA

Džematski imami oduvijek su bili nezaobilazni faktor u očuvanju nepokretne vakufske imovine. Tamo gdje su radili i djelovali osviješteni imami, čiji se glas čuo u narodu i zajednici, džamije su obično ostajale u “životu”. S druge strane, tamo gdje nije bilo aktivnog i autoritativnog imama s osjećajem za važnost njihova očuvanja, nerijetko se sve završavalo nestručnim dogradnjama, pregradnjama ili na koncu i potpunim rušenjem. Imam koji je odigrao veliku ulogu u očuvanju jedne od preostalih starih kladuških džamija jeste Edin Mehić, bivši imam džemata Trn-Polje, koji danas imamsku službu obavlja u Gradskoj džamiji u Velikoj Kladuši. Kako kaže ovaj svršenik Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, u džematu u kojem je obavljao službu za dlaku je mogla biti trajno uništena stara džamija.

O svemu tome on govori: “U jednom trenutku se javila ideja da se stara džamija pregradi i da se od nje napravi džematska gasulhana. Ja sam se u startu uključio i sugerirao da odustanu od te namjere. Bilo je potrebno svega nekoliko hutbi na temu značaja očuvanja džamije kao najvrednijeg dijela vakufske imovine jednog džemata. Sjećam se da sam citirao nekog pjesnika koji je često dolazio na jedno staro mjesto u naselju, govoreći da mu je to mjesto posebno drago jer su ga sagradili njegovi preci, ostavljajući tu dio sebe. Kazao sam im da je stara džamija djelo njihovih predaka, mjesto gdje su se sastajali. Posebno sam naglasio da su njihovi djedovi i pradjedovi džamiju gradili u vremenima velike neimaštine kada su im kuće bile u lošijem stanju od same džamije koju su izgradili i da je veliki grijeh dozvoliti da taj njihov trud i uvakufljenje propadne. I tako se pokrenuo talas osviještenja među džematlijama, koji su za mjesec dana sakupili novac za obnovu. Ponosan sam što sam dao svoj doprinos, mada glavna zasluga za njenu obnovu pripada džematskom odboru i članovima džemata koji su se rado odazvali mom pozivu.”

Efendija Mehić navodi da sama činjenica da je u jednom mjestu najstariji objekt lokalna džamija djeluje odgojno na buduće naraštaje, šalje im poruku, uči ih identitetu, što je dovoljan razlog da se svi aktivnije pozabavimo obnovom starih džamija. Kako kaže, izgradnje i obnove džamija prate razni motivi, nekada je riječ o vjerskim razlozima, nekada o lokalpatriotizmu, nekada o ubiranju poena od strane članova džematskog odbora, ili naprosto o pokazivanju mišića od strane bogatih pojedinaca. Ali na koncu, svejedno je koji su motivi po srijedi kada se postigne plemeniti cilj. “Sve je to bio dobar primjer i nekim drugima džematima koji su, potaknuti našim primjerom, krenuli u obnavljanje vlastitih džamija. I sada je primjetna volja jednog šireg kruga ljudi i u ostalim džematima da se sačuvaju i neke druge stare džamije. Vjerujem da će u kratkom roku mnoge od njih biti obnovljene. Energičan pristup svakog imama u pogledu očuvanja i obnove starih džamija rezultirao bi skoro pa stopostotnim pozitivnim rješenjima, navodi imam Edin Mehić.

Glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Velika Kladuša Ismet Mustedanagić također je uključen u priču oko zaštite i obnove starih kladuških džamija. S jedne strane, po prirodi svoje funkcije budnim okom prati aktivnosti svih džemata, a posebno onih koji su aktivni oko zaštite starih džamijskih objekata. S druge strane, Mustedanagić se i sam već duži niz godina bavi istraživanjem različitih formi islamske kulture i civilizacije na području velikokladuškog medžlisa. Kako kaže, na nagovor prof. dr. Omera Nakičevića počeo se baviti ovom tematikom, ali da zbog brojnih obaveza istraživanje baš ne ide planiranom dinamikom.

O tome kazuje: “Očuvanje džamija, istraživanje i pisanje o njima amanet je koji su nam ostavile ranije generacije, nama koji smo s kladuškog terena. Jer mi u Kladuši, ali i širem prostoru Krajine, imali smo problem što je kroz sva ova burna stoljeća doista manjkalo alima, učenjaka, ljudi od pera, tako da se malo toga do danas zabilježilo i sačuvalo od zaborava. Ja sam svoj prvi rad o kladuškim džamijama na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu uradio prije dvadesetak godina. To je bilo u sklopu predmeta Islamska kultura i civilizacija. Profesor Nakičević mi je sugerirao da istražim taj dio. Kasnije je o kladuškim džamijama pisao i Hasan Hilić. Sva dosadašnja istraživanja na tu temu bila su površna. Hilić je za svoju knjigu Kladuške džamije uglavnom koristio podatke od Aleksandra Ace Ravlića, Radoslava Lopašića, dijelom podatke iz Glasnika i Preporoda, usmene predaje i slično.

S današnje distance kad se pogleda, ta Hilićeva knjiga ima dosta manjkavosti, ali, bez obzira na sve, ona je kao prvi pisani dokument bila i ostala dobar temelj za dalja istraživanja i pisanja o džamijama i džematima Velike Kladuše. Ja sad ponovo radim jedan rad koji će se baviti dolaskom islama na područje Velike Kladuše te Islamskom zajednicom na ovim prostorima kroz stoljeća. To je pomalo opširna tema, ali sam odlučio dati svoj doprinos da se taj dio malo rasvijetli. Tu temu sam ove godine izlagao na okruglom stolu u Velikoj Kladuši, a u sklopu Dana vakufa. Ono što je posebno porazno jeste da je najznačajniju knjigu koju imamo o Kladuši napisao Banjalučanin Aleksandar Ravlić, koji je autor monografije Kladuša kroz stoljeća. Niko osim njega se do danas nije opširnije bavio Kladušom. To dovoljno govori o nama.”

Ismet Mustedanagić sa žalom govori i o nesavjesnom rušenju i proširenju nekoliko prelijepih četverostrešnih džamija. Kako kaže, taj se trend zaustavio uključivanjem Komisije za nacionalne spomenike, koja je u prethodnim godinama šest objekata proglasila spomenicima od najvišeg značaja za državu. “Porušene džamije se više ne mogu vratiti. One koje su dograđivane i proširivane dobile su sasvim novu dimenziju izgubivši svoj prvotni oblik. Postoji i nekoliko džamija koje nemaju status nacionalnih spomenika, a imaju izuzetnu arhitektonsku i povijesnu vrijednost. Ali, najvažnije je da su u mnogim džematima krenule aktivnosti oko obnavljanja. Primjetno je da se podigla svijest džematlija o njihovom očuvanju. Na Baraci i u Šabićima priča se o obnovi.

Na Podzvizdu su već krenuli predsjednik Mjesne zajednice i ostali mještani da rade put i osvjetljenje do tvrđave, na kojoj je nekada postojala mala tvrđavska džamija. Imaju problema s minama, ali idu i u tom pravcu da se izvrši deminiranje. Kako sam obaviješten, cilj im je rekonstrukcija male drvene džamije na tvrđavskoj kapiji. Jedino još u Todorovu ne postoji inicijativa za obnovom ruševne džamije u tvrđavi. Nadam se da će se i to ubrzo desiti. Ono što je najbitnije u svemu jeste da inicijativa treba doći od mještana, ljudi iz mjesne zajednice i džemata. Naravno, tu su Medžlis, Općina i ostale institucije da pomognu. Međutim, kada su mještani zainteresirani, onda sve ide dosta brže”, navodi Mustedanagić.

Preostale stare kladuške džamije, bez obzira da li se u njima danas odvija ili ne odvija vjerski život, sjaje sjajem svoje lokalne, zavičajno-islamske arhitekture. Lijepe za oko, lijepe za dušu, one ostaju da u vremenima koja dolaze budu trajni izvor sevapa za sve njihove vakife, ali i vjerni svjedok postojanja bošnjačko-muslimanske kulture i graditeljske tradicije na krajnjem sjeverozapadnom dijelu bosanske zemlje.