Oko 500 hiljada izbjeglica nalazi se u Bangladešu. Njih oko 250 hiljada jesu žene i djeca, a oko 60 hiljada djece je mlađe od godinu dana. Oko 50 hiljada žena je koje su trudne ili koje još uvijek doje svoju djecu

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ KASLI

Prema procjenama, od 25. augusta do danas, arakanske vlasti ubile su oko tri hiljade tamošnjih muslimana. Oko pola miliona uspjelo je preživjeti izbjegavši u Bangladeš. Prema podacima Međunarodne organizacije za migracije (IOM), u arakanskom gradu Buthidaungu, oko 100 hiljada ljudi čeka kako bi se prebacilo u Bangladeš.

Dok vojska Mijanmara i budisti nastavljaju s progonom, ubijanjem i paljenjem muslimanskih sela, oni koji su se uspjeli dokopati Bangladeša preživljavaju u užasnim uvjetima. Među onima koji pomažu izbjeglicama u Bangladešu jeste Vlada Turske. Jedna od turskih institucija preko kojih stiže pomoć jeste “Crveni polumjesec” ove zemlje.

KAMP S 24 HILJADE JEDINICA

Zamjenik predsjednika turskog Crvenog polumjeseca Naci Yılmaz kaže je da je bitnije govoriti o tome zašto oni moraju pomagati, odnosno zašto je taj narod morao izbjeći. “Mijanmar je druga najveća država jugoistočne Azije, gdje je 89 posto stanovništva budista, a samo četiri posto muslimana. Do danas broj izbjeglica u Bangladešu iznosi 537 hiljada, a nasilje koje se sprovodi nad njima Ujedinjene nacije nazvale su etničkim čišćenjem. Prema izvještaju visokog komesara za izbjeglice UN-a, prije 25. augusta u Bangladešu je živjelo 307.500 arakanskih muslimana, tako da je trenutno ukupni broj njih 844.500”, tvrdi Yılmaz, naglašavajući da Turska pomaže od prvog dana.

“Delegacija koju je predvodila supruga našeg predsjednika Emine Erdoğan posjetila je Bangladeš, te je tim činom privukla pažnju i međunarodne javnosti. Nakon Kurban-bajrama, “Crveni polumjesec” je, zajedno s TIKA-om, AFAD-om i Upravom za vjerske poslove Turske, pokrenuo veliku kampanju. Planiramo u Bangladešu izgraditi kamp s 24 hiljade jedinica za privremeni smještaj u kojima će moći boraviti 100 hiljada ljudi. Svaki taj smještaj košta oko 1.300 eura”, pojašnjava Yılmaz, ističući da je do danas skupljeno oko 500 hiljada eura, te da se novac koristi i za kupovinu svakodnevnih potrepština. Već od prvih dana krize delegacija “Crvenog polumjeseca” iz grada Dhaka nalazi se na terenu, te utvrđuje glavne potrebe stanovništva. Do sada su spremili 50 hiljada paketa hrane za hitni slučaj, od čega je podijeljeno 15 hiljada.

Yılmaz kaže da koordinirano djeluju s ostalim svjetskim organizacijama, a pomoć se dijeli uz saradnju “Polumjeseca” Bangladeša. “Pripremili smo i 50 hiljada higijenskih paketa, od čega su četiri hiljade podijeljene u posljednjih sedam dana. ‘Crveni polumjesec’ je hranom i sredstvima za higijenu pomogao 28.100 porodica, a nastavljamo i dalje pomagati”, kaže Yılmaz. Spominjući da je turski narod na primjeru Arakana još jednom pokazao koliko je velikodušan, ističe da je uz pomoć bitno i pridonijeti prestanku nasilja. “Tim povodom napravili smo ugovor s ‘Crvenim krstom’ Mijanmara, kako bi pomogli i ljudima koji nisu uspjeli preći u Bangladeš, te ćemo pomoć slati i u Mijanmar.”

Opisujući kampove u kojima borave Arakanci, Yılmaz priča kako je to jedno od područja s najviše padavina na svijetu. Najveći broj izbjeglica boravi u području Cox's Bazar u Bangladešu, na granici s Mijanmarom, u nehumanim uvjetima. Na drveće postavljaju najlon kese i to im je jedini smještaj u kojem se makar malo mogu zaštititi od kiše. “Jako je loše stanje kada su u pitanju osnovne ljudske potrebe poput kupanja, toaleta, hrane… Prošli mjesec, zajedno s predsjednikom ‘Crvenog polumjeseca’ Keremom Kinikom, posjetili smo ovo područje i naišli na djecu koja spavaju na osušenom blatu. Nadam se da će se pomoću kampova koje ćemo napraviti makar malo poboljšati uvjeti”, govori Yılmaz. Na području se nalaze i druge organizacije kao što su UNOCHA, WFP, IFRC, ICRC, ali, zbog političkih kriza u svijetu, pitanje Arakana nije dovoljno zastupljeno.

ŠEST MILIJARDI POMOĆI IZ TURSKE

Zajedno s turskim “Crvenim polumjesecom” u ovoj humanitarnoj kampanji učestvuje i Unija turskih demokrata Evrope (UETD). Oni su za samo mjesec dana kampanje širom Evrope sakupili oko 500 hiljada eura pomoći. Predsjednik UETD-a Zafer Sirakaya prošlog je vikenda boravio u Bangladešu.

“Nemoguće je opisati ono što smo vidjeli u kampovima u Bangladešu. Ako mi napustimo ovu djecu, izgubit ćemo ih skroz. Ako prihvatimo svijet u kojem djeca ne dočekuju novo jutro, onda je to odgovornost sviju nas. Uprkos tragediji koja ih je snašla, na licima tih ljudi vidio sam neopisiv osmijeh, nadu i vjeru. A pogotovo su me dojmile njihove dove koje upućuju onima koji im pomažu. Mi ne smijemo zaboraviti našu ljudsku, civilizacijsku misiju i moramo se nastaviti truditi da smanjimo bol, a uvećamo sreću svih ljudi kojima smo potrebni”, kaže Sirakaya.

Ističe da je Turska danas, nakon Sjedinjenih Američkih Država, zemlja koja najviše pomaže. SAD su sa 6,3 milijarde dolara pomoći na prvom, a Turska sa šest milijardi dolara pomoći na drugom mjestu. “To je rezultat naše civilizacije jer je Turska uvijek bila sigurno utočište ljudima, kao i narod koji je uvijek spreman davati. Tako i mi, kao dio ovog naroda koji je jučer za Gazu, Bosnu i Hercegovinu, danas za Halep i Mijanmar, digao svoj glas protiv ljudske drame, protiv progona koji se dešavaju, pokušavamo pomoći. UETD je u partnerstvu s ‘Crvenim polumjesecom’ pokrenuo prije mjesec dana akciju i u ovom periodu skupili smo približno 500 hiljada eura. Akcija je sprovedena u svih 16 zemalja u kojima UETD djeluje, od Finske do Belgije, od Makedonije do Holandije. Oko 500 hiljada izbjeglica nalazi se u Bangladešu. Njih oko 250 hiljada jesu žene i djeca, a oko 60 hiljada djece je mlađe od godinu dana. Oko 50 hiljada žena je koje su trudne ili koje još uvijek doje svoju djecu. Nažalost, žene i djeca u ovakvim progonima najviše pate, te je stoga naša Asocijacija žena pokazala posebnu osjetljivost”, pojašnjava Sirakaya. Osim turskih državljana koji žive u evropskim zemljama, Sirakaya ističe da su u akciji učestvovali i ostali muslimani, kao i domaći ljudi, tako da je ovo akcija koju UETD započeo, a doprinos su dali svi koji osjećaju bol drugih.

“Naš predsjednik Recep Tayyip Erdoğan jeste lider koji stoji uspravno, koji je govorio kada je trebalo i za Bosnu i za Gazu i koji prvi diže svoj glas protiv bilo kojeg nasilja, bez obzira na boju kože ili nacionalnost. Danas se u našoj državi nalazi oko tri miliona izbjeglica iz Sirije i njih niko nikada nije pitao jesu li muslimani ili ne, jesu li sunije ili šije, jesu li Kurdi ili Arapi, već smo ih sve prihvatili kao ljude. Predsjednik Erdoğan je i lider koji slobodno kaže da je ‘svijet veći od pet sila’, te uspravno stoji ispred nepravdi, ispred političkih neravnoteža”, ističe Sirakaya, dodajući da vjeruje da će uz posredovanje predsjednika Erdoğana doći i dan kada će prestati progoni i nasilje nad nedužnim narodima.

Turski državljani koji žive u evropskim zemljama primjećuju da se, nažalost, ne govori mnogo o nepravdama koje se dešavaju u svijetu. Vidljivo je, kaže Sirakaya, da je ljudskost postala strana, pa su tako masakri, genocidi i progoni koji se dešavaju bilo gdje u svijetu u evropskim zemljama postali obična vijest. “Bilo bi lakše zaustaviti svo nasilje koje se dešava da su sve zemlje isto osjetljive po tom pitanju. Svijet je slijep i nijem kada je u pitanju progon koji se dešava u Mijanmaru, progon koji vodi osoba koja je dobila Nobelovu nagradu za mir. Međunarodna zajednica više pažnje posvećuje prostorima na kojima ima ekonomske interese.”

Bosanskohercegovačko humanitarno udruženje “Pomozi.ba” također učestvuje u kampanji pomoći za arakanske izbjeglice. Prikupljenu pomoć širom Bosne i Hercegovine, a koja iznosi 10 hiljada eura, odlučili su poslati posredstvom UETD-a i “Crvenog polumjeseca”.

Elvir Karalić, osnivač Udruženja, kaže kako je “Pomozi.ba” do sada u više navrata prelazila granice Bosne i Hercegovine i slala pomoć onima kojima je u tim trenucima bila više nego potrebna. “Ovaj put bio je to Mijanmar, odnosno Rohinje. Vidjevši slike stradanja muslimana, pokrenuta je akcija da se prikupi pomoć za preživjele koji su stigli do Bangladeša. Pored opcije doniranja, osiguran je i jedinstveni humanitarni broj 17002, putem kojeg se moglo donirati dvije marke. Mi smo, ne tako davno, bili ti koji smo čekali pomoć i koji nismo znali hoćemo li dočekati naredni dan ili imati čime nahraniti dijete”, kaže Karalić. Naš narod, dodaje, to nije zaboravio i suosjeća se s ljudima koji su stradali u ratom zahvaćenim zemljama. Građani su se, zaključuje Karalić, odazvali akciji i još jednom pokazali da vrlo dobro znamo kako je biti izbjeglica i šta znači pomoć koja dođe u takvim trenucima.