Derviški red nakšibendija, koji je najzastupljeniji na ovim prostorima, na Dan ašure divno objedinjava sjećanje na Nuha, a. s, i potop (tufan) koji je zadesio njegov narod i kao sjećanje na pogibiju hazreti Husejna na Kerbeli, bez isključivosti jednog od njih, kao što je obično slučaj kod muslimana različite orijentacije, od oficijelne uleme do duhovnih autoriteta, jer upravo je simbol Ašure zajedništvo i jedinstvo različitosti. Program u tekijama sastoji se od izvlačenje dubokih poruka iz historijskih kazivanja o Nuhu, a. s., i mnogim poslanicima čiji je život obilježio upravo taj Dan ašure, koji se još naziva i Idul-Enbija (Bajram Vjerovjesnika), zatim sjećanje na mučeničku pogibiju hazreti Husejna na Kerbeli s oko 72 člana njegove porodice koji su pali u vječni Okean Pravde radije nego bi dali svoju ruku, odnosno prisegu nepravednom vladaru i nasilniku Jezidu

Piše: Zajim KRUŠKO

U subotu, 29. augusta 2020. godine, muslimani širom svijeta obilježit će 10. muharrem 1442. hidžretsku godinu, a dobri bosanskohercegovački muslimani istaknut će važnost tog dana i ukazati mu posebnu čast prije svega postom, slijedeći sunnet Allahovog Poslanika, zatim spremajući tradicionalno slatko jelo – ašuru. Sarajevske domaćice ovih dana nabavljaju sastojke za pripremanje ašure onako kako su ih njihove majke i nane podučile. Poznato je da se ašura sprema miješanjem različitih namirnica i artikala, a naša tradicija nam kazuje da je najbolje iskoristiti 77 namirnica, i to se smatra pravom ašurom. Neki će sasvim opravdano kazati da su taj običaj na naše prostore donijele i proširile sufije, odnosno derviši, čija srca tih dana krvare i plamte u vatri aška (ljubavi) zbog ljubavi prema Poslaniku, a. s., i njegovom Ehli-bejtu (porodice), zbog tužne sudbine najljepšeg cvijeta iz bašče Allahovog Poslanika, odnosno zbog svirepog ubistva Poslanikovog unuka hazreti Husejna, sina hazreti Alije i Fatime Ez-Zehre.

Tog 10. muharrema vjernici širom BiH različitim će običajima evocirati uspomene na Nuha, a. s., i potop koji je zadesio njegov narod i pristajanje Nuhove lađe na brdu Džudijj. U nastavku ćemo spomenut samo nekoliko običaja sarajevskih muslimana koji se prakticiraju za Jevmul‑ašuru – Dan ašure. Poznati sarajevski imam i hatib, hfz. Smajil ef. Fazlić, čije su hutbe ostale upamćene u narodu, početkom mjeseca muharrema često je naglašavao običaj da se na Dan ašure radi bereketa unese u kuću 7 namirnica (brašno, ulje, šećer, so, riža…). Ovaj običaj i danas prakticiraju stare sarajevske porodice. Vjerovatno je ovaj običaj uveden kao realizacija Poslanikovog hadisa: “Ko opskrbi svoju porodicu na Dan ašure, njega će Allah opskrbiti za čitavu godinu.” (Džamius-Sagir)

Zatim, kod nekih, vrlo rijetkih starinskih porodica u Sarajevu, ostao je običaj da se na Dan ašure ili u prvih 10. dana muharrema prouči 355 Ajetul-Kursijja za zaštitu članova te porodice. Međutim, pravljenje ašure i njeno dijeljenje rodbini i komšijama nešto je što se podrazumijeva u sarajevskim starogradskim mahalama, pa često porodice koje su u novije vrijeme doselile u Sarajevo iz mjesta gdje se to ne prakticira o ašuri ne znaju ništa i možda prvi put u životu probaju ašuru, ali naše dobre supruge, majke i nane tu ašuru spremaju s toliko ljubavi i pažnje da se nekad javlja i neka vrsta takmičarskog duha među domaćicama po pitanju čija će ašura bolja biti, što je u neku ruku simpatično, ali je sigurno da će one za taj svoj hizmet i trud biti nagrađene od Uzvišenog Allaha zbog ljubavi prema Poslaniku i njegovoj porodici jer mnoštvo predaja govori o tome da će svi ljudi na Sudnjem danu tražiti zagovorništvo (šefaat) Allahovog Poslanika, kao i to da će “čovjek biti na onom svijetu s onim koga je volio na ovom svijetu”.

Gazi Husrev-begov vakuf u Sarajevu svake godine priprema ašuru po odredbi velikog dobrotvora koji je to naveo u svojoj vakufnami. Osim Gazi Husrev-begovog vakufa, koliko je nama poznato, ašura se u većim količinama, otprilike za oko hiljadu osoba, priprema u Nakšibendijskoj tekiji “Mejtaš”, kao i u Hadži Sinanovoj tekiji u Sarajevu, u kojoj se stotinama godina tradicionalno obilježava Dan ašure kao centralna manifestacija Rijaseta Islamske zajednice u BiH i Tarikatskog centra BiH, a koju je ustanovio kao šarti-vakif i za nju sredstva odredio čuveni dobrotvor, nakibul-ešraf Fadil-paša Šerifović, krvni potomak Poslanika, a. s. Kako je Fadil-paša bio i vrsni pjesnik, tako se u sklopu obilježavanja Dana ašure u Hadži Sinanovoj tekiji recitira i njegov Nati-šerif u pohvalu Poslanika, prelijepi stihovi u kojima se pjesnik predstavlja kao veliki grešnik koji očekuje zagovorništvo Poslanika, a. s:

Ti si pečat posljednjeg poslanstva, miljenik Božiji,

Tvoje čisto ime je Ahmed Muhammed Mustafa.

Ti si pomagač sljedbenicima, vladaru čistih,

Iskreni si zagovornik prestupnika i grešnih,

Spasi mene pakla, djede mučenika Kerbele,

Zauzmi se za griješnika, oče najbolje žene.

Uzrok zavisti svega što sunce i mjesec obasjava,

Ti si prvak oba svijeta, čisti ruh ljudi i džinova.

Najodabraniji Božiji stvor, poslanika predvodnik,

Onaj koji je stigao na miradž, posljednji poslanik,

Spasi mene pakla, djede mučenika Kerbele,

Zauzmi se za griješnika, oče najbolje žene.

Dospjevši do “Kabi Kavsejna”, ti posta častan i odabran,

A u družinu “gajbul-gajba” došavši voljen i poštovan,

Ti si stjecište svjetla milosti i dobrote rudnik,

Samo se zbog tebe milosti može nadati griješnik.

Spasi mene pakla, djede mučenika Kerbele,

Zauzmi se za griješnika, oče najbolje žene.

Najdarežljiviji, ti si pravim vjernicima zaštitnik,

Na oba svijeta ti si najsamilosniji poslanik,

Spasi mene pakla, djede mučenika Kerbele,

Zauzmi se za griješnika, oče najbolje žene.

Kad bi se nabrajali moji prestupi i grijehovi,

To bi potvrdili moga tijela svi dijelovi,

Lišena je dobrote i posluha moja duša bludna,

Ako se za me ne zauzmeš, u paklu ću naći stana,

Spasi mene pakla, djede mučenika Kerbele,

Zauzmi se za griješnika, oče najbolje žene.

Stid me je da svoje stanje pred tebe izlažem,

Nemam riječi da svoju nepokornost prikažem,

Milost svjetovima si čiji oprost čekaju moje oči,

Bez tvoje dobrote sve moje biće vatra pakla će peći,

Spasi mene pakla, djede mučenika Kerbele,

Zauzmi se za griješnika, oče najbolje žene.

Poslanik si koji nevolje otklanja i Vjerovjesnik,

Ti si zjenica svijeta, sažaljiv kad ima griješnik,

Tebi se moliti dužnost je i ljudima i džinima,

Svaki dobar čovjek k’o Fadil u tebi nadu za spas ima,

Spasi mene pakla, djede mučenika Kerbele,

Zauzmi se za griješnika, oče najbolje žene!

Derviški red nakšibendija, koji je najzastupljeniji na ovim prostorima, na Dan ašure divno objedinjava sjećanje na Nuha, a. s, i potop (tufan) koji je zadesio njegov narod i kao sjećanje na pogibiju hazreti Husejna na Kerbeli, bez isključivosti jednog od njih, kao što je obično slučaj kod muslimana različite orijentacije, od oficijelne uleme do duhovnih autoriteta, jer je upravo simbol ašure jedinstvo različitosti. Program u tekijama sastoji se od izvlačenje dubokih poruka iz historijskih kazivanja o Nuhu, a. s., i mnogim Poslanicima čiji je život obilježio upravo taj Dan ašure, koji se još naziva i Idul-Enbija (Bajram Vjerovjesnika), zatim sjećanje na mučeničku pogibiju hazreti Husejna na Kerbeli s oko 72 člana njegove porodice koji su pali u vječni Okean Pravde, radije nego bi dali svoju ruku, odnosno prisegu nepravednom vladaru i nasilniku Jezidu, što se vidi u riječima Husejna, r. a.: Osoba poput mene, Husejna, nikada se neće pokoriti osobi poput tebi, Jezida. – i upravo ta Husejnova pogibija, a prije toga žestoka borba protiv zuluma i zla, inspirirat će mnoge pripadnike Poslanikovog ummeta da čvrsto stoje na bedemu pravde i pravog puta pa makar ih to koštalo i života jer će oni biti proživljeni sa svojim ranama iz kojih će teći svježa krv pod bajrakom hazreti Hamze, Husejna, Džafera Tajjara ibn Ebi Taliba i svih drugih ashaba, tabiina i generacije koje su se borile na pravom putu.

Nepravde (zuluma), zla i zlih ljudi više je na ovom svijetu, a pravde, dobra i dobrih ljudi manje je, ali ipak je nepravdi, zlu i zlim ljudima suđeno da izgube jer je zlo šejtanskog karaktera, a dobro (hajr) je božanskog karaktera i ono mora pobijediti. Biti na strani dobra i pravde ili zla i nepravde pitanje je lične odgovornosti svakog čovjeka. Biti na Jezidovoj ili Husejnovoj strani znači u suštinskom smislu birati između nepravde ili pravde (zalima ili mazluma). Priznat ćemo da je svijet oko nas možda u većoj mjeri nepravedan prema nama i time smo na ispitu svi, ali bolje je biti i mazlum nego zalim jer Vjerovjesnik nam kazuje da se dova mazluma (onome kome je učinjena ili se čini nepravda) ne odbija. Iz naše historije dobar primjer nam za to može poslužiti i ubistvo pjesnika i šejha Abdulvehaba Ilhamije od surovog Dželaludin-paše.

Zatim, u gotovo svim tekijama sprema se ašura u većim ili manjim količinama, a običaj je da svako od sebe da dobrovoljni prilog za ašuru, što je divna asocijacija na Nuhove sljedbenike koji su dali sve namirnice koje su imali i skupili na jednu hrpu za pripremanje tog zajedničkog jela (simbola zajedništva ili jedinstva različitosti) iz kojeg će poslije nastati tradicija pravljenja ašure. U tekijama nakšibendijski derviši i šejhovi prvih deset dana muharrema, poznatih kao matemski dani, od riječi mevt, što znači smrt, a aludira se na smrt hazreti Husejna, umjesto crnog posta (kožice), koji se nalazi u pročelju tekije, prostire se crvena kožica koja tu stoji do 11. muharrema i obično nose crvene hajdarije, crveni tadž, što sve pripada usulu ovog tarikata kao i to da se prilikom svih odabranih dana i noći islamskog kalendara obično iznose i postavljaju bajraci osim na Dan ašure. Nakšibendije poste Dan ašure i jedan dan prije ili poslije njega, onako kako je preneseno od Allahovog Poslanika, dok neki derviški redovi poput kadirija poste svih 10 dana muharrema ili pak većinu muharrema na osnovu hadisa Allahovog Poslanika: “Najbolji post nakon ramazanskog posta jeste post u mjesecu muharremu, a najbolji namaz poslije farz-namaza jeste noćni namaz.” (Muslim)

Neizostavni dio programa obilježavanja ašure jeste učenje ilahija i kasida, posebno onih u kojima se ističe ljubav prema Poslaniku i njegovoj porodici, hazreti Husejnu, npr. kasida Očna zjenico Habibi, za koju se pretpostavlja da ju je napisao nakšibendijski šejh Arif Sidki, šejh Gazi Husrev-begovog hanikaha i Skender-pašine tekije, a koji je preselio i ukopan u tekiji Muradijji u Istanbulu; zatim kasida od šejha Selima Samija Ali Aba, u kojoj ima stih koji vrlo rado pripadnici radikalnih i ekstremnih pokreta u islamu citiraju kao tobože dokaz kako sufije proklinju Jezida, što je nebuloza i neumjesna primjedba jer se u navedenom stihu kaže: “Neka je lanet sto puta Jezid, krv Huseinovu što dade prolit / Na kerbelatu poginu za din i posta šehid, unuk Husein.” – jer vidimo da pjesnik čak direktno ne optužuje Jezida da je ubio Husejna nego da je dozvolio prolijevanje Husejnove krvi, a prevodilac kaside riječ lanet (prokletstvo) je pokušao vješto sakriti ili ublažiti oštrinu izraza i intenciju pjesnika ostavivši tu riječ u arapskom izrazu koji mnogima neće puno značiti, tako da to “ne bode u oči” jer svakako da otkriće Jezidove odgovornosti za ubistvo hazreti Husejna nije cilj cijele tragedije Kerbele, nego da je on kao nepravedan vladar i nasilnik samo uzrok te tragedije, a o nasilnicima / zulumćarima i Kur’an nagovještava prokletstvo od Gospodara (Neka su prokleti nasilnici).

Vrijedno je spomenuti i kasidu Zovem te, zovem, koja svojom melodijom i tekstom izaziva žalosne emocije, a poznata je i kao Her gun Ašura, her jer Kerbela – Svaki dan je Ašura, svako mjesto je Kerbela.

Zovem te, zovem ja Hazret’ Ali,

dođi i tugu ovu razgali,

srca nam plaču stalno za tobom,

za tvojim Hasanom i Husejnom.

Her gun Ašura, her jer Kerbela,

ej Husejni džan, ej Husejni džan. (refren)

Kroz naše duše, jak vjetar puše,

granu po granu na stranu lomi,

srce mi tužnu pjesmu sad zbori,

hej gdje su sada sinovi tvoji.

Svaki dan bez vas, k’o Kerbela je,

ruža jedinstva miris ne daje,

Husejin ode sada za vama,

u duši osta praznina, tama.

Suza niz lice iz oka krenu,

i mrtvo srce iz sna se prenu.

Imam EI-Mehdi zašto te nema,

srca su naša tužna i snena?

Hazreti Husejna ubili su žednog na Kerbeli, a naš dobri narod koji je Poslanikov zahtjev naveden u Kur’anu da ne očekuje nikakvu nagradu od ljudi osim pažnje i ljubavi prema njegovoj porodici, te mnogobrojnih hadisa u kojima opominje svoje sljedbenike u pogledu postupanja prema njegovoj porodici (Ehli-bejtu), tu je ljubav manifestirao na mnoge načine čiji su tragovi, osim u poeziji i kaligrafiji, vidljivi čak i u arhitekturi, npr. sarajevski sebilj pored kojeg mnogi svakodnevno prolaze, neki se pored njega i fotografiraju a ne znaju njegovu primarnu ili suštinsku ulogu, a to je da je on sagrađen kao uspomena na Poslanikove unuke (Hasana i Husejna) te se mogu primijetiti na njemu dvije česme, odnosno na pogibiju žednog hazreti Husejna i njegove porodice, te je u tome i svrha sebilja da napaja žedne, i ljude i ptice. Sarajevske domaćice za pripremanje ašure isključivo su donosile vodu sa sebilja, što su zabilježili naši poznati istraživači muslimanske tradicije.

U praksi bosanskohercegovačkih muslimana, pa čak i sufija, nikad nije zabilježeno posjećivanje Nedžefa i Kerbele u danima muharrema jer su oni svoju ljubav prema Poslanikovom Ehli-bejtu manifestirali, kao što smo naveli, u mnogobrojnim životnim sferama i za tesavvuf kao islamsku duhovnost fizička prisutnost nekom mjestu ili osobi nije nužna već je subjektivni osjećaj povezanosti s nekim ili nečemu preporučljiviji i tome se posvećuje posebna pažnja, npr. kroz duhovnu prisutnost u namazu kao povezanost i munadžat s Gospodarom, a i prilikom drugih ibadeta poput zikra, dova, odnosa murida sa šejhom i slično, osim obavezne islamske dužnosti obavljanja hadža kada je osoba fizički obavezna otići u Meku i Medinu, bar jedanput u životu ako ima mogućnosti. Stoga, zaključujemo da muslimani na našim prostorima nikada nisu pretjerali u evociranju uspomena i ljubavi prema Poslanikovoj porodici te su eventualne optužbe na njihov račun od dovoljno neupućenih osoba u pogledu statusa Ehli-bejta u islamskom načinu života neutemeljene i njihovi zlonamjerni osvrti za primjese šiizma, alevizma i rafidizma u praksi bosanskohercegovačkih muslimana i sufija nemaju osnove.

Za kraj, imajući na umu da su Bošnjaci kao narod prepoznatljivi po imenima Božijeg Poslanika, a. s., i njegove porodice (Mehmed, Alija, Hasan, Husejn, Fatima, Hatidža…), dužni smo upozoriti da je prepričavanje viceva ili šala u kojoj se vršioci gotovo uvijek imenuju kao Haso, Huso, Fata i sadržaj tih viceva u kojoj su jedno ili dvoje ili čak svi imenovani istaknuti kao glupi, neznalice, zaostali itd. loša navika, jer ma kako to naprvu zvučalo, određeni dio ovakvih viceva, kako navodi Norman Cigar, imao je svoju ulogu u stvaranju stereotipne slike o muslimanima BiH u fazi dehumanizacije kao jednoj od pripremnih faza za genocid nad ovim narodom koji će kasnije biti počinjen.

Kao pozitivan primjer odnosa prema Poslanikovoj porodici u bosanskohercegovačkom i bošnjačkom pjesništvu navodimo pjesmu O Fatimi ili Fatima Ez-Zehra od našeg velikog pjesnika Muse Ćazima Ćatića, koja glasi:

Najbolja kćerka izmeđ’ sviju kćera,
Mirisni cv'jet s pejgamberove grane
Bijaše čista bez ikakve mane
K'o njena srca postojana vjera.

I kad kod groba Svete žrtve stane,
Nijemo plačuć’, po humku mu pane,
A s njom plače c'jela vasiona.

Selam Hasanu, selam Husejnu, selam šehidima Kerbele, selam svim šehidima Bosne i Hercegovine, selam svim šehidima ummeta!