Mirsad Avdić, direktor Muzeja Sarajevo 1878–1918., govori za Stav

PIŠE: Nedim Hasić

Fotografije: Velija Hasanbegović

Muzej Sarajeva ima nekoliko depandansa. Jedna od njih posvećena je Sarajevu tokom vladavine K und K monarhije. Središnji dio te male depandanse zauzima postavka posvećena atentatu na Franza Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju. To je mjesto, u srcu starog dijela Sarajeva, već godinama nezaobilazno tokom turističkih obilazaka glavnog grada BiH. Pandemija je na neko vrijeme zatvorila muzej, odnedavno ponovo radi, ali je posjetilaca malo.

“Maj je uvijek mjesec kada se zahukta posjeta muzeju. Bilježili smo oko 800 posjetilaca svakih 15 dana. Onda se u junu intenzivira posjeta pa je tada u muzej mjesečno dolazilo oko tri hiljade ljudi. Sada se sve poremetilo, danas smo (ponedjeljak, 22. juni, op. a.) imali šest posjetilaca. Škole ne rade, tako da nemamo organiziranih posjeta, a dolazilo je na hiljade djece”, priča nam Mirsad Avdić, direktor Muzeja.

“Možemo nešto voljeti ili ne voljeti, ali postoje fakti. Mi bismo voljeli da stranci znaju da se kahva u Sarajevu pila prije Londona, da smo imali vodovod, škole i tramvaj prije mnogih evropskih metropola. Ali stranci koji ovdje dolaze to ne znaju, oni znaju da je ovdje bio atentat, čuli su za Olimpijadu i opsadu Sarajeva. Atentat je iznuđeni brend Sarajeva koji trebamo iskoristiti”, tvrdi Avdić pojašnjavajući detalje projekta kojim žele svima približiti taj iznuđeni brend.

“Projekt smo nazvali revitalizacija spomeničke kulture. Time bismo konačno obuhvatili cijelu priču o atentatu. Neko je možda primijetio, neko možda nije, ali kod Ćumurije postoji jedna ploča na kojoj je objašnjeno šta se tu desilo. Mi smo je renovirali, sada je trebamo ugraditi, ali se onda suočavamo s našom realnošću. Zidom korita Miljacke upravlja Gradska uprava, pločnikom upravlja Općina Stari Grad, a ulicom Kanton Sarajevo, tako da smo za projekt morali dobiti tri saglasnosti. Prvi dio projekta smo okončali, to je proširenje pločnika ispred Muzeja. Vratit ćemo stope na mjesto na kojem su bile, izradili smo mesingane ploče koje će u asfaltu označavati tačno mjesto na kojem je stajao automobil, povremeno će stajati i replika automobila ispred muzeja, a završavamo i projekt revitalizacije spomenika ubistvu koji je stajao na Latinskoj ćupriji. Za sve smo dobili saglasnosti, ali nas je zaustavila korona. Ipak, nadam se da ćemo započeto brzo završiti.”

Prije Agresije na BiH muzej je nosio ime Muzej Mlade Bosne. Postavka je imala malo veze s atentatom, bila je obojena teškim ideološkim bojama. Sada je drugačije, postavka je u potpunosti okrenuta tom periodu. Iako mnogi misle da je muzej postavljen u nekadašnjoj “Schillerovoj radnji”, u njemu je zapravo prije i nakon atentata bila pekara.

“Na starim se fotografijama može vidjeti reklama ‘Croatia osiguranja’. Pored muzeja je bila Schillerova radnja, a u prostorijama u kojima se danas nalazi muzej bio je bekeraj, jedna mala pekara”, priča nam Avdić. “Postoji priča u vezi s njom. Ono što mi zovemo Sarajevski atentat su ustvari dva atentata, bacanje bombe kod mosta Ćumurija i kasnije pucnjevi Gavrila Principa. Nakon što nije uspio prvi atentat, među organizatorima atentata je nastala pometnja jer oni nisu znali šta dalje da rade. Splet okolnosti je doveo do toga da je Princip ušao u pekaru ne znajući da je kolona, pošto je čitav protokol posjete već bio pomjeren, krenula iz Vijećnice i greškom skrenula u ulicu desno. Kada su shvatili da su pogriješili, krenuli su unazad. Tačno u momentu kada je Princip izlazio iz pekare pred njim se zaustavio automobil u kojem su bili Ferdinand i Sofija. Iako je atentat bio organiziran, možemo reći kako je sklop okolnosti Principa doveo pred taj automobil. Ovaj je prostor i nakon atentata dugo bio pekara pa je onda dugo korišten kao stambeni prostor. Postojao je projekt da se cijela ova zgrada otkupi i onda ovdje napravi jedna šira priča.”

Jedna druga ploča s Principovim imenom također je ušla u historiju. To je ona s čuvene fotografije na kojoj se vidi Adolf Hitler dok posmatra kamenu ploču s uklesanim ćiriličnim slovima. Poklonjena mu je za rođendan, nekoliko dana nakon okupacije Jugoslavije donesena iz Sarajeva, gdje je postavljena 1930. godine. Ploča je prebačena u muzej Zeughaus u berlinskoj ulici Unter den Linden, koji je bombardiran na kraju Drugog svjetskog rata. Sudbina te ploče ostala je Principu nepoznata. “Ne znamo šta se desilo s njom, da li je odmah nakon slikanja razlupana ili je negdje sklonjena u nekom arhivu. Stope koje su do Agresije stajale ispred muzeja sklonjene su kada se mijenjao pločnik jer su već bile polomljene. Mi smo još 2007. napravili repliku stopa, ali kako nismo mogli raditi ništa van muzeja, čekali smo saglasnost općine koju sada imamo pa ćemo u okviru ovog projekta revitalizacije vratiti i stope. Tako ćemo kompletirati cijelu priču, da svi budu sretni.”

Avdiću turisti često postavljaju jedno pitanje: Da li je Princip heroj ili terorista? Odgovara im da nije nimalo lahko na njega odgovoriti. “Ima jedan stari dedo s Vratnika koji bi znao reći: Hoće da more stave u maštraf”, kaže nam zaključujući: “U suštini, to je isto kao kada pitate šta je lijepo, ali naravno da nije toliko apstraktno. Stvar je jasna. Koliko god da ga neko romantizirao, radi se o ubistvu, ubistvu osobe koja se nije ni branila. U historiografiji postoji pokušaj šminkanja jer se do tog procesa nigdje ne spominje organizacija ‘Mlada Bosna’. Tek 1922. i 1923. godine počinje glorifikacija. Do tog je momenta postojao pravac u književnosti čije su pripadnike neki novinari nazvali mladobosancima, ali to nema veze s atentatorima.

Kada stvari stavite u širi historijski kontekst, naravno da iza toga stoji direktan utjecaj i organizacija susjednih država i velikih sila. Na kraju krajeva, atentat je bio međunarodni projekt. Vrlo se jasno može pratiti veza između ljudi koji su izvršili atentat s Udruženjem ‘Ujedinjenje ili smrt’. Njima je direktno komandirao Apis, koji je istovremeno radio za Kraljevsku britansku obavještajnu službu. Postoji još jedan namjeran pokušaj šminkanja historije. Samo ime ‘Mlada Bosna’ je isforsirano u smislu da su to bili neki mladići koji su se borili za slobodu Bosne, iz ideala o stvaranju bosanske države. Uopće se ne radi o tome, riječ je isključivo o ujedinjenju svih Srba u jednu državu. Mlada država Srbija se uvijek veoma ambiciozno, imperijalistički ponašala prema Bosni i Hercegovini. Zato nema dvojbe da se radi o izmišljenom idealu. Isto tako ne smijemo ići u drugu krajnost pa taj događaj i sve oko njega gurati pod tepih. Ne smije se s previše emocija svemu tome pristupati.”