Trudio sam se objasniti kako je, ustvari, najbolja i najljepša ona dova koja poteče iz dubine naše duše i srca, na našem jeziku, okupana iskrenošću i nadom. Naravno, upozorio sam i na to da čovjek, sam sebi, svojom dovom može natovariti brigu za vrat. Kako? Allah zna u čemu je dobro – mi ne znamo. Mi, našom dovom, sebi želimo prizvati dobro. Zato, budimo precizni u formulacijama i riječima
, jer je riječ o dovi, a dova je sredstvo direktne komunikacije s našim Gospodarom, te je kao takva klasificirana u posebno pohvalan vid ibadeta. S druge strane, znanje je prijeka potreba svakog čovjeka, posebice vjernika. Znanje nam olakšava život i, jamačno, podiže deredže.</p>
<p>Sve je jasnije kako je broj onih koji tragaju za znanjem putem interneta i internetskih društvenih mreža sve veći. Provjera ponuđenih informacija, nažalost, nerijetko je sporedno pitanje. Tako sam se nedavno imao priliku susresti s pitanjem s kojim sam se i u prošlosti povremeno susretao. Naime, upitan sam od strane evidentno zbunjene osobe da li “aršur‑rahman dova” i “nur-dova” imaju, zaista, tako moćno dejstvo kao što je njoj opisano. Uslijedio je podugačak opis prema kome ove dvije “moćne dove” mogu sve, pa skoro i da mrtva insana ožive. Dove je osoba koja pita, uz najtoplije preporuke, dobila od poznanika kome titula “hadžija” valjda daje neki poseban tretman i legalitet.</p>
<p>Iz razgovora sam saznao da osoba koja pita nominalno jeste vjernik, ali je, u praktičnom smislu te riječi, podaleko od vjere. Živi poprilično nesređenim životom, u kome, iza svakog ćoška, iskaču problemi i nedoumice.</p>
<p>Međutim, kada sam pokušao da zajednički detektiramo stvarni problem i iznađemo rješenje, na čistinu je izišlo nešto sasvim drugo. Dakle, rekao sam kako su i aršur-rahman i nur-dova (nekada sam ih imao priliku negdje pročitati) zapravo dvije lijepo sročene dove koje je sročio neko od ljudi i koje, u principu, imaju lijepo značenje. Dova jeste oružje vjernika, približavanje Bogu i vrlo lijep vid ibadeta. Ipak, da li neko ko faktički ne zna za Boga, odnosno, ne klanja, ne posti, ne uči Kur'an…, dakle, da li takva osoba može, u momentu kada joj kola krenu nizbrdo i kada životne lađe pođu tonuti, očekivati da je dovoljno da prouči jednu dovu, koja god da je i koliko god “moćna” da je, pa da se uslijed toga sve izokrene i posloži na svoje mjesto?</p>
<p>Složismo se da su takva očekivanja suluda i ja se ponadah kako sam na pravom putu da sugovorniku riješim nedoumicu. Pitao me je da li to znači da mu je zabranjeno učiti te dvije dove. Rekao sam da nije, ali da jednostavno ne smije tim, niti bilo kojim drugim dovama davati neki nadnaravni karakter i dejstvo, a da pri tome praktično nije u vjeri.</p>
<p>Šta onda da uči, koju dovu? – bilo je sljedeće pitanje. Rekao sam da nema potrebe da se lomi mišlju da dova mora biti na arapskom jeziku – iako je to najbolje – te da mora znati da Uzvišeni Gospodar jednako razumije sve jezike te da, uslijed toga, dove jednako dospijevaju do Njega. Ali, šta da uči?</p>
<p>Trudio sam se objasniti kako je, ustvari, najbolja i najljepša ona dova koja poteče iz dubine naše duše i srca, na našem jeziku, okupana iskrenošću i nadom. Naravno, upozorio sam i na to da čovjek, sam sebi, svojom dovom može natovariti brigu za vrat. Kako? Allah zna u čemu je dobro – mi ne znamo. Mi, našom dovom, sebi želimo prizvati dobro. Zato, budimo precizni u formulacijama i riječima. Naprimjer: mladić se zaljubi u djevojku (ili obrnuto) i ne vidi ništa osim nje / ga, a on/a ne želi ni da čuje za tu varijantu. Hudi ašik, na kraju, poseže za dovom i moli Gospodara da mu dodijeli tu osobu, po svaku cijenu. Velim, nemoj nikada tako. Ako već činiš dovu za ljubav, zdravlje, posao, nafaku i sl., a lijepo je da činiš, onda reci: “Gospodaru moj, ako je u toj djevojci / momku, poslu, zaradi…. dobro za mene, Ti mi to i podari. Ako je u tome zlo za mene, Ti me toga sačuvaj i podari mi ono čime si Ti zadovoljan!”</p>
<p>Objasnim i to kako nije potrebno da Allahu podrobno objašnjavamo svoje probleme i potrebe – On nas je stvorio i najbolje nas poznaje. Nerijetko se “lomimo” i “kitimo” slatkorječive formulacije, a dovoljno je zatražiti Njegovu pomoć. Eto, velim, pogledajmo kur'anske primjere časnih poslanika i sve će nam se samo kazati. Nije čestiti poslanik Ejjub natenane razlagao dijagnozu svoje bolesti niti se žalio na bolove koje je, bez imalo sumnje, trpio. Zapravo, nije čak ni direktno tražio da ozdravi. Jednostavno je kazao: “Mene je snašla nevolja, a Ti si Najmilostiviji!” Nije ni čestiti Nuh direktno tražio da Allah spasi njegovog sina koji ga nije htio na putu istine podržati, pa je ostao u vodenoj bujici. Mogao je tražiti njegov spas iz valova i nabujale vode. Mogao je, kao Allahov odabranik, urgirati za svoje čedo. Ipak, samo je kazao: “Moj sin je čeljade moje, a Ti si Najpravedniji!” Ni Junus, iako svjestan svoje greške i slabosti, nije redao umilne riječi, nego je izrekao slavu Bogu i kazao: “Ja sam sebi nepravdu učinio!”, a ta dova slovi kao jedna od Allahu najdražih i, po dejstvu, najjačih. Nisu ni drugi poslanici nadugo i naširoko obrazlagali svoja stanja, pa bi kratko govorili: “Fentesir” – pomozi.</p>
<p>Sugovornik sluša i potvrđuje, a ja slavodobitno kontam – to je to. I šta, onda, predlažeš da učim – upita me. Velim, pa evo sam ti objasnio; ti znaš svoje probleme i svoje potrebe, poslušaj svoje srce, razveži dušu i eto dove, ne može na svijetu ljepša.</p>
<p>Šuti, razmišlja, vaga… Na koncu odlučno odape: De ti meni, ipak, nađi i pošalji kakvu lijepu dovu, Allah ti dao svako dobro, da ja mogu fino učiti!</p>
<p>Obećah da hoću.</p>
<p>Napomenuh i to da joj, toj osobi, vjera ubuduće ne smije biti isključivo misaona imenica, i to isključivo kad “zaškripi”, te da se i u praktičnom smislu mora potruditi da bude više u vjeri. Spomenuh i to da postoje određeni trenuci kada se dova prima, bez obzira kako je izrekli. Gleda me začuđeno, odajući očit dojam osobe koja ne razumije šta joj se upravo kazalo. Pojašnjavam, pa velim kako ima roditelja koji svom djetetu znaju reći: “Dabogda te ne bilo!”, ili “Vrag te odnio!”, ili, gluho bilo, štagod gore. Ima, opet, onih koji, kao neku vrstu uzrečice, znaju reći: “Bog ti svako dobro dao!”, ili “Dabogda te sreća pratila!” Sve su to dove i, ako potrefe pravo vrijeme, mogu djetetu život promijeniti – nabolje ili nagore; zavisi šta govorimo. Navedoh i primjer dječaka iz Rijada koji je bio vrlo nestašan. Nerijetko bi po kući pravio zijan i bacao prašinu po hrani koju je njegova majka spravljala. Majka je bila strpljiva i svjesna težine svojih riječi, pa bi često govorila: “Smiri se, dabogda ti meni bio imam Kabe!” Danas je to odrastao čovjek koga cijeli svijet zna. Zove se Abdurrahman Sudejsi i imam je Kabe u Mekki. Velim, treba samo razmisliti svojom glavom.</p>
<p>Obeća da hoće.</p>
<p>Gledam kako odlazi, pun nade da će uskoro, kroz dovu koju će dobiti, riješiti sve brige i probleme. Gledam ga i vidim mnoge od nas koji razmišljamo isto, ili barem slično.</p>
<p>Sjetih se, onda, i anegdote koju sam čuo, a koja kaže da je student, budući da mu se primicao ispit, pitao nekakvog šejha šta da uči.</p>
<p>“Uči gradivo!”, mudro odgovori šejh.</p>
<p>E, sad, mnogo je lijepih kur'anskih dova. Mnogo je i onih koje je Resul, a. s., učio i preporučio nama da ih učimo. Tu su brojne dove protiv briga, tuge, lijenosti, vatre… Jedna mi nekako posebno blinka. Gospodaru, povećaj mi znanje!</p>
<p>Vrijedi primijetiti, kad već spominjem Kur'an, da se iz njegovih časnih ajeta može iščitati da se samo dvije stvari mogu povećati ili tražiti da se povećaju: vjera (iman) i znanje.</p>
<p> </p>
<p>Bez vjere i znanja, Bog zna, i dove su tanke.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Policija hapsi, sudovi puštaju na sloboduSljedeći članak
Sloboda koju su Bošnjaci skupo platili
