Sjedim u parku u kojem se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o The Color Purple, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti
, ali neki ljudi, zbog crnih jada, izgube osjećaj za lijepo, i sve što uspijevaju jeste preturati dan za danom. U parku se moja djeca, moja plava i pirgava djeca (ovaj najmlađi – k’o da ga je Putin pravio), igraju s Meksikancima, Kinezima i Afroamerikancima, klize niz tobogan, vihore se na ljuljačkama, žubore kroz lišće. Prilazi mi neka bijela gospođa i započinjemo razgovor o <em>The Color Purple</em>, o paklu kroz koji je prošla crna žena, i bijelom i crnom, i mada se za pakao može učiniti nevažnim koje je boje, mislim da je bijeli bio gori, da je crni bio samo plamičak u jezivoj buktinji bijele oholosti. Priznajem da nisam kadar shvatiti razmjere rasizma, sagledati sav taj ponor… Gospođa, na čijem vratu nekoliko istetoviranih krstova ukočeno plove ka vrtlozima njedara, naglo prelazi s trauma rasizma na religijske teme, vodeći me otvoreno ka Kristu, jedinom kopnu u sivom moru života.</p>
<p>Napokon me pita odakle sam, ali joj geografija ne znači koliko religija, pa moram ponoviti da sam musliman. Podiže obrvu.</p>
<p>Potcrtam, da bolje razumije: “Bijeli.”</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Šta je ubilo mačku
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo