“Hazreti Alija, za kojeg Pejgamber, a. s., kaže: ‘Ja sam grad znanja, a Alija je njegova kapija’, tražio je ponekad odgovor od hazreti Fatime, a za njena tumačenja Muhammed, a. s., govorio je da su cvjetovi stabla Nubuvveta. Imam Šafi'i često se savjetovao sa Sejjidom Nefisom. Šejhul-ekber Ibn Arebi imao je Fatimu bint el-Musennu od Cordobe, koja je bila njegov duhovni učitelj, šejh i duhovna majka. Hasan el-Basri bio je savremenik Rabije Adevijje, bez čijeg prisustva nije počinjao džumansku hutbu”

Razgovarao: Hamza RIDŽAL

Sabina Voloder-Strinić rodila se 1971. godine u Duisburgu (Njemačka). Odrastala je u Čapljini, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Iskustvo urednice omladinskog programa na lokalnom radiju u Čapljini doprinijelo je njenoj odluci da upiše Odsjek žurnalistike na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu. S početkom Agresija na Bosnu i Hercegovinu Sabina prekida studije i vraća svojoj porodici, te se kao ratni novinar angažira u širenju istine o ratu u Bosni i Hercegovini kroz različite medije. Protjerana sa svog ognjišta, odlazi u Njemačku 1993. godine, gdje postaje saradnica političkog magazina Ljiljan. U Rim seli 1995. godine, odakle piše za islamske informativne novine Preporod. Dolaskom u Sarajevo 1997. godine angažira se kao radionovinarka i urednica s akcentom na pitanje afirmacije žene muslimanke. Od 2003. godine radi kao novinarka i član redakcije časopisa za historijsko naslijeđe, tesavvuf i kulturu Kelamu'l Šifa. Za Stav govori o svojoj knjizi Badžije, pobožnim ženama koje su obilježile historiju islama, o istraživanju našeg kulturno-historijskog i duhovnog naslijeđa, o ulozi tesavvufa u našoj tradiciji i poticaju koji on može dati vlastitom duhovnom razvoju.

STAV: Napisali ste izuzetno vrijednu i poticajnu istraživačku knjigu Badžije – pobožne muslimanke. Otkud ideja da se bavite ovom temom? Koliko je bilo teško napraviti jednu takvu knjigu?

STRINIĆ-VOLODER: Baveći se istraživačkim novinarstvom kroz časopis za historijsko naslijeđe, tesavvuf i kulturu Kelamu'l Šifa, obrađivala sam, pored ostalog, i teme kao što su žena i duhovnost, žena u historiji islama, žena i tesavvuf i slično. Da bih mogla napisala takvu vrstu tekstova, iščitavala sam stranu literaturu, prevodila i pravila kompozicije u vlastitom aranžmanu. Jednom je moj suprug, zatekavši me u kućnoj kancelariji, upitao šta radim. Odgovorila sam mu da pišem tekst, prevodim i da ne znam šta da odaberem jer imam more materijala. Kaže on meni: “Pa sakupljaj, možeš jednog dana i knjigu izdati.” Odgovorila sam mu da za knjigu treba mnogo više, na što mi je on odgovorio da imam već pola knjige. Tako je to počelo i, kada pogledam unazad, mogu izbrojati pet godina, koliko je vremena bilo potrebno da bi se materijal za knjigu prikupio, iščitao, sačekao ocjenu recenzenata, prelamao i odštampao. U početku nije bilo teško jer nisam razmišljala o knjizi, a kada je knjiga postala cilj, onda je postalo teško jer je došla i odgovornost. Pisala sam o velikim ženama, o našim časnim majkama, o ženama učiteljicama o kojima nikad niko do sada nije pisao na ovakav način. Iako je knjiga zaživjela u našoj porodici, nikome nismo pričali o tome. Onda sam zatražila pomoć od prof. dr. Ćazima Hadžimejlića, doc. dr. Elvira Musića, dr. Amine Šiljak-Jesenković, hafiza Mehmeda Karahodžića i odjednom je nastupilo olakšanje jer sam dobila njihovu nesebičnu podršku. Ne mogu reći da je bilo teško jer sam radila ono što volim.

STAV: Zbog čega je važno bavljenje ovom temom? Smatrate li da se Vaš rad može tretirati kao doprinos onom što bismo uvjetno mogli nazvati islamskim feminizmom?

STRINIĆ-VOLODER: U našem dini-islamu mjesto i uloga i muškarca i žene jasno je definirana, tako da je nepotrebno govoriti o islamskom feminizmu jer vrlo dobro znamo odakle potječe feminizam i zašto je nastao. Ova knjiga svojevrsna je univerzalna poruka koja se prenosi od posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a. s., da će ljudima na Sudnjem danu od presudne važnosti biti namjere njihovih srca. Znači, i muškarcima i ženama! Ja ne želim da načinjem teme koje ženu parkiraju uvijek gdje neko drugi to želi, bilo da se radi o njenom ocu, suprugu, poslodavcu. Ja želim da pričam o mjestu i ulozi koju je ženi dao Uzvišeni Tvorac svih nas i svega oko nas. Poslanikovim ahlakom može se ogrnuti i žena, baš kao i muškarac. Ne postoji muški i ženski namaz, muški i ženski zikr, muški i ženski ibadet – uopće ne postoji! Zato ova knjiga predstavlja univerzalni udžbenik koji će nam pomoći kako da postanemo bolji insani kroz primjere pobožnih žena.

STAV: Činjenica je da su predaje žena u Hadisu i Siri bile prihvaćene ravnopravno kao i predaje od muškaraca. Mnoge oblasti Hadisa i Fikha duguju mnogo hazreti Aiši, Poslanikovoj supruzi. Ali to nisu jedine oblasti islamskog znanja (kakvo je tek mjesto Rabije El-Adevijje u tesavvufu!) Šta nam ovo govori o karakteru klasičnog islamskog znanja?

STRINIĆ-VOLODER: Onaj ko želi da zna, on i sazna. Hazreti Alija, za kojeg Pejgamber, a. s., kaže: “Ja sam grad znanja, a Alija je njegova kapija”, tražio je ponekad odgovor od hazreti Fatime, a za njena tumačenja Muhammed, a. s., govorio je da su cvjetovi stabla Nubuvveta. Imam Šafi'i često se savjetovao sa Sejjidom Nefisom. Šejhul-ekber Ibn Arebi imao je Fatimu bint el-Musennu od Cordobe, koja je bila njegov duhovni učitelj, šejh i duhovna majka. Hasan el-Basri bio je savremenik Rabije Adevijje, bez čijeg prisustva nije počinjao džumansku hutbu. Mnogo je tu primjera, a zavisi od onoga koji daje i širi znanje hoće li navesti sve svoje izvore iz kojih crpi to znanje. Možda smo mi (u Bosni i Hercegovini) malo zakinuti jer više ne znamo da čitamo turski, arapski i perzijski jezik kao nekad pa uzimamo samo ono što nam je dostupno, ali u širokom i raznovrsnom svijetu nauke sigurno se zna za mnoge žene alime, naučnice, učenjakinje – zovite ih kako god želite – za žene koje su utisnule svoj trag u historiji. Pitanje je samo šta koga interesira u domenu njegovog zanimanja i profesionalne orijentacije.

STAV: Pripadnici ljudskog roda opisuju se u Kur’anu pojmom insan, koji nije rodno uvjetovan. On obuhvata i muškarce i žene. Ibn Arabi piše da se ovaj pojam odnosi na Adema i njegove potomke, muškarce i žene, koji imaju jednak potencijal za spoznaju svijeta i Gospodara. Imaju li muslimani problem s razlikovanjem, s jedne strane, različitih društvenih uloga koje muškarce i žene imaju i, s druge, njihovih duhovnih i intelektualnih potencijala koji ih – upravo po svojoj jednakosti – svrstavaju u jednu zasebnu vrstu Božijih stvorenja?

STRINIĆ-VOLODER: Taj problem postojat će do Sudnjeg dana! Na to se ne treba ni obazirati. Mislim da danas postoji veliki broj muslimanki koje su postigle zavidna akademska dostignuća i one pružaju mladim djevojkama određenu inspiraciju za takvim vidom obrazovanja i usavršavanja. Podvlačim, sve zavisi od toga iz kakve perspektive gledate na ljude oko sebe. Časni poslanici govorili su: “Allah ne gleda vaše vanjske forme.” Nije presudan spoljašnji izgled nego namjera srca. Možda bismo se svi trebali pozabaviti čišćenjem vlastitog srca pa bi svijet bio ljepše mjesto za življenje svim stvorenjima.

STAV: Vaša knjiga pionirsko je djelo na ovu temu pisano na bosanskom jeziku. Kako to objašnjavate? Otkud toliki nesrazmjer između žive usmene predaje, u kojoj se pobožnim ženama posvećuje posebna pažnja, i pisanih tragova o takvim duhovnim vertikalama?

STRINIĆ-VOLODER: Badžije su bile svjesne Allahove upute, za tom su spoznajom i tragale i, kada su spoznale, postale su insani, okolina ih je voljela, razne blagodati obasipale su mjesta u kojima su živjele, a iza njih je ostala pouka. Ta pouka prenosila se usmeno jer one same nisu činile hizmet i hajrate da bi dobile etiketu požrtvovanih i dobrih žena. One nisu to činile da bi ostvarile neku dunjalučku korist, dobile plaću ili bolje radno mjesto, ugled među sugrađanima. Taman posla da su tako živjele da bi neka novinarka o njima pisala! One su to radile da bi stekle Allahovo zadovoljstvo. One su to činile u ime Allaha. Njihov život više nije bio samo njihov. Kako kaže hadisi-kudsi: “Najdraže čime Mi se Moj rob može približiti jesu farzovi. I Moj rob neće prestati da Mi se približava nafilama sve dok ga ne zavolim: Ja tada postanem njegov sluh kojim čuje, njegov vid kojim vidi, njegova ruka kojom hvata i njegova noga kojom hodi. Ako Me nakon toga zamoli za nešto, sigurno ću mu udovoljiti, a ako zatraži Moju zaštitu, sigurno ću ga zaštititi.” Badžije su bile takve! One su radile sve u ime Allaha i radi Allaha. Takve žene se spominju! Kaže Allah, dž. š.: “Spominjite vi Mene i Ja ću vas spominjati!” Kako će nas Allah spominjati? Kroz druge ljude koji te spominju i uče ti Fatihu pa te se sjećaju i petsto, šesto, hiljadu i petsto godina poslije. Određeno je da ovaj garib zapiše sve te usmene predaje da bi one nekom bile uzor, jer one to zasigurno predstavljaju. Mladim ljudima danas se nude neke drugačije, izvrnute moralne vrijednosti i šalju opasne poruke koje im na kraju ne nude mir i spas, nego dezorijentiranost. Badžije su izabrale put aška. A kakav je to put? Put aška stalno je biti s Allahom, dž. š., i onda kada si najsretniji i kada ti sve ide nizbrdo. Kada si u društvu i kada si najusamljeniji – jer On tebe nikada ne napušta. Na to nas podsjećaju badžije.

STAV: Koliko čitanje o takvim Božijim robovima, muškarcima i ženama, može biti poticajno za vlastiti duhovni razvoj? Koliko su važna iskustva velikana, priče o njihovim životima i načinima na koji su se nosili s iskušenjima?

STRINIĆ-VOLODER: Nama se uvijek pruža prilika da očistimo svoja srca od svega što smo prethodno sakupljali i pohranjivali u njega, a srce nije špajz pa da u njega guramo sve i što treba i što ne treba. Tesavvuf postoji od kada insan postoji. To je riječ za želju čišćenja svog bića i vraćanje Allahu, dž. š. Kako smo došli čisti na ovaj svijet, želimo da se vratimo čisti Allahu, dž. š. Svrha naših života jeste doći na ovaj svijet i vratiti se Allahu, dž. š. To je neminovno. Mi smo ovamo došli da bismo se Njemu vratili. Kada nađemo odgovor na pitanje koje svi postavljamo, zašto smo došli na ovaj svijet, ili zašto živimo svoj život onako kako ga živimo, pronađemo i mudrost, hikmet. Sve ove žene – od hazreti Amine, Hatidže, Fatime, Zejnebe, i sve one kasnije, sve one žene koje su živjele u Bosni i Hercegovini: Lejla-hanum, Bahrija-hanum, Hasija-hanum i sve koje su spomenute – otkrile su tu mudrost i svoje živote učinile su vakufom da bi se čiste vratile Allahu, dž. š. Kaže Allah, dž. š., da je onom kome je dat hikmet, ta mudrost, dato veliko dobro. Sve su ove žene to imale. Njihove želje bile su samo Allahove želje. Nisu imale vlastitih želja. One su živjele kako je Allah htio, živjele su u Allahovom raziluku, zadovoljstvu i one su bile zadovoljne onim što im je Allah dao. To je jedan od najvećih stepena islamijjeta života. Baš zbog toga, iščitavanje života duhovnih velikana može biti podstrek u našim nastojanjima da duhovno napredujemo.

STAV: Istraživanja o pobožnim muslimankama povela su Vas i kroz Bosnu i Hercegovinu. Muhamed Hadžijahić u jednom svom radu piše da ima osnova da se govori čak i o pokretu badžijanija u Bosni. Koliko je spomen badžija prisutan u izvorima naše tradicije?

STRINIĆ-VOLODER: Hvala Bogu, prisutan je toliko da je mene kao autoricu ove knjige ponukao da se knjiga i zove baš ovim imenom, o kojem su pisali dr. Hadžijahić, šejh Kemura, Mula Mustafa Bašeskija… Svi su oni pisali o badži-kadunama, đulbadžama, badžijanama i hvala im na tome. Oni su sačuvali predaje, ponudili materijalne dokaze o radu i postojanju badžija, a ova je knjiga sve to objedinila na jednom mjestu. Pokret badžijanija bio je, ustvari, doprinos žena u društveno-historijskim dešavanjima kroz stoljeća. One su bile ratnice, bolničarke, učiteljice, psiholozi, socijalni radnici, humanitarci, a ako poznajete imalo historiju Osmanskog Carstva, trebali biste znati da su sva mjesta, manja i veća, urbanija i ruralnija, imala svoje tekije u kojoj su utočište pronalazili gladni i žedni, nepismeni i obrazovani, beskućnici i bogati, i svi drugi ovosvjetski prolaznici. U svoj toj hijerarhiji žene su imale svoje mjesto i ulogu. Naravno da je ovim samo načeta tema koja će tek evoluirati, ako Bog da, pa bujrum, neka mladi intelektualci istražuju, pišu, ali i uzimaju pouku. Nije li to svrha našeg rada i truda!?

STAV: Do kakvih Vas je zaključaka dovelo Vaše istraživanje? Ima li badžija danas? Ima li tih dlanova naših majki i nana s kojih se dove primaju?

STRINIĆ-VOLODER: Neopisivo je sve do čega me je dovelo ovo istraživanje. Ova knjiga budi drugačiju vrstu mašte – stvarne mašte koju bismo mogli nazvati istinskim htijenjem jednog vjernika i vjernice. A to je spoznaja Uzvišene i Jedne Istine! Ima li badžija danas? Znam da ih ima. One žive tu u našem okruženju. Poznat ćete ih po edebu – lijepom ponašanju, i hizmetu – moglo bi se reći društveno korisnom radu koji dobrovoljno obavljaju a da niko za taj njihov trud ne zna osim Allaha, dž. š. Pojam badžije koristi se i danas u tekijama širom Turske, što je pohvalno, jer taj izraz izražava poštovanje prema ženama dervišima, ašicima, duhovnim tragaocima, a sama riječ badži označava stariju sestru u tom duhovnom smislu. Što se tiče ovog drugog dijela pitanja, nije upitno da li ima dlanova s kojih se dove primaju, nego je upitno koliko mi tražimo da se dove uče za nas. U Uzbekistanu, naprimjer, možete vidjeti male grupe ljudi podignutih ruku skoro na svakom mjestu kako uče dovu za hairli posao, za napredak, za nafaku, zdravlje, a kada ugledaju musafire, od njih traže da im prouče dovu na njihov murad jer je Muhammed, a. s., rekao da se dova musafira prima. Zato trebamo biti svjesni težine i značenja dove, a Allah je milostiv i samilostan!

STAV: Kakvu je ulogu imao tesavvuf u čuvanju spomena na te dobre Allahove robove?

STRINIĆ-VOLODER: Hafiz Sehl ibn Abdullah et-Tusteri (815–896), sufija koji je djelovao prije nastanka sufijskih tarikata, dao je jednu definiciju tesavvufa koja glasi: “Tesavvuf nije nekakva oficijelna shema i ceremonijal, a niti određena znanost, nego lijepo ponašanje i duhovne vrline (ahlak). Da je tesavvuf ceremonijal, ljudi bi ga mogli uvježbati, a da je znanost, mogli bi ga naučiti. Međutim, tesavvuf je usvajanje ‘Allahovog ahlaka’. Ti nisi u stanju prihvatiti ‘božanski ahlak’ putem nauke i ceremonijala.” Postoji mnogo žena koje su uspjele usvojiti “Allahov ahlak” i koje su u narodu veoma poštovane i cijenjene zbog toga što su dale veliki doprinos za širenje i opstajanje tarikatskih redova u cijelom svijetu. U duhovnom životu ne postoji niti muško niti žensko. Allah, dž. š., sve je pozvao na pokornost, i čovjeka i ženu, obećavši im susret s Njim kao nagradu za predanu i iskrenu pobožnost. Tako da tesavvuf ne može biti zaslužan za očuvanje spomena na ove naše badžije, nego samo Allah, dž. š. Koliko su one za svog života činile zikr i sjećale se Allaha, dž. š., toliko se o njima danas zna.

STAV: Inače, u kojoj su mjeri badžije vezane za sufijsko naslijeđe? Koliko je tesavvuf (bio) zaslužan za poticanje na pobožnost i dostizanje visokih duhovnih stepeni?

STRINIĆ-VOLODER: Temelj tesavvufa jeste čišćenje srca od materijalizma. Sufija je onaj čije je srce čisto u ime Allaha, dž. š., i čija su djela ispravna radi Allaha, dž. š., pa onda uzvišeni Allah tom robu da određena dobra. I muškarcu i ženi! Hazreti Alauddin Attar sasvim dovoljno kazuje o tome da i muško i žensko treba da se bavi odgojem duše i čišćenjem srca: “U Jedinstvu šta preostaje od egzistencije Ja ili Ti? Zar može čovjek ili žena i dalje postojati?” Šejh Mes'ud efendija Hadžimejlić, r. š., govorio je da osim farzova možeš klanjati nafile, učiti dove, postiti, učiti Kur’an, ali ako nisi duhovno vezan, od toga imaš samo sevape. Nemaš deredže, te duhovne povezanosti s Allahom, dž. š. Zato su badžije sufije koje su očistile svoje srce od svega ovodunjalučkog, hodale putem Aška i stigle do Uzvišene Spoznaje.