Na oca Amira Topčića, koji je ubijen tokom genocida u julu 1995. godine u Srebrenici, Anera, koja je tada imala četiri godine, ima tek nekoliko jasnih sjećanja. “Volio je moju kosu i igrao se njome. Stavio bi me u krilo i govorio da imam lijepu kosu i da je nikada ne bih trebala odrezati”, prisjeća se Anera Kuranović-Topčić

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Ratne traume i kod onih koji se dobro ne sjećaju rata izlaze na površinu, grebu i paraju po duši i 23 godine nakon genocida počinjenog nad Bošnjacima u Srebrenici. Anera Kuranović-Topčić (26) napisala je knjigu pod naslovom Put satkan od straha o godinama koje su obilježile suze, tuga, povlačenje, depresija i anksioznost.

Ona smatra da se u javnosti ne govori mnogo o emocionalnim patnjama porodica ubijenih i bolu koje nose generacije koje su odrastale skoro se i ne sjećajući svojih roditelja. Primjećuje da se aktivnosti uglavnom svode na statistike o broju i prebrojavanju žrtava, grobnica, o identifikacijama i dženazama.

Na svog oca Amira Topčića, koji je ubijen tokom genocida u julu 1995. godine u Srebrenici, Anera, koja je tada imala četiri godine, ima tek nekoliko jasnih sjećanja. Plašeći se da će s vremenom i ti kratki odbljesci prošlosti izblijedjeti, Anera se skoro svakodnevno mislima vraća u trenutak kada se njen, po prirodi tih, blag i miran otac, uz osmijeh saginje, pruža joj ruke, uzima je i stavlja u krilo.

“Volio je moju kosu i igrao se njome. Stavio bi me u krilo i govorio da imam lijepu kosu i da je nikada ne bih trebala odrezati”, prisjeća se Anera Kuranović-Topčić.

Nasuprot ovom biseru iz prošlosti, za drugi kojeg se “sjeća” nije sigurna ni da li se dogodio.

“Kada smo se rastajali, otac nam je prišao i rekao da idemo i da će nas naći kada se sve završi. Nisam sigurna da li sam takav rastanak zamislila na osnovu priča majke Šeće i starijeg brata Abdulaha, koji je tada imao deset godina, ili se toga zaista sjećam, ali je to ‘sjećanje’ toliko detaljno i realno da sumnjam da može biti plod moje mašte”, objašnjava.

Porodica Topčić porijeklom je iz Vlasenice. Spletom okolnosti, prije početka rata zatekli su se kod rodbine u Srebrenici, odakle je Anerina majka. U Srebrenici su i ostali jer se nisu mogli vratiti u Vlasenicu. Tada su još naivno vjerovali da bi u Vlasenici, među svojim komšijama, bili sigurniji, iako se u to vrijeme i na području vlaseničke općine dešavalo etničko čišćenje, ubistva, premlaćivanja i silovanja djevojčica i žena, formiranje logora Sušica…

Narednih godina u Srebrenici preživjeli su glad i gotovo svakodnevna granatiranja.

U julu 1995. godine Anerin otac Amir odvojen je s ostalim bošnjačkim muškarcima, a majka je, iako s dvoje djece, odlučila bježati kroz šume prema Tuzli: “Najviše me pogađa kada mi majka priča, a to sam čula i od drugih žena, kako su neke u trenutku beznađa bile primorane ostaviti svoju djecu. Mama mi je pričala da sam mnogo plakala, a ona me nosila i ostali su joj savjetovali da me ostavi u šumi jer su se plašili da bi moj plač mogao otkriti kretanje kolone, što je moglo biti tragično. Pomislite samo na to kroz šta su žene tada prolazile i kakve su odluke morale donositi.”

Po dolasku u Tuzlu, ondje su već bili djed Ragib i nena Hiba, roditelji Anerinog oca Amira. Djed je radio noću, čuvao je objekte, a kada je Šeća stigla s djecom, svi su živjeli u podstanarskoj kućici površine 30-ak kvadrata.

“Nakon našeg dolaska u Tuzlu, svi su bili uplakani i tužni i svako je vodio borbu sa samim sobom onako kako je mislio da je najbolje. Tokom mog odrastanja uvijek su me pratile i pritiskale tuge. Rasla sam i odrastala okružena tugom, uz nenu koja je stalno plakala, a koja me čuvala jer je majka radila. Voljela sam plesati, ali kada god bih pustila muziku, nena je isključivala radio ili televizor. U našoj zajednici ništa nije bilo kao kod drugih. Ničemu se nismo radovali. Za Novu godinu ili rođendane kod drugarica bih vidjela ukrase ili svjećice i svi bi se prepuštali novogodišnjoj atmosferi kako bi barem na trenutak zaboravili na rat, ali u našoj kućici je sve bilo u znaku tuge. Stariji su govorili da mi ne možemo ništa slaviti jer se Amir, moj otac, nije vratio. Jedan citat objašnjava cijelu moju knjigu: ‘Brzo sam rasla. Već sljedeći mjesec nisu mi mogle lakirane, crne cipelice. Nisam samo brzo rasla, prebrzo sam odrastala.’ To su različiti pojmovi, a i drugarice u školi govorile su mi da sam mnogo zrelija od svojih vršnjakinja, kao da sam pet ili deset godina starija”, priča Anera Kuranović-Topčić.

Kada je krenula u srednju školu, prisjeća se mučnog perioda. Počele su traume i tegobe za koje dugo nije znala rješenje.

“Bila sam u depresiji i mnogo sam smršala. Nisam znala šta se dešava, mislila sam da imam neku ‘fizičku’ bolest i išla sam na razna snimanja. Bilo je sve u redu. Sve u redu, a ja i dalje gubim na kilaži, strah me, plašim se i ne mogu ni u školi da se normalno ponašam jer su se iznenada pojavljivali neki strahovi i lupanje srca. Ako bi neko u društvu slučajno započeo priču o Srebrenici, bivalo mi je veoma loše. Znojila sam se i imala sam gušenja, pa sam objašnjavala zbog čega se tako osjećam, što bi me još više potreslo. Bilo mi je zaista loše. Kada sam nakon svih pretraga otišla psihologu, dobila sam lijekove i sve je krenulo nabolje”, prisjeća se.

No, čim se malo oporavila, uslijedio je novi šok: “Jednog sam se jutra spremala za polazak u školu, kada je majci zazvonio telefon. Javila se i, nakon što joj je neko nešto rekao, skamenila se. Nisam znala šta je, mislila sam da se nekom nešto desilo, da je neko umro. Pokušala je na neki način da mi kaže da trebamo dati krv za identifikaciju očevog tijela. I tada, ali i kada smo oca, prema želji cijele porodice, ukopali u Tuzli, bilo mi je neopisivo teško, kao i svima u kući. Ja u Potočarima nisam nikada bila, iako imam želju i voljela bih sama otići, ali majka smatra da ja to ne bih podnijela. I majci je svaki put bilo loše kada je išla, a išla je nekoliko puta, kada je ukopan njen brat i kada su pronađeni rođaci. Uvijek bi se vraćala toliko potresena da je po mjesec-dva bivala, što se kaže, kao otrovana.”

Anera je završila Pravni fakultet, ali još joj se nije ukazala prilika ni da odradi pripravnički staž kako bi stekla uvjet za polaganje pravosudnog ispita. Prošle se godine udala i muž joj je, uz majku i brata, velika podrška.

“Ali i dan danas sam ostala učahurena, jer, ako izađem negdje na kahvu s drugaricama i ako je muzika malo glasnija, loše se osjećam. Imam neku krivicu i nikako ne mogu da se opustim i da uživam. Kada naiđe teži period u mom životu, ali i sretni, kao kada sam završila fakultet, kada je Bajram ili kada je nekom od nas rođendan, uvijek postoji u meni nešto što me sputava i ne dopušta mi da budem sretna, kao da strepim od sreće i lijepih trenutaka”, objašnjava Anera.

Dani djetinjstva u potpunosti su obilježili njen život, a, plašeći se osude okoline, čak joj je i majka savjetovala da o anksioznosti “ne govori pred narodom” jer je smatrala da okolina osobu koja ima psihičkih poteškoća ili zapadne u lošije raspoloženje okarakterizira kao luđaka.

U jednom momentu, kada je bila u stresnoj situaciji zbog završnih ispita na fakultetu, Anera je počela pisati o onome što je boli i tišti. Nije razmišljala o pisanju knjige, nego je, kaže, samo zapisivala osjećanja, a na papiru je mogla iznijeti sve ono što joj je majka govorila da ne dijeli s drugima jer je to “sramota”.

“Kada sam majci kazala da ću objaviti knjigu, pitala me šta sam napisala. Kazala sam joj da sam sve napisala onako kako i jeste, a ona je samo šutjela, nije znala kako da reagira na to. Došla sam do stadija kada me nije sram pokazati šta osjećam jer sam mislila da ću se ugušiti što moram kriti šta mi se dešavalo. Na kraju krajeva, svako daje ono što nosi u sebi, odnosno neko će o meni pomisliti ono kakva je osoba i sam. Oni ljudi koji u sebi ne nose osobinu da nekog etiketiraju kao ludog, nego kao osobu kojoj treba pomoći, takvi nikoga neće uvrijediti ili poprijeko pogledati”, uvjerena je Anera Kuranović-Topčić.

Kaže da bi bila veoma sretna kada bi njena knjiga barem jednu osobu koja ju pročita, a u sličnoj je situaciji, ohrabrila da potraži stručnu pomoć: “Te bolesti i stanja nisu sramota. Duže od 20 godina sam pazila pred kime ću šta reći o svojoj anksioznosti, ali čovjek se mora suočiti s onim što mu Bog da, prihvatiti to, tražiti rješenje i ne misliti o tome šta će neko reći. Kada se problem podijeli s nekim, sve je uvijek lakše.”