Opće je uvjerenje da je Aretha Franklin, ako ne najbolja, onda jedna od tri najbolje pjevačice uopće”, ovako započinje jedinica posvećena toj neprijepornoj “kraljici soula” u referentnom The Rough Guide to Soul and R&B Petera Sapiroa iz 2006. godine. Taj moćni i uzbudljivi glas, koji nam je od sredine šezdesetih darovao bezbroj prekrasnih pjesama, nas je zauvijek napustio sredinom augusta u 76. godini, i to nakon duge borbe s rakom

Piše: Ognjen TVRTKOVIĆ

Između prvih uspjeha Arethe Franklin (rođena je 1942. godine u obitelji baptističkog svećenika u Memphisu) načinjenih još dok je imala 14 godina i zadnjih snimaka realiziranih koju godinu prije smrti smještena je jedna uzbudljiva priča, život prepun uspjeha i padova, borbe za žensko dostojanstvo i prava afroameričke populacije, formuliranja novih pravaca u glazbi, sudara na emocionalnom planu, brojnih brakova i djece koju je počela rađati već kad je imala 13 godina, nesporazuma na sceni i van nje, alkoholiziranja i pretjeranog debljanja. Ali je prije svega pjevačica koja je iza sebe ostavila 112 pjesama koje su se penjale na top listama najprodavanijih, od kojih 17 među deset najboljih, potom brojne albume, prodatih 80 miliona ploča, što je najviše kad je žena u popularnoj glazbi u pitanju. Osvojila je 18 Grammyja i bila prva žena koja je uvedena u “Rock & Roll Hall of Fame”.

Otac joj je bio poznati i popularni propovjednik. Kada je imala 4 godine, sele se u Detroit i njihova će kuća biti središte crnačkog života. Tu su svi poznati pjevači i jazzisti, Martin Luther King i Jesse Jackson, a majka sjajno pjeva, kao i njene sestre, i ona nastavlja tu tradiciju. Sama se uči svirati klavir, sama se obrazuje, a pjevanje s ocem u crkvi, dakle tradicija gospela i crnačke duhovne glazbe uopće, prirodno su srastali s njom. Ništa drugačije negoli se to dešavalo s drugim pjevačicama i pjevačima crnačke glazbe, bluesa, R&B-a, jazza i svega ostalog. Majka je rano napušta i ona odrasta sa sestrama i bakom, odlazi s ocem mlada na put i već u 14. snima na turneji prvi gospel-album. Nailazi tad na svog prvog muža, violentnog Teda Whitea, svodnika i bonvivana koji se borio da izgradi njenu karijeru. Sa 16 godina je u New Yorku, nailazi na legendarnog talent-huntera Johna Hammonda i potpisuje ugovor za respektabilnu etiketu “Columbia”. Hammond je imao ideju da od nje napravi novu Billie Holiday i daje joj da pjeva pjesme utemeljene na bluesu i američkoj pjesmarici. Sve uredno, dobro producirano, ali tu nije bilo nimalo od one razbarušene Arethe, njenog moćnog glasa od četiri oktave, s brojnim melizmima, zastajkivanjima, načinu pjevanja koga preuzima od oca kad je propovijedao. Aretha je tražila nešto što će biti između tradicije gospela, starog bluesa i novijih tendencija, dakle R&B-ija i plesne glazbe, želeći se udaljiti od sakralne glazbe ka onoj sekularnoj, a da ne upadne u klišeje. Iako će se i kasnije vraćati svojim religijskim korijenima i snimiti neke od najboljih ploča gospel-glazbe uopće, pretendirala je da crnačku kulturu osuvremenjenu donese pred daleko širi auditorij i da kroz nju progovori o sebi kao samostalnoj i fragilnoj ženi, o svom narodu i njegovim problemima, segregaciji posebno, o žudnji za slobodom, o sjedinjenju s Bogom. No, krenimo redom kroz tri faze njene više nego uzbudljive karijere.

Dakle, početkom šezdesetih je dio “Columbije”, a Hammond je vodi u prostore mirne glazbe, melankoličnih pjesama i tzv. “standarda”. Ona ih pjeva s lakoćom, svira sjajno klavir, penje se na top liste, ali nešto nedostaje. Period od 1961. do 1966. godine kao da je bio pripremni za ono najuzbudljivije što će slijediti kad pređe u naručje nezavisne etikete “Atlantic”, kojoj su turska braća Ertegun definitivno dali prostor za drugačije i daleko lucidnije čitanje crnačke tradicije i njeno osuvremenjenje.

Vodstvo “Atlantica” joj daje za suradnika visprenog producenta Jerryja Wexlera i čarobni tim je stvoren. On savršeno jasno vidi da ispoliranost njenih ranih snimaka treba zamijeniti sa suvremenijim formama, dati joj prostora da pusti glas, da sve što je apsorbirala do tada iznese u javnost, njene ženske emocije, njenu rasnu pripadnost i ljudsku ranjivost. Godina je 1967. i na jugu počinje snimati pjesmu pod nazivom I Never Loved a Man (The Way I Love You), a onda se nezadovoljni vraćaju u New York, gdje je završavaju. Aretha nije mogla da razumije da su u studiju s njom bijeli glazbenici, ali u tom je grmu ležao zec – miješanje kultura tek je dalo pravu podlogu za njenu eksplozivnu interpretaciju i definiciju onoga što će se kasnije nazvati soul glazbom, u kojoj je bila najbolja, a pored nje Ray Charles i Stevie Wonder. Pjesma se penje na pop-liste, a iza nje slijedi još jedna vanvremena uspješnica pod nazivom Respect. Iako ju je veliki Otis Redding već snimio s uspjehom, ona mijenja tekst i prilagođava ga sebi i snima. Sve što je trebalo reći je bilo u njoj: ranjiva žena, nesporazumi s okolinom, crnačka prava i vapaj da ju se doista prihvati kao ljudsku osobu. Kažu da su prateći pjevači, nakon što ju je otpjevala u studiju, ispratili burnim aplauzom.

Njena prva uspješnica na vrhu top lista, a te i naredne godine slijede sve odreda antologijske izvedbe Baby I Love You, (You Make Me Feel Like) A Natural Woman bračnog i stvaralačkog tima Gerryja Goffina i Carole King, Chain of Fools, godinu potom niska bisera nastavlja se sa (Sweet Sweet Baby) Since You're Gone, pa Think, The House That Jack Build, I Say a Little Prayer – sve odreda pjesme za vječnost. Sam Otis će joj na jednom nastupu izreći kompliment da je “ukrala” njegovu pjesmu i od nje napravila nešto što je zauvijek njeno. Iako će i sama skladati s uspjehom, nekada udružena sa svojim sestrama, ona će prevashodno koristiti već poznate autore i pjesme koje su već bile snimane ili izvođene, ali tako da su u njenim (Wexlerovim) reinterpretacijama dobijale redovito dublji značaj i potpuno novu glazbenu sadržinu. Njene će pjesme biti himne oslobođenih žena, himne njene nacije, ali neće ostati u rezervatu kao što se to dešavalo s drugim crnačkim pjevačicama – transcendirat će sve barijere, rasne ograde, religijske zajednice.

Ali, to su i vremena kad mijenja muškarce s kojima živi, vrijeme kad je prva pjevačica svijeta, polako usporava tempo narednih godina, snima nekoliko sjajnih covera, neke i u društvu s drugim pjevačima. Godine 1972. vratila se svojim gospel-korijenima i u jednoj crkvi u Los Angelesu s propovjednikom Jamesom Clevelandom snima sama se prateći na klaviru i orguljama dvostruki album Amazing Grace prožet njenim briljantnim vokalnim egzibicijama, sjajnim klavirskim pasažima i pratnjom crkvenog zbora. Mjesec nakon tog povijesnog snimanja pjevat će na sahrani velike Mahalije Jackson, koja joj je bila i susjeda i draga prijateljica. Slijedi još jedan uspjeh iste godine, LP Young Gifted&Black s uspješnicama Rock Steady i Day Dreaming, a onda se sve usporava. Ukus nove publike pomakao se ka “Motown” zvuku pa dalje ka disko-glazbi, ona kao da je 70-tih skoro zaboravljena, makar su ploče i dalje održavale njen visoki izvođački standard. Tek 1980. godine John Landis uzima je kao jednu od vedeta urnebesno duhovitog filma The Blues Brothers, u kome je Mrs. Murphy i tu će “ukrasti predstavu” pjevajući Respect i Think.

Odlazi pod okrilje nove etikete “Arista”, gdje susreće producente Luthera Vandrossa i Naradu Michaela Waldena, koji je uvode u nešto mirnije vode ispoliranih i visokobudžetskih produkcija bližih AOR mainstream pop-produkciji. To su i vremena kad ima sukobe sa suradnicima i s pressom, trenutke odavanja alkoholu, straha od letenja, sukoba s muževima i ljubavnicima. Pojavljuje se u duetima s poznatima poput Georgea Michaela ili gitariste grupe “Rolling Stones” Ketiha Richarda (Jumping Jack Flash). Kasnije će se taj niz nastaviti suradnjom s novim soul pjevačicama, uključujući i rodicu joj tragično preminulu Whitney Houston. Sredinom će 1987. godine snimiti u počast svog oca još jedan u nizu pobožnih dvostrukih albuma One Lord, One Faith, One Baptism u crkvi u Detroitu, koju je on vodio sa sestrama joj, crkvenim zborom, pjevačicom Mavis Steples i Jesseom Jacksonom kao propovjednikom.

Još jedna ultimativna ploča iz njene radionice, pjeva s mlađim kolegicama sve do Annie Lenox, biva nagrađena počasnim doktoratima, pojavljuje se kao glavna zvijezda na inauguracijama Billa Clintona i prvog afroameričkog predsjednika Baracka Obame 2009. godine, kada njena interpretacija pjesme My Country, ‘Tis of Thee izaziva ushit sviju. George W. Bush joj dodjeljuje najviše američko priznanje “Medalju slobode”. Barack i supruga mu pijanistica Michael gajili su duboka osjećanja i poštovanje spram nje izrazivši ih ovom stavkom: “U njenom glasu osjećamo cijelu povijest i sve njene sjene, našu snagu i našu bol, našu tamu i svjetlo, naše napore za spasenje i naše teško osvojeno samopoštovanje.”

Zadnji je puta snimala sredinom ovog stoljeća i CD pod nazivom A Brend New Me izašao je u novembru prošle godine, a iza sebe je ostavila četiri sina, prvog je rodila sa samo 13 godina, i brojne unuke i praunuke. I glazbenu zaostavštinu koja će nas vječno inspirirati i oduševljavati.