Iz Prijedora je tokom agresije protjerano više od 55 hiljada Bošnjaka. Većina ih je, nakon golgote koncentracionih logora Omarske, Keraterma, Trnopolja ili Manjače, svoja utočišta našla širom svijeta. Danas u Chicagu živi velika prijedorska zajednica čiji je ugledan član Mirsad Čaušević ovih dana promovirao svoju knjigu Smrt u Bijeloj kući

Piše: Sudbin MUSIĆ

Dvije i po decenije nakon progona iz Prijedora, bošnjačke kolonije u SAD-u predstavljaju jedan od najsvjetlijih primjera integracije. Jedna od najvećih ona je u Chicagu. Kažu kako u ovom gradu postoji ulica koju odmilja nazivaju “Ćela”. Ulica u kojoj žive protjerani Prijedorčani iz ovog bošnjačkog naselja, danas prekrštenog u Petrovo. Proteklih nekoliko godina posebna je pažnja posvećena organizaciji Dana bijelih traka, koja se održava 31. maja u gotovo svim većim gradovima u kojima žive i rade prijedorski prognanici, posebno u Chicagu, u kojem egzistira zajednica 35 hiljada Bošnjaka.

Ove godine Dan bijelih traka i centralna komemoracija posvećena žrtvama genocida u Prijedoru održana je 21. maja u Holocaust muzeju. Jevrejska zajednica u ovom gradu pokazala je razumijevanje za sudbinu prijedorskih Bošnjaka. Pored komemorativnog dijela programa te promocije dokumentarnog filma Avde Huseinovića Tomašica – grobnica fudbalera, upriličena je i promocija knjige Smrt u Bijeloj kući Mirsada Čauševića, preživjelog logoraša Omarske i Manjače, danas uspješnog biznismena u SAD‑u.

PRIČA

Malo je mjesta poput Prijedora koja su doživjela zlu sudbinu a da su njihove žrtve svoju priču uokvirenu u knjige podijelili s drugima. I prije Čauševićeve objavljeno je desetak sličnih autorskih radova Prijedorčana o ovom gradu i njegovoj i njihovoj tragediji. Svaka je specifična, svaka ima posebnu vrijednost. Tako i ova Mirsadova. “Moja je priča, zapravo, lična karta pravog mene. Slika moje sudbine. To je moja istina, svjedočanstvo osobe koja je preživjela genocid. Ovdje otvaram svoju dušu, da se zna, da se ne zaboravi, da se pamti, kako se ne bi opet desilo i ne bi opet ponovilo.”

Mirsad je rođen u prijedorskoj prigradskoj mjesnoj zajednici Hambarine. Upravo na ulazu u Hambarine, na svega kilometar i po od samog centra Prijedora, 23. maja 1992. godine desio se taj prvi oružani incident koji će biti tek samo opravdanje novim vladarima Prijedora da započnu s dugo planiranom akcijom čišćenja općine od svega što nije srpsko. Napad na Hambarine narednog dana označit će i početak kraja porodične sreće poštene radničke porodice Čaušević. “Istog dana zauvijek smo napustili kućni prag i počeli tragati za srećom. Možda me je upravo to i ponukalo da napišem svoju priču. Ne znam. Jednostavno sam morao”, priča Mirsad za Stav. Nakon dvomjesečnog tumaranja po okolnim selima, kobnog 20. jula, dana koji je bilo teško preživjeti, Mirsad je deportiran u Omarsku. “Odmah sam strpan u Bijelu kuću, najzloglasniji dio logora u kojoj su jedan po jedan nestajali moji prijatelji, rođaci, komšije. Gomile mrtvih logoraša rasle su oko nje, a ja sam s ostalima sve to gledao i pamtio. Urezivao sam u sjećanje prozivke imena logoraša odvođenih na strijeljanja i izdavanje naređenja: Lezi na pistu! Onda bi se začuo odjek rafala i bolni jecaj samrtnika.”

U svom prvom i autobiografskom djelu poseban dio posvećen je upravo logoraškoj patnji. Neizostavan dio priče jesu i najteži trenuci boravka u Omarskoj. “Posebno mi se u sjećanje urezala slika kada je moj komšija Fadil Sikirić zamolio te neljude za kap vode. Oni su ga počeli ismijavati i tući, a onda ga pred očima maloljetnog sina upucali u glavu. Rekoše, lakše ga je ubiti nego vode mu dati.” Nakon Omarske, Mirsad će sa stotinama drugih logoraša svoju patnju nastaviti na Manjači. “Oslobođen sam 18. decembra 1992. i taj datum danas slavim kao moj drugi rođendan.”

PUT ZA AMERIKU

Nakon Manjače, naći će se s roditeljima u Hrvatskoj. Odatle žele što dalje od preživljenog pakla. Tako su i dospjeli u Ameriku. “Na američko tlo prvi put sam kročio 16. jula 1993. godine. Na aerodromu u Chicagu su nas čekali Dako i Kenan Šabović. Divni momci porijeklom iz crnogorskog Bara. Predobra porodica Šabović dobrovoljno se prijavila da nam pomogne oko smještaja i ostalih potrebnih dokumenata.” Rat je slomio Mirsadove roditelje. Pogotovo majku koja će se kasnije sama vratiti i živjeti u obnovljenoj kući. Kao i većina prijedorskih majki, tragajući za kostima svoje djece, živi u tuzi i samoći. Mirsad je ostao bez dvojice braće. “Četnici su mi ubili brata Mufida, kojeg nikada nisam našao, a nakon samo dva dana našeg boravka u Chicagu, doživio sam još jedan veliki šok. Moja sestra iz Hrvatske mi je javila da je naš drugi brat Mesud poginuo u Travniku s još četiri borca Armije RBiH boreći se protiv HVO-a.”

Tokom pisanja, Mirsad je posebno pazio da dokumentira tačne datume dešavanja u Prijedoru, tačna imena ljudi i lokacija. U tome su mu posebno pomogli aktivisti iz Prijedora, Avdo Huseinović i historičar Jasmin Medić. Tako je njegova knjiga doprinijela dokumentiranju činjenica. Nagon za borbom protiv nepravde kojoj je i sam bio izložen, pod kojom je padao i uspravljao se, dokazujući se kao čovjek, bio mu je ključna motivacija. Nagon koji osjeća svaka obespravljena duša na ovom svijetu. “Uvijek postoji dio mene koji želi dati više i pomoći drugima, jer znam šta znači bol. Motiv je uvijek učiniti nešto više. Srećom, nakon svega ovoga, moja je duša čista. Ne znam da mrzim, i to mi danas pomaže u postizanju mojih ciljeva. Stalnim podsjećanjem na sve naše boli iz prošlosti, sjećanjem na one koje smo izgubili, možda možemo spriječiti ponavljanje tragedija poput ove. Moramo pisati i pričati o tome. Moramo dijeliti te priče s našim budućim generacijama, da ih te priče ohrabre, da se obrazuju i da uče. Da nikada ne budu zaboravljene žrtve genocida. Mi moramo čuvati i širiti mir i toleranciju. Tako možemo očuvati svoj identitet i humanost. Nosit ćemo uspomene na sve nevine žrtve, ma kako to bilo bolno i ma koliko naš život ispunjavalo žalošću.”

AMERIČKI SAN

Na početku, Mirsad se teško snalazio u Americi, ali od izmučenog logoraša polahko je postajao ugledan biznismen, oslonac svojim sugrađanima. Ostvario je svoj američki san. “U jesen 1998. godine, od ušteđevine koju sam teško stjecao godinama i na kredit kupio sam dvospratnu zgradu. Želio sam roditeljima omogućiti dom. Iako daleko od rodne grude, smatrao sam da trebaju imati svoju kuću, koja će im zasigurno značiti puno. Tako je i bilo…” Ipak, saznanja o gubitku sinova dotukla su njegove roditelje. Mirsad vjeruje da je to najveći razlog zbog kojeg će ubrzo izgubiti oca, čije srce nije dugo izdržalo. “Odlučio sam da po svaku cijenu sahranim oca tamo gdje je on to i želio, u rodnim Hambarinama. Tadašnja finansijska situacija nije bila baš sjajna. Troškovi prebacivanja očevog tijela u Bosnu bili su ogromni. Tada su mi u pomoć prišli moji prijatelji. Počeli su prikupljati novac i za nekoliko dana skupljeno je sasvim dovoljno da tijelo oca prebacim u Bosnu i obavim dženazu u njegovom rodnom mjestu. Da bismo ispunili zelju rahmetli babe, pozajmili smo veliki dio novca. Eto koliko mi je gorak bio početak mog života u Americi.”

Mirsad je u januaru 2000. godine upoznao Mostarku Irmu Kurtović. Godinu dana kasnije će se vjenčati. “Iste te godine, kuću koju sam kupio dvije godine ranije uspio sam prodati za skoro dupli novac. S tim novcem smo kupili drugu kuću, u puno boljem dijelu grada. Renovirali smo je po svom ukusu i tu zasnovali svoju familiju. Početkom 2003. osnovao sam kompaniju za servisiranje i ugradnju klima‑uređaja ’Oasis Heating and cooling’. Biznis se brzo razvijao i broj klijenata povećavao se iz dan u dan, a dani u biznisu koji je tek startao bili su dugi i naporni. Zarađeni novac nisam držao u banci, nego sam stalno ulagao u kupovinu nekretnina. Pored ’Oasisa’, najviše sam se koncentrirao na investiranje u nekretnine.” Krajem 2009. godine Mirsad je otvorio restoran organske hrane. “Samo godinu prije rata u Bosni, moj brat Mesud otvorio je mali restoran koji se zvao ’Nec’. Nažalost, zbog rata, njegov put ka uspjehu bio je kratak. Želio sam u njegovo ime nastaviti tamo gdje je on stao.” Pronašao je i odličnog kuhara, bio je to Dale Levitski, učesnik televizijskog programa “Top Chef”, ljubimac američke publike. “Znao sam da me prati sreća kada je pristao da radi za mene. Znao sam da je restoran u pravim rukama. Njegovim dolaskom, restoran je postao atrakcija i tema TV kuća i magazina, kako u Chicagu, tako i širom Amerike. Popularnost restorana, za kojom svako sanja, meni se pretvorila u problem. Restoran je postao top destinacija za gurmane i trebalo je čekati četiri mjeseca na rezervaciju.”

Pored restorana “Sprout”, kompanija “Oasis heating” i dalje je bila u usponu. Mirsad prije pet godina otvora još jedan restoran. Ponovno je tema francuski jelovnik, a restoran se zvao “Frog i Snail”. Kuhar Dale je i dalje briljirao svojim neobičnim kombinacijama i ukusnim jelima, a njegova popularnost pomogla je da i ovaj restoran postane još jedna važna kulinarska priča u Chicagu. Broj radnika koji su radili u Mirsadove tri firme prešao je tada trocifren broj. “Uspjeh nije vrijedan ako ga ne dijelimo sa svima. Zato vjerujem da život pruža vama više ukoliko vi pružate i pomažete drugima. Mislim da je zajednički život i rad neminovan za očuvanje našeg identiteta. Stoga sam već dugi niz godina uključen u volonterski rad u BiH u zajednici Chicagu.”

Mirsad je danas više posvećen porodici, a manje poslu. S ljudima u Prijedoru i okolini je u svakodnevnom kontaktu. Pomaže gdje god se ukaže potreba. Akcije humanitarnog karaktera, ali i vjersku zajednicu te fudbalski klub koji okuplja igrače s područja lijeve obale Sane, OFK “Brdo” u Hambarinama. U međuvremenu se posvetio prikupljanju sredstava i finansiranju produkcije dokumentarnog filma Avde Huseinovića posvećenog ubijenim fudbalerima s ovog područja od kojih je većina ekshumirana iz masovne grobnice Tomašica. Sredstva koja će prikupiti prodajom knjige Mirsad je namijenio finansiranju izgradnje spomenika nevinim žrtvama, ubijenoj djeci Prijedora, siguran da će prije ili kasnije gradske vlasti Prijedora morati odobriti njegovo podizanje.

“Želim svojim radom doprinijeti jačanju našega jedinstva u dijaspori, pružiti pomoć povratnicima u Bosni. Moja dužnost, kao nekog ko je preživio golgote rata i pretrpio gubitke svojih najmilijih, kao građanina BiH, jeste da se do kraja života borim za pravdu i istinu o nevino ubijenim žrtvama.”