Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine
 30. aprila 1992. preuzela vlast u ovoj općini, nesrpsko stanovništvo bilo je osuđeno na smrt, a presuda je simbolično potvrđivana obilježavanjem bijelim trakama. Stavljane su na ruke svima onima s „pogrešnim“ imenom i prezimenom. Dan za danom, protjerivani su iz svojih domova, zatvarani u logore pa svirepo ubijani. Preživjeli su ostali da tragaju za onim što je ostalo od njihovih voljenih, nadajući se da će im bar koščicu naći, da je pomiluju pa spuste ponovo u zemlju da tu ostane. Ali ovaj put, umjesto trakom, trajno obilježenu bijelim nišanom. Jednim i jedinim dokazom istine. Istine da su nečiji očevi i sinovi živjeli, da su voljeni i da su voljeli, da su mirisali i disali isti zrak kao mi danas, da i oni zaslužuju pravdu i sjećanje kao i ostale žrtve rata.</p>
<p>Istina o Prijedoru jeste bolna jer je daleko od onoga što šira javnost zna i onoga o čemu povremeno sluša. Istina je o Prijedoru iz 1992. godine, a ta daleka godina bila je tek početak. Početak rata koji nije samo pokrenuo etničko čišćenje nego i rezultirao genocidom. Za Srebrenički genocid itekako znamo i o njemu slušamo, ali nismo dovoljno svjesni genocida u Prijedoru i prijedorskih polja smrti. To su polja zasijana ostacima ubijenih očeva i sinova, koji čekaju da se neko od komšija smiluje pa preživjelima kaže gdje su kosti preostalih žrtava za kojima se traga dugih dvadeset godina.</p>
<p>Sudbina Prijedora jeste prkosna. Kao i 1992. godine, kad su morali napustiti svoje domove, protjerani su se vratili goli i bosi, ali puni snage da tragaju za pravdom i istinom kako bi dobili odgovore na pitanja koja sebi postavljaju dvije decenije. O prijedorskim povratnicima malo se priča i još manje čuje, a oni su bez državne potpore ili makar simbolične podrške vratili dostojanstvo kako žrtvama tako i sebi. Tabuti, koji su u ponedjeljak proneseni kroz njihove mahale da budu zakopani, odrazi su njihovih lica jer samo nakon svake identificirane i sahranjene žrtve mogu povjerovati da su se vratili kući. Oni znaju da je jedno vratiti se radi borbe za pravdu i istinu, a nešto je sasvim drugo kad se konačno vratiš kući. Povratak kući podrazumijeva da svaki bijeli nišan dobije ime i prezime. Sve je prije toga borba za opstanak koja zahtijeva da se i o prijedorskom genocidu svakodnevno govori.</p>
<p>Ta borba za opstankom specifična je iz nekoliko razloga jer ona traje u dubini Republike Srpske, daleko od sarajevske čaršije i njenih problema. Ostanak za povratnike u Prijedor isto je što i opstanak Bosne i Hercegovine, jer za državu ima nade sve dok oni kojima je najteže tragaju za odgovorima i zahtijevaju da se ne okreće glava od istine. Nada obavezuje da se sjećamo prijedorskog genocida. Golemo je prijedorsko polje masovnih grobnica.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
FOTO-GALERIJA: Ta divna ramazanska noć
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.