Joseph Weitz, direktor Odjela za zemlju i šumarstvo Jevrejskog nacionalnog fonda, priznao je: “Premještanje arapskog stanovništva s područja jevrejske države ne služi samo jednom cilju – smanjiti arapsku populaciju. Ono služi drugom, ne manjem važnom cilju, isprazniti zemlju koju trenutno drže i obrađuju Arapi, kako bi se oslobodila za jevrejske stanovnike”

Osnivanjem Jevrejskog nacionalnog fonda 1901. godine počelo je sistematsko oduzimanje palestinske zemlje, koje nije prestalo ni danas, 116 godina nakon zvaničnog objavljivanja ciljeva ovog fonda. Glavni cilj te fondacije bio je da u što kraćem razdoblju kupi palestinsku zemlju po što prihvatljivijoj cijeni, te tako osigura više prostora za dolazak nelegalnih jevrejskih doseljenika.

Charls Smith u djelu Palestine and the Arab-Israeli Conflict detaljno opisuje značaj ovog fonda u cijeloj historiji zaposjedanja palestinske zemlje, navodeći da su cionisti putem Jevrejskog nacionalnog fonda kupljenu zemlju prisvajali i nakon toga ona zakonski više ne bi mogla doći u posjed nekog nejevreja. Također, ako bi se na toj zemlji osnovala neka vrsta radničke zadruge, Palestinac ne bi mogao biti zaposlenik, što je bio početak tihog provođenja aparthejda od strane jevrejskih doseljenika prema domaćem palestinskom stanovništvu.

PROTJERIVANJE PALESTINACA S NJIHOVE ZEMLJE

Nakon što su jevrejski doseljenici 1917. godine dobili pisanu podršku od ministra vanjskih poslova Velike Britanije Arthura Balfoura, u kojoj njegova vlada podržava osnivanje “jevrejskog nacionalnog doma u Palestini”, uzurpiranje palestinske zemlje i provođenje aparthejda dobijaju na snazi. Britanski Jevrej Ben White u svojoj knjizi prevedenoj na nekoliko stranih jezika pod nazivom Izraelski aparthejd detaljno opisuje kontinuirani proces “istjerivanja” Palestinaca iz njihovih domova koji se, uslijed političkih kretanja u svijetu, pojačavao.

White navodi da su dvije veoma utjecajne figure u provođenju kontinuiranog aparthejda u Palestini bili prvi ministar Izraela Ben-Gurion te Joseph Weitz, direktor Odjela za zemlju i šumarstvo Jevrejskog nacionalnog fonda. Weitz je još 1937. godine na sastanku Komiteta za premještanje stanovništva izjavio: “Premještanje arapskog stanovništva s područja jevrejske države ne služi samo jednom cilju – smanjiti arapsku populaciju. Ono služi drugom, ne manjem važnom cilju, isprazniti zemlju koju trenutno drže i obrađuju Arapi, kako bi se oslobodila za jevrejske stanovnike.”

Posebno je frapantna izjava Bena-Guriona, također iz 1937. godine, kada u pismu svom sinu piše: “Mi moramo protjerati Arape i zauzeti njihova mjesta.”

Gurionove izjave o tome da je palestinskim Arapima jedino rješenje da pobjegnu s vlastite zemlje bile su još učestalije, posebno 1948. godine, kada je stvorio konsenzus o “premještanju Palestinaca”. Sve ove izjave, te konkretni postupci cionističkih zvaničnika doprinijeli su rasplamsavanju velikih sukoba između Jevreja i Palestinaca. Palestinska “Nakba” (katastrofa) desila se tokom 1948. godine. “Plan Dalet”, kojeg su objavili i usvojili vojni lideri Hagena, imao je katastrofalne posljedice po palestinsko stanovništvo. Glavni ciljevi ovog plana, objavljenog u martu 1948. godine, jasno su definirali ciljeve jevrejske vojske, a to je da vojnom akcijom zemlja treba biti “očišćena od neprijateljskih i potencijalno neprijateljski nastrojenih arapskih elemenata”, što je značilo da se odobrava nasilno protjerivanje domaćeg arapskog stanovništva Palestine. Činjenica je da cionistička vlada nije osporavala vojne akcije, već ih je javno podržavala.

Ben-Gurion je u pismu napisanom brigadnim generalima Hagena istakao da se, prema ranije dogovorenom “Planu Dalet”, što prije treba izvršiti “čišćenje Palestine”. Masakri nad Palestincima i rušenje njihovih posjeda doprinijeli su bržem provođenju “Plana Dalet”. White navodi da su generali Hagena čak imenovali Komitet za arapsku imovinu, zadužen za veći broj ispražnjenih sela koja su naseljavali Palestinci prije izbijanja jevrejskog napada. Da je izraelski aparthejd bio u već poodmakloj fazi, svjedoči i izjava glavnog posrednika Ujedinjenih nacija u Palestini grofa Folkea Bernadottea, koji je nakon smirivanja sukoba izrazio zabrinutost za budućnost Palestinaca. “Bila bi povreda principa elementarne pravde kada bi se ovim nevinim žrtvama konflikta onemogućio povratak kućama, dok se jevrejski imigranti slijevaju u Palestinu i, u najmanju ruku, predstavljaju prijetnju da će trajno zauzeti mjesto trenutnih arapskih izbjeglica.”

Ova strepnja posrednika Ujedinjenih nacija u Palestini pokazala se tačnom jer se doseljavanje Jevreja na palestinsku zemlju i dalje provodi, dok su Palestinci nekoliko decenija nakon “Nakbe”, u velikoj mjeri, izbjeglice širom svijeta.

Iako se u javnosti pojam aparthejda najčešće povezuje s političkim stanjem koje je vladalo u Južnoj Africi, a sve s ciljem zanemarivanja kontinuiranog aparthejda od strane Izraela prema Palestincima, činjenica je da su ciljevi i metoda Izraela opasniji. Također, Izrael od 1901. godine, pa sve do danas, još sistematski provodi ovaj vid zločina nad palestinskim stanovništvom. Ben White navodi puno definicija aparthejda u usporedbi Izraela i Južne Afrike, raznih historičara, novinara i političara. Ipak, izjava glavnog urednika južnoafričkog Sunday Timesa Mandli Makhanyja najjednostavnije definira razliku. “Čini mi se da bi Izraelci željeli da Palestinci nestanu. Takvo nešto se nikad nije desilo u našem slučaju (misli se na aparthejd u Južnoj Africi). Bijelci nisu željeli da crnci nestanu.”

UČITELJ JUŽNA AFRIKA I UČENIK IZRAEL

Bijeli doseljenici u Južnu Afriku, kako ih White naziva, uistinu nisu željeli da domaće stanovništvo u Južnoj Africi potpuno nestane. Doseljenicima je bio cilj da stanovnike koje su zatekli prisile na rad u nehumanim uvjetima. S druge strane, cilj aparthejda od strane Izraela prema Palestincima podrazumijeva potpuno uklanjanje ovog naroda kako bi se na njihovoj teritoriji naselili Jevreji. Zajednički element dvaju sistema jeste, kako White navodi, da se oduzimanjem zemlje osigura kontrola zemljišta s resursima za jednu grupu na račun druge.

Izraelu je oduvijek trebala zemlja bez stanovnika, što je definitivno najznačajnija razlika ovih dvaju usko povezanih sistema. Saradnja između Južne Afrike i Izraela u političkim okvirima posebno je bila aktivna pedesetih godina prošlog stoljeća. Južnoafrikanac Daniel Malan ostat će zabilježen u historiji kao prvi premijer koji je posjetio Jerusalem tokom 1953. godine. Također, prijateljske veze između Chaima Weizmanna, koji je postao prvi zvanični predsjednik Izraela, i Jana Smutsa, premijera Južne Afrike, dokaz su uske povezanosti ovih država koje dijele isto historijsko naslijeđe. Predsjednik Izraela Weizmann često je kontaktirao političko vodstvo Južne Afrike u svrhu konsultacija o veoma bitnim državnim pitanjima Izraela. Zdravica u ime “zajedničkih ideala” Izraela i Južne Afrike održana je 1976. godine u Izraelu pri posjeti nacističkog simpatizera Johna Vorstera – što je apsurd o kojem se dugo raspravljalo.

Iz godine u godinu uzajamne posjete održavale su prisne odnose ovih dviju država, a svjetski lideri sve su to promatrali bez ozbiljnije reakcije. Ono što je posebno ostalo upamćeno otvorena je podrška Izraela rasističkom sistemu koji je provodila Južna Afrika, što je tokom 1984. godine izazvalo pometnju na međunarodnoj političkoj sceni. Generalna skupština UN-a ovog puta nije mogla prešutjeti javne istupe jevrejskih vođa, te je oštro osudila ovakvo ponašanje cionističkog liderstva. Naravno, sve se završilo na riječima upozorenja. Rezolucija Generalne skupštine UN‑a povodom ovog pitanja nije dala željene rezultate, a osim podrške Južnoj Africi, jevrejski čelnici nastavili su s provedbom aparthejda nad Palestincima.

 Znajući da im u svim poduhvatima u vezi s aparthejdom treba potpora neke strane vlade, Jevreji su uspjeli izlobirati pomoć od Velike Britanije još 1917. godine, kada je Arthur Balfour “blagoslovio” sve buduće zločine države Izrael. Koliko je Balfourova deklaracija nanijela zla narodu Palestine, govore nam brojne statistike. Ovaj akt dao je cionističkoj vladi vjetar u leđa za sve ono što se desilo u prethodnih stotinu godina, pa je stoga jasno insistiranje loze Rothschild na pronalasku saveznika koji će nadzirati i podržavati cionističku državu.

Da se historija uvijek i iznova ponavlja, dokaz je nedavna odluka predsjednika SAD-a Donalda Trumpa o priznavanju Istočnog Jeruzalema kao glavnog grada države Izrael. Trump je svojom odlukom zakomplicirao ionako veoma složenu situaciju u odnosima Izraela i Palestine, koja je uvijek na ivici eskaliranja novog krvavog sukoba – intifade. Riječ intifada u prijevodu znači “otresti sa sebe”, što sugerira na konačnu slobodu koju Palestinci žele već decenijama. Novo usložnjavanje odnosa, izazvano Trumpovom odlukom, govori nam da će, nažalost, Palestinci još pričekati na slobodu i na “otresanje” neprijatelja. Ono što može zabrinuti jeste da i sada, stotinu godina poslije, Izrael ima svog “novog Balfoura” u liku Donalda Trumpa, koji se ne libi legalizirati cionističke zločine i nastavak provođenja izraelskog aparthejda.