Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi. Biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu
, ali ono što Kovač nije znao, ili, vjerovatnije, nije stigao saznati, jeste paralelno egzistiranje sasvim druge, mračne, nemilosrdne Tuzle, isparcelisane i podijeljene poput kakve ćaćevine na kaste, klanove i interesne grupe, nezajažljive i beskrupulozne.</p>
<p>Takvu mračnu, nemilosrdnu Tuzlu, poznajemo samo mi, Tuzlaci, zatočeni u ovom zaboravljenom kazamatu poluotvorenog tipa, obespravljeni, obezvrijeđeni, poniženi.</p>
<p>Jer, a Kovač nije stigao ni to saznati, biti Tuzlak u Tuzli teška je kazna. Biti obrazovan, darovit Tuzlak još teža. A biti principijelan i ljudskosti odan Tuzlak ravno je suicidu.</p>
<p>Rješenje, doduše, postoji i krajnje je jednostavno: biti gad. Najučinkovitija je to referenca za brz, prekonoćan progres u životu, ali ne mogu, ne znam, nemam taj “dar”, na koncu neću, pa, evo, noću pišem, opirem se, bunim se, makar i uzaludno, a danju, principijelan i ljudskosti odan, tiho, nenametljivo, poput sjene hodam slobodarskom Tuzlom, sporednim ulicama uglavnom, ne bih li tako izbjegao čovjekoliku gamad i sitne udvorice kojima je, budući da se ogledaju u meni, vanredno zabavna zanimacija da me otvoreno hvale, u lice dakako, a potajno pljuju i opstruiraju gdje god i kako god mogu i znaju. Nažalost, teško ih je izbjeći, ali to je druga priča.</p>
<p>Helem, nedavno, prije koju večer, na grad se obrušio snažan pljusak i za tili čas poplavio ulice. Prolazeći pored pozorišta, vidio sam neke momke kako metlama izbacuju vodu iz bašče “Pozorišne kafane”. Smijali su se i prskali. Sjetih se tad Mirka Kovača i njegove izjave o slobodarskoj Tuzli izrečenoj u istoj toj bašči.</p>
<p>“Kako kome, moj Mirko, kako kome”, rekoh poluglasno, a dvije djevojke koje su prolazile pokraj mene začuđeno me pogledaše.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo
