Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio je oko 20.000 stihova, završavajući tako posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri pjesme koje je Milman Parry već bio zabilježio 1935. godine

Piše: Edib KADIĆ

Kada je u Parizu daleke 1928. godine uvaženi profesor s Harvarda i jedan od najutjecajnijih klasičnih filologa 20. stoljeća Milman Parry branio svoju doktorsku disertaciju o homerskom pitanju, njegovo izlaganje pomno je slušao Mathijas Murko, poznati češki folklorist i autor knjige Tragom srpskohrvatske epike u dva toma, željno iščekujući susret s ovim mladim naučnim pregaocem. Nakon odbranjene disertacije, Murko se upoznao s Parryjem pitajući ga zašto živi u prošlosti i dokazuje homersko pitanje na osnovu neke davno ispisane literature, pa mu predloži da potraži živog Homera na prostoru Bosne i Hercegovine i Sandžaka. Iako mu je sama pomisao da postoji živi Homer i da bi ga mogao pronaći zvučala pomalo luckasto, Parry se, uslijed prevelike naučne radoznalosti, četiri godine kasnije sa svojim mladim asistentom Albertom Lordom zaputio u Hercegovinu, u kojoj su započeli potragu za živim Homerom. Pronalaze ga tek 1935. godine na Obrovu kod Bijelog Polja, gdje počinje bespoštedni rad na istraživanju i dokazivanju teze o “homerskom pitanju“, a sve preko bošnjačke usmene epike. Bošnjački epski pjesnik Avdo Međedović ispjevao im je tokom njihove dvomjesečne posjete oko 80.000 stihova u 15 različitih pjesama, ili, po veličini, 8 Ilijada ili Odiseja, poznatih epova koji se pripisuju Homeru i koji imaju po, otprilike, 10.000 stihova. Tada su pronašli sve ono za čim su čitav svoj život tragali, makar kada je riječ o Milmanu Parryju.

NEUMORNI PJEVAČ PRIČA

Ubrzo nakon povratka u SAD, Parry umire, pa njegov rad nastavlja mladi kolega Albert Lord, koji 1960. godine izdaje knjigu pod nazivom The Singer of Tales (Pjevač priča).

Avdullah Avdo Međedović rođen je na Obrovu kod Bijelog Polja 1866. godine. Zainteresirao se za gusle još kao dječačić, a zanat pjesništva i pjevanja naučio je od svog oca Huseina, učenika Ćor Husa Husovića, čuvenog pjevača-pjesnika iz Kolašina. S vremenom je Avdo izrastao u pjevača i guslara velikog formata, pa je bio izuzetno tražen. Avdo je najradije pjevao zimi, na sijelima, u kafanama, hanovima ili kućama bihorskih begova. Tada je u sandžačkim krajevima bio običaj da guslar, nakon što u jesen završi poljske radove, uzme gusle i ode, pa kući ne bi dolazio sve do sredine zime. Bilo je i slučajeva da se vrati kući tek na proljeće. Čim bi se saznalo da je u neko selo došao guslar, odmah bi se svjetina i seljani okupili da ga slušaju. U ovom je zanatu publika bila neophodna, jer bez nje nije bilo ni pjesme. “Publika je rezonantno tijelo kod izlaganja pjesme. Ni glumac ni muzičar nemaju tako prisan odnos sa publikom kao epski pjevač. Pjevač epskih pjesama se u potpunosti identificira sa moralnim vrlinama svojih junaka. Sa povjerenjem u istinitost opjevanog, slušaoci kod opisa scena opasnih bitaka znali bi uzviknuti: ‘Izgubismo, ljudi!’, a žene bi na tužne scene toliko suze lile da bi i patos bio mokar”, napisao je harvardski profesor Zlatan Čolaković.

Avdo Međedović ispjevao je, koliko je zabilježeno, više od 100.000 različitih stihova sadržanih u 12 pjesama, od kojih su 4 pjesme dva puta izvođene, i smatra se jednim od najvećih bošnjačkih epskih pjesnika. Milman Parry je tokom svoje posjete Sandžaku 1935. godine zabilježio na fonografskim pločama oko 80.000 stihova, dok je njegov kolega Albert Lord 1950. godine u ponovnom posjetu Sandžaku zabilježio oko 20.000 stihova, na taj način završavajući posao svog mentora i upotpunjujući grandioznu zbirku od oko 100.000 stihova Avde Međedovića, bošnjačkog Homera. Avdo je 1950. godine drugi put ispjevao Ženidbu Smailagić Meha, kao i još tri druge pjesme koje je Parry već bio zabilježio 1935. godine. Naime, Avdo je ep 1935. godine ispjevao na 12.311 stihova, koje je ponovo kazivao nakon punih 17 godina. Uz epske pjesme, zabilježen je i veliki broj razgovora (oko 1.000 stranica transkripata rukopisa). Kada Avdu Međedovića Parry i Lord pitaju da li je pismen, odgovara da nije, podrazumijevajući latinično pismo, a arapsko je poznavao vrlo dobro.

“Stoga, brojna istraživanja vezana za Avdu Međedovića potvrđuju da je bio izuzetno literarno obdaren čovjek, dakle, time i pismen, bez obzira što je svoju pjesmu kazivao ili pjevao, najčešće uz gusle za vrijeme ramazanskih večeri i drugih duhovnih svetkovina, dugih noćnih sjedeljki i prigodnih manifestacija… Kvalifikaciju ‘nepismen’ željeli su mu nametnuti neki srpski i karadački istraživači koji nisu uspjeli prevesti Avdovu poeziju u srpsko ili crnogorsko stvaralaštvo”, piše prof. dr. Šefket Krcić u islamskim informativnim novinama Preporod, te dodaje kako je iz kazivanja najbliže rodbine, sinova i rođaka saznao da se Avdo vrlo uspješno služio arapskim, turskim i perzijskim jezikom, kao i da je u ranoj mladosti pohađao mekteb, a kasnije čak devet godina proveo u turskoj – osmanlijskoj vojsci. Tu je završio oficirsku školu, dobivši saznanja o vojnim i političkim kretanjima svoga i ranijih vremena, što mu je omogućavalo da razvije priče u svojim epovima.

DOPRINOS RAZUMIJEVANJU BOŠNJAČKE EPIKE

Rad Milmana Parryja i Alberta Lorda na traganju za živim Homerom obilježio je i njihov ukupni angažman na prostoru Balkana. Njihovi razgovori koje vode s različitim epskim pjevačima uvijek idu u smjeru dužine epske pjesme. Neprestano tragaju za pjesmom koja će u cjelini predstaviti jednu priču, a biti dužom od nekih uobičajenih pjesama čak i za bošnjačku usmenu epiku. Profesor usmene književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu doc. dr. Sead Šemsović ukazuje na činjenicu da je bošnjačka usmena epika i prije Avde Međedovića iznjedrila epske pjesme koje su znatno duže i od srpskih i od hrvatskih epskih pjesama. “Ondje gdje su srpska i hrvatska epska pjesma obimom od nekih 500 ili 600 stihova, u bošnjačkoj usmenoj epici pojavljuju se pjesme s više od 1.000, sve do 2.500 ili 3.000 stihova. Naravno da je Parryjeva i Lordova potraga išla u smjeru što dužih, pjesama što većeg obima, koje bi otprilike svojom dužinom i svojom pričom bile približne Ilijadi i Odiseji, odnosno koje imaju otprilike po 10.000 stihova. Potraga za tako dugim epovima podrazumijeva i do danas najveće sukobe i u okviru homerologije i u okviru usmene književnosti, odnosno pitanje da li sama dužina pjesmu određuje da bude ep, ili mora i u svome sadržaju biti složene strukture. Na ovaj je način obim epske pjesme i odredio način razumijevanja bošnjačke epike u ovoj homerološkoj školi”, ističe Šemsović.

Kada su Milman Parry i Albert Lord pronašli Međedovića, on im je najprije ispjevao nekoliko kraćih pjesama. Potom su ga upitali koju pjesmu može otpjevati da bude što duža, a on se opredjeljuje za pjesmu Ženidba Smailagić Meha. Po završetku su ga pitali odakle je naučio ovu pjesmu, pa im je Avdo ispričao kako mu je jedne prilike mesarov pomoćnik Rizo Džafić iz neke knjižice pročitao ovu pjesmu pet-šest puta. Na pitanje šta misli koliko je njegova pjesma duža od one verzije koju je čuo, on im odgovara da je možda duplo duža. Međutim, pjesma koju je Džafić čitao Međedoviću ima 2.165 stihova, a Međedovićeva izvedba ima 12.311, odnosno, ona je šest puta duža, iako sam pjevač zapravo nije ni svjestan obima svoje pjesme.

GAŠENJE EPSKE RADIONICE

Profesor Šemsović kaže da ova dva homerologa pokazuju želju za saznavanjem kako to izgleda epska radionica ovog epskog pjevača, odnosno kako se to oblikuje i razvija epski svijet Avde Međedovića, te da one pjesme koje oni biraju da im Avdo pjeva ne biraju na način koji bi odgovarao folklorističkom i sakupljačkom razmišljanju o usmenoj epici, već isključivo u postupku dokazivanja kako jedan epski svijet nastaje u pjevaču. “Zbog toga imamo situaciju da Međedović jednu pjesmu i kazuje i pjeva, jer homerolozi žele vidjeti kako će tematsko-sižejni lanac biti uobličen, kako će pjesma biti nakićena i u varijanti u kojoj je pjeva i u varijanti u kojoj je kazuje, diktira (bez intonacije, bez muzičke pozadine). Do slučaja kada Milman Parry dovodi Mumina Vlahovljaka u hotelsku sobu u kojoj se nalazi Međedović i traži od Vlahovljaka da otpjeva pjesmu Bećiragić Meho, za koju je znao da je Međedoviću potpuno nepoznata.

Nakon što je Mumin Vlahovljak ispjeva u nekih 2.000 stihova, na Parryjev zahtjev Međedović nakon toga otpjeva Bećiragić Mehu s gotovo identičnim sižejnim lancem, samo na jednom mjestu dolazi do zamjene scene. Međedovićeva pjesma, koju je tada prvi put čuo, ima više od 6.000 stihova, tj. tri je puta duža od Vlahovljakove. Svaki od ovih događaja pokazuju kako je Millman Parry želio što bolje upoznati epsku radionicu Avda Međedovića, a ne prikupiti što više različitih pjesama iz njegovog repertoara”, potcrtava Šemsović, te dodaje kako ovu tezu posebno potvrđuje situacija kada Albert Lord ponovo dolazi u Sandžak 1950/51. godine, zatiče još živog Avdu Međedovića (Međedović umire 1953. godine) i od njega traži ponovno izvođenje 4 pjesme koje je Parry 16 godina ranije već bio zabilježio. “Ovim se zapravo pokazuje da se u samom konceptu harvardske škole ne prepoznaje potraga za usmeno-književnim blagom i naslijeđem, već isključivo što kvalitetnijim upoznavanjem epske radionice. Da je bilo riječ o pukim folkloristima, Albert Lord zasigurno bi tražio neku od onih pjesama koju Parry nije zabilježio, a nalazile su se na Međedovićevom repertoaru. Lord je zapravo želio vidjeti kako se gasi epska radionica i kako pjesnik polahko, već u svom odlasku, oblikuje svoj epski svijet, sada u nekim drugim okolnostima i iz nekog drugačijeg doživljaja”, konstatirao je Šemsović.

Kao dvanaestogodišnjak, Ćamil Sijarić imao je priliku u kući Ilijaza Sijarića slušati čuvenog Avdu Međedovića. Taj je događaj trajno upamtio, pa ga kasnije zabilježio i tekst objavio u Sopoćanskim viđenjima. U tekstu stoji: “Željenom gostu su dali najbolje mjesto u sobi, među prozorima sjeli su ga na šilte, a iza leđa metnuli jastuke da se nasloni. Sjedeći tako, okrenut slušaocima, od kojih su oni viđeniji sjedili na ćilimu, ostali na sećijama ili su stajali, Avdo je započeo svoju pjesmu. Glas mu je bio bariton, jasan, zvučan, dolazio je iz dubine grla.” Može se reći da je Međedovićevo pjesništvo od svog nastanka pa do danas izuzetno važno za proučavanje i istraživanje bošnjačkog nacionalnog identiteta. Iz njegovih se epova jasno vidi kako oni u svojoj cijelosti pripadaju islamskoj civilizaciji i kako su Bošnjaci i bošnjačka književnost i umjetnost njen neizostavan dio. Kada ga jedne prilike, vjerovatno u pauzama između desetina hiljada ispjevanih stihova, Milman Parry pita kako se nacionalno osjeća, Avdo Međedović mu kratko i jasno odgovara: “Vičemo se Bošnjaci.”