"Adil je bio plemić i revolucionar, borac protiv fašizma i borac za slobodu, visoki državni funkcioner koji nije pristajao na autoritarno ograničenje slobode za koju se borio i ograničenje prava na ravnopravnost naroda i zemlje kojima je pripadao. Odlučuje se na neizvjesnost političke emigracije, institucionalizirani glas bosanske i bošnjačke političke alternative u Evropi, kao i liberalne, pluralne, demokratske Evrope u BiH, i neko vrijeme u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o uspješnom poslovnom čovjeku i intelektualcu koji je utemeljio instituciju vrhunskog naučnog i kulturnog značaja, kako u bošnjačkim i bosanskim, tako i u širim, pa i u određenoj mjeri evropskim okvirima”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Povodom desete godišnjice od smrti Adila Zulfikarpašića u Bošnjačkom institutu u Sarajevu održan je panel‑razgovor pod naslovom “Adil Zulfikarpašić i liberalne političke inicijative”. Ovaj skup podržali su Federalno ministarstvo nauke i obrazovanja s ministricom Elvirom Dilberović na čelu, te Federalno ministarstvo kulture i sporta s ministricom Zorom Dujmović na čelu, a prisustvovali su mu brojni univerzitetski profesori, političari, kulturni i prosvjetni radnici, novinari i prisni prijatelji Adila Zulfikarpašića. U pozdravnom obraćanju prof. dr. Fahrudin Rizvanbegović, potpredsjednik Upravnog odbora Bošnjačkog instituta, rekao je da se organiziranjem ovog panel-razgovora željelo sjetiti Adil-bega i dati doprinos potrebi pokretanja diskusija o liberalnim demokratskim inicijativama, redefiniranju liberalističkog diskursa i djelovanja unutar njega, posebno zbog toga što je kriza demokratije i liberalizma posvemašna.

Publiku je pozdravila i mr. Amina Rizvanbegović-Džuvić, direktorica Bošnjačkog instituta, rekavši da se ovim skupom deset godina nakon smrti utemeljitelja i osnivača Bošnjačkog instituta u Zürichu i u Sarajevu željelo podsjetiti bosanskohercegovačku javnost na jedinstvenu ličnost Adil-bega Zulfikarpašića. “Ovom prilikom želimo odati priznanje njegovom djelu i idejama, inicijativama, dostignućima i njegovom naslijeđu, ali i okupiti se u prijateljskoj atmosferi ovdje u Fondaciji, u Bošnjačkom institutu, kojeg je s toliko ljubavi, pažnje, umijeća i sposobnosti osmišljavao usmjeravajući njegovo djelovanje i rad. Cilj nam je doprinijeti sjećanju na ličnost koja je ostavila dubok i neizbrisiv trag u političkom, društvenom i kulturnom životu naše zemlje, kao i potaknuti buduća istraživanja, interpretacije i valorizaciju ukupnog djela Adila Zulfikarpašića, ne samo kao sudionika važnih političko-historijskih procesa već i kao jednog od najvećih dobrotvora savremenog bosanskohercegovačkog društva.”

U panel-diskusiji učestvovali su: prof. dr. Hilmo Neimarlija s uvodnim obraćanjem, prof. dr. Zlatko Lagumdžija (Adil Zulfikarpašić: od ideologije do identiteta), doc. dr. Amir Duranović (Političko i kulturno nasljeđe Adila Zulfikarpašića), dr. Safet Bandžović (Publicistički doprinos Adila Zulfikarpašića procesu kritičkog preispitivanja ratne prošlosti Bosne i Hercegovine 1941–1945), prof. dr. Husnija Kamberović (Adil Zulfikarpašić i Bosna i Hercegovina tokom 1960-tih i 1970-tih godina), prof. dr. Šaćir Filandra (Politički život bosanskohercegovačke protukomunističke emigracije), prof. dr. Admir Mulaosmanović (Politički pluralizam i demokratizacija Jugoslavije u pogledima Adila Zulfikarpašića), dr. Milivoj Bešlin (Građanski i komunistički liberali u Srbiji o Bosni i Hercegovini), prof. dr. Mirko Pejanović (Doprinos Adila Zulfikarpašića oblikovanju mirovnog sporazuma za Bosnu i Hercegovinu sa deset multietničkih provincija 1992-1993. u Genevi), prof. dr. Faris Gavrankapetanović s prigodnim obraćanjem.

TRAJNI DOPRINOS KULTURI I NAUCI

“Adil je bio plemić i revolucionar, borac protiv fašizma i borac za slobodu naroda, visoki državni funkcioner koji nije pristajao na autoritarno ograničenje slobode za koju se borio i ograničenje prava na ravnopravnost naroda i zemlje kojima je pripadao. Odlučuje se na neizvjesnost političke emigracije, institucionalizirani glas bosanske i bošnjačke političke alternative u Evropi, kao i liberalne, pluralne, demokratske Evrope u Bosni i Hercegovini i neko vrijeme u bivšoj Jugoslaviji. Riječ je o uspješnom poslovnom čovjeku i intelektualcu koji je utemeljio instituciju vrhunskog naučnog i kulturnog značaja, kako u bošnjačkim i bosanskim, tako i u širim, pa i u određenoj mjeri evropskim okvirima”, rekao je Hilmo Neimarlija, te dodao da je Adil Zulfikarpašić svoj život i životno pregnuće upleo u noseće matične procese svijeta i vremena u kojem je živio.

“Iza njega stoji historijski značajna biografija, kao i njegov trajni doprinos kulturi i nauci i uopće društvenom životu ovih prostora. Bio je čovjek tradicije i svega onoga što zaslužuje opstojanje i trajanje. Istodobno, bio je čovjek povijesti i svega onoga što zaslužuje da se mijenja i uspostavlja nanovo”, zaključio je Neimarlija.

Zlatko Lagumdžija naglasio je da se život Adil-bega Zulfikarpašića odvijao kao velika priča čija je refleksija predstavljala jasan nauk u suočavanju s vremenom velikih promjena koje su bile pred nama. “To je priča o ideologiji, socijalnoj pravdi, antifašizmu, liberalizmu, demokratiji, pravdi i slobodi, priča o identitetu, o plemenitosti, o bosanskim muslimanima, Bošnjacima, Bosni i Hercegovini kao inkluzivnom društvu i bogatstvu višestrukih identiteta. Kao i priča o čovjeku koji je radio i živio ono u šta je vjerovao, a ne ono što bi mu donosilo slavu, novac ili moć po cijenu kompromisa s ličnim uvjerenjima.

To je priča o čovjeku koji se ponosno, sadržajno i s uzajamnim uvažavanjem družio i radio s krunisanim glavama, državnicima, akademicima, biznismenima, kao i s malim i običnim ljudima u mjeri u kojoj je u njima vidio moralnu ili kreativnu vrijednost. To je priča o čovjeku koji je odlučivao na osnovu vrijednosti u koje je vjerovao, a ne na osnovu cijene koju je trebalo platiti. Odlučivao je na osnovu toga kako će se te odluke valorizirati za desetak godina, a ne za desetak dana. Uvijek se okruživao ljudima od kojih je imao šta čuti, jer je znao da će u protivnom završiti okružen ljudima koji nemaju šta reći”, kazao je Lagumdžija. Dodao je i to da se danas, kada identiteti i odnosi prema njima određuju politike širom svijeta, vrijedi vratiti Adil-begovoj ideji Bosne i Bošnjaka kao paradigmi inkluzivnog društva zajedničkih vrijednosti i bogatstva višestrukih identiteta.

“Bio je beg, antifašist, ljevičar, liberal, demokrat, musliman, Bošnjak, Bosanac, Evropljanin”, potcrtava Lagumdžija.

Adil Zulfikarpašić kreirao je kroz svoje pisanje, kroz knjige koje je sponzorirao, kao i javne nastupe i razgovore s brojnim učesnicima Drugog svjetskog rata višeslojnu sliku o sebi. Na tezu da su Bošnjaci istočne Bosne i njegove rodne Foče masovno učestvovali u ustaškim jedinicama, jedne je prilike odgovorio: “U mojoj Foči bilo je samo dvanaest ljudi koji su pristupili ustašama.”

Safet Bandžović sa žaljenjem kaže kako ovaj i njemu slični podaci nisu nalazili odjeka u radovima njegovih starijih kolega historičara, već da se održavala pogrešna slika koja je kao takva ostala sve do devedesetih godina prošlog stoljeća. “Vidite, historičari su proizvod vremena. Mi se danas nalazimo u poziciji da nam zaista treba jedan novi Adil Zulfikarpašić kako bi nam pomogao da odgovorimo malo složenije i detaljnije na sve današnje izazove. Ako danas imate pokušaj strahovite reinterpretacije Drugog svjetskog rata, ako se danas otpor okupaciji i agresiji na Bosnu i Hercegovinu tretira kao panislamistički pokret, ako danas priču o ‘Mladim muslimanima’ obavezno prati rečenica: ‘To su nacionalističke organizacije’, a onda iza nje uvijek ide ona čuvena: ‘Da, a oni su osnovali SDA 1990. godine’, stvara se slika o kontinuitetu jedne opasne zajednice.

Mi, nažalost, nismo u punoj mjeri na ovo sve odgovorili. Mora se daleko više pratiti literatura koja govori o Bosni, o Balkanu”, poručuje Bandžović, te nastavlja: “I danas se na Zapadu govori da je najpoznatija knjiga o Balkanu i muslimanima ona Rebecce West Crno janje i sivi soko. Tu je i čitava biblioteka ovakvih knjiga, a to što mi ne radimo na ovim knjigama i ne dajemo svoje odgovore, što smatramo da one nisu bitne, ne znači da one ne djeluju. Moramo se s mnogo ozbiljnosti upitati zašto je to tako. Ako od jednog naroda pravite svjetsku opasnost, samim tim pokušavate reinterpretirati ne samo posljednji rat već i dva svjetska rata, pa čak i Berlinski kongres, moramo se pitati zašto se to radi. Pritom bošnjački historičari vrlo skromno učestvuju u cijeloj ovoj priči, što znači da će se ona nastaviti. Zato još jednom moram istaći da nam zaista nedostaju ljudi poput Adila Zulfikarpašića da iz svog ugla daju doprinos i ukažu na historiju koja je mnogo složenija nego što mislimo.”

KULTURA KAO TIJELO NACIJE

Husnija Kamberović pojasnio je Zulfikarpašićev odnos prema afirmaciji Bošnjaka šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, kao i njegov odnos prema Bosni. “U vrijeme kada se u Bosni otvara proces afirmacije Muslimana kao nacije, Zulfikarpašić pokreće časopis Bosanski pogledi. Za razliku od jugoslavenskih komunista, Zulfikarpašić promovira koncept bošnjačke, a ne muslimanske nacije. Moramo se sada upitati zašto jugoslavenski komunisti unutar Jugoslavije i Bosne promoviraju muslimanstvo, a ne bosanstvo ili bošnjaštvo, a zašto, s druge strane, Zulfikarpašić u isto to vrijeme promovira koncept bošnjaštva. Komunisti su mislili, kako je to znao obrazlagati Branko Mikulić, jedan od sudionika tog procesa, da bi promoviranjem bošnjaštva negirali nacionalni identitet Srba i Hrvata, s jedne strane, ali su vjerovali i da bi to promoviranje bošnjaštva kao nacije moglo otvoriti prostor za stvaranje predstave o Bosni kao ekskluzivno bošnjačkoj republici. S druge strane, Zulfikarpašićevo bošnjaštvo u emigraciji važno je kao način da Muslimane odvoji od hrvatske i srpske nacionalne ideologije. Morali bismo imati u vidu da je veliki dio Muslimana i u emigraciji uglavnom bio podijeljen, ne samo između srpstva i hrvatstva u političkom smislu nego i između srpske i hrvatske nacionalne ideologije. Zbog toga je Adil-begovo bošnjaštvo bilo relevantno”, tvrdi Kamberović.

Šaćir Filandra u svom je govoru istakao Zulfikarpašićevu strastvenu ljubav prema Bosni. “Baš kao da je njenu vrijednost, sposobnost i veličinu bolje od mnogih drugih uviđao s pozicije emigrantskog statusa. Onu strast, izvorište svakog velikog djela, Zulfikarpašić je pretočio u Bošnjački institut i njegovu vrijednu zbirku. Mogao je on svoj novac, pozamašan kako za naše, tako i za evropske prilike, potrošiti na drugi način. A znao ga je potrošiti i imao ga je gdje potrošiti. Mogao se predati hedonizmu i svim vrstama hedonističkih igara koje su savremenom svijetu itekako poznate. Umjesto toga, on je svoju strast okrenuo prema knjizi.”

Naglasio je i da je Zulfikarpašić bio poslovan čovjek, te da se o njegovim poslovnim rezultatima u Bosni vrlo malo zna. “A ni on sam nije bio sklon da se o tome priča. On je znao da se jedna nacija i država prije svega moraju kulturno legitimirati i kulturno opravdati. Kultura je zapravo tijelo nacije, a znao je i da male nacije mogu dati velike kulturne rezultate. Zulfikarpašiću su bogumili bili tajna i ključ Bosne. Bosanska crkva, bosanski krstjani, patareni, bogumili, zavisno kako se imenuje taj pokret u srednjovjekovnoj Bosni, bili su njegova velika, neprekidna tema i strast i misterija kojom se najistrajnije bavio. U bogumilima, naziv koji je on najčešće koristio, vidio je osobnost i osobenost bosanskog duha”, naznačio je Filandra.

ISPUNJENA ŽIVOTNA MISIJA

“Zulfikarpašić je bio politička avangarda, neko ko je baštinio evropski liberalizam, ko je učestvovao u kreiranju bošnjačke liberalne partije koja će postati dijelom liberalne internacionale. Veoma bi bilo vrijedno i dobro da se nekada što jasnije prikaže šta je ta ideja u svojoj suštini nosila. On je kroz formiranje političkih subjekata, a onda i institucija kakva je Bošnjački institut, zapravo dominantno doprinio formiranju ideje bošnjaštva, klasificiranju ideje bošnjaštva i, na kraju, ispunjenju jedne od njegovih životnih misija – imenovanja naroda kojem pripada bošnjačkim. Sjetit ćete se, posebno vi stariji koji ste bili u tim tokovima devedesetih godina prošlog stoljeća, da je, kada se SDA osnivala, Adil-beg relativno brzo iskazao neslaganje zbog jakog populizma i, tako je on to prepoznavao, forsiranja vjerskog identiteta kog Bošnjaka”, osvrnuo se Admir Mulaosmanović na period pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu, te u svom izlaganju objasnio famozni historijski sporazum između Srba i Bošnjaka 1991. godine i to šta je taj sporazum sa sobom nosio.

“Adil-beg u pokušaju da pronađe taj mir, duboko svjestan prijetnji koje su se nadvile nad Bošnjacima i nad Bosnom i Hercegovinom, zapravo pokušava da, na neki način, na temelju deklaracije koju je potpisao s grupom Oslobođenje u emigraciji, prenese određene ideje i u potpisivanju tzv. famoznog historijskog sporazuma između Srba i Bošnjaka 1991. godine u koji nije sam i samoinicijativno ušao. Vodio je pregovore s tadašnjim vrhom SDS-a, ali i Republike Srbije. Taj sporazum i dalje ostaje kontroverza zbog toga što on djeluje kao jedna velika mogućnost da se izbjegne rat i stradanje, ali zapravo i kao velika zamka koja je bila namijenjena Bosni i Hercegovini i Bošnjacima. Mislim da se te dvije perspektive u bliskoj budućnosti neće toliko radikalno približiti da bismo definirali zajednički odnos, ali volja i želja Adil-bega da na demokratski način kroz dogovor naroda i njihovih političkih predstavnika dođe do mirne solucije, dođe do zadovoljštine za sve zainteresirane strane u jugoslavenskom grotlu, bila je izuzetno vrijedna i plemenita”, kazao je Mulaosmanović.

Nikola Koljević rekao je, kao jedan od značajnijih lidera SDS-a i srpskog naroda, 8. januara 1992. godine u razgovorima u Zagrebu s predstavnicima Republike Hrvatske, a dan prije proglašenja tzv. Srpske Republike Bosne i Hercegovine, za ovaj sporazum da se njim nešto pokušalo postići, ali da je to zapravo bio jedan “neiskren pristup prema Muslimanima”.

“Bojim se da je bilo upravo onako kako je to Nikola Koljević definirao. Mislim da je i Adil-beg bio duboko svjestan da će se teško naći sporazum. Ali opet, želja da se kroz razgovor, dijalog, otvorenih karata na demokratski način nađe rješenje, vrijednost je koju je on definitivno unio, ne samo kada govorimo o Bosni i Hercegovini već i o cijeloj Jugoslaviji. A posebna vrijednost, kada je riječ o Zulfikarpašiću, za nas Bošnjake jeste i u tome što se politički faktor koji se u procesu demokratizacije formira i izrasta, dobiva neke zastrašujuće i zapanjujuće obrise velikog i ogromnog pokreta, temelji na demokratskim principima i pod vodstvom je demokratskih intelektualaca, kulturnih radnika, pregalaca kakvi su bili Adil Zulfikarpašić i Alija Izetbegović, unatoč nekim njihovim personalnim razmimoilaženjima”, konstatirao je Mulaosmanović.