Sistemske promjene trebali smo praviti kada smo imali više novca, teško se vaditi kada si kokuz. Što je humanističko-politička situacija gora, to umjetnost bolje stoji. Režiser i direktor uvijek su u nekoj vrsti konflikta, jedan se trudi da potroši pare, a ovaj drugi mu to ne da. Nezgodno je kada je isti čovjek i jedno i drugo

Danas slovi za jednog od naših najboljih teatarskih režisera, o čemu svjedoče i brojne nagrade s prestižnih festivala. Svoju profesionalnu priču Zeničanin Aleš Kurt (52) započeo je u Sarajevskom ratnom teatru SARTR, na čijem je čelu odnedavno u ulozi direktora. Na repertoaru ovog pozorišta trenutno je i njegova predstava Majstor i Margarita, koja je za veoma kratko vrijeme postala izuzetno popularna.

Maštovit, duhovit i stilski prepoznatljiv, okušao se i u filmskoj umjetnosti, snimao je TV serije, također uspješno, što ga je učinilo jednom od markantnijih figura savremene domaće umjetničke scene. No, to nije sve. Sa suprugom, glumicom Belmom Lizde-Kurt, prije nekoliko godina pokrenuo je “Aparat Teatar”, u okviru kojeg stvara maštovite dječije predstave, i tako učestvuje u veoma bitnom podvigu, odgajanju nove publike.

Prije dvije godine pokreće Festival ulične umjetnosti (FUU) i tako umjetnost približava i onima koji ne dolaze “u instituciju ili salu”, jer se sve dešava ispred njihovih vrata, na ulici. Aleš Kurt za Stav govori o SARTR-u, zašto trenutno ne priprema nove predstave iako, kako kaže, ideja ima napretek, te zašto je današnja Bosna i Hercegovina pogodno tlo za umjetnike i umjetnost općenito.

STAV: U kakvom ste stanju zatekli SARTR? Hoćete li nastaviti politiku prethodnika ili imate nešto novo u planu?

KURT: Sarajevski ratni teatar – SARTR, kao najmlađe pozorište u Sarajevu, u prednosti je što ima manje problema od drugih, starijih pozorišta. Ja, zapravo, nastavljam kontinuitet još od Safeta Plakala, jednog od osnivača i prvih direktora ovog pozorišta. Teatar je postavljen za vrijeme rata, 1992. godine, a prva predstava, koja se bavila tadašnjom aktualnom tematikom, zvala se Sklonište. SARTR se uvijek bavio onim što je aktualno, pa će tako i ostati. On nije bio komercijalno pozorište, nego pozorište koje se trudilo da sve predstave imaju umjetničke ambicije. Nekad u tome uspijeva, nekad ne. Niko to ne može garantirati. I to će se sigurno, kao politika kuće, nastaviti. I treća stvar, SARTR je nudio priliku mladim autorima, režiserima i piscima. Ja sam, između ostalog, baš zbog toga svoju prvu profesionalnu predstavu napravio u SARTR-u. Ovo je u suštini vrlo kompaktno pozorište. Ono čemu prisustvujem svakog dana jeste da imamo malu ekonomsku transformaciju, ne samo teatra nego kulture generalno, koja je u nekim segmentima bolna. Postoji nešto što se moralo i ranije desiti, to sam govorio godinama, a to je da su nama potrebne sistemske promjene. Šteta je što ih nismo radili kada smo imali više novca, a sada, kada je to više stvar nužde, sve je teže učiniti. Teško se vaditi kad si kokuz, ali se neke promjene ipak čine. Ono što je glavno jeste da mi radimo predstave i da se te predstave igraju.

STAV: Šta novo pripremate u SARTR-u?

KURT: Pripremamo tri predstave. Prva će biti Savršen kroj, koja se radi po tekstu mladog srbijanskog pisca Vlade Đurđevića. To je komedija s dva lika u kojoj igraju Admir Glamočak i Sejo Pandur, a režira je Jasmin Duraković. Predstava bi trebala biti na repertoaru već od 15. februara. To je koprodukcija između nas i Udruženja “Scena”, koju sam naslijedio kad sam došao na mjesto direktora. Zgodno je što ćemo imati jednu ovakvu predstavu, jer SARTR, u suštini, nema nešto što bi se moglo nazvati komedijom. Mada ovo i nije baš prava komedija. Tekst je dosta gorak. Nekad mi je čudno šta sve publika smatra komedijom?! Taj je tekst igrao u Beogradu u Zvezdara teatru već 200 puta i ljudi se tome smiju. A to što meni predstava nije smiješna, nije bitno. Poslije ćemo raditi komad Kofer je previše crven da bi samo bio kofer mlade autorice Nejre Babić. To je njen diplomski rad. Predstava govori o izbjeglištvu, ali ne samo o onom kada odete trbuhom za kruhom nego i o činjenici da možete biti i neka vrsta dijaspore u vlastitom gradu. Ovu će zanimljivu predstavu režirati Rešad Tanović, potpuno novi režiser u našem gradu. Živi u Bostonu. I sam je imao izbjeglička iskustva. Njegov kratki diplomski film Snovi bio je nominiran za Oskara. Talentiran je i zanimljiv momak. Nadam se da će i predstava biti zanimljiva. Povodom 25. godina od osnivanja SARTR-a, izaći će u maju novi komad Almira Imširevića radnog naslova Ja, musliman. I to je vrlo uzbudljivo. Te tri predstave bave se različitim temama, ali su na neki način aktualne i tiču se stvari koje nas dodiruju i imaju umjetničke ambicije. Pa, vidjet ćemo. Neka nam je Bog na pomoći. Valjda će nešto od toga uspjeti. A imamo i jednu predstavu koju je režirao Aleš Kurt, koja se zove Majstor i Margarita, i koja vrlo dobro funkcionira. Imao sam sreću što nisam bio direktor kad sam je pripremao pa sam se mogao slobodno baviti režijom. Jer režiser i direktor uvijek su u nekoj vrsti konflikta, jedan se trudi da potroši pare, a ovaj drugi mu to ne da. Nezgodno je kada je isti čovjek i jedno i drugo.

STAV: U saradnji s “Apart Teatrom” i Studiom lutkarstva Sarajevo pokrećete zanimljiv projekt – sedmicu dječijih predstava. Tako će SARTR dobiti i scenu za djecu, koja mu je nedostajala. Planirate li ovaj projekt uvrstiti u redovan repertoar?

KURT: Prošlog mjeseca imali smo premijeru predstave BO-BO i ZU, prvi dan u vrtiću, koja je nastavak prve predstave Plumb, BO-BO, ZU, što znači da junaci rastu sa svojom publikom. Prošli smo prvu fazu kada su bili bebe i sada je vrijeme da krenu u vrtić. Ako se nastavi tim slijedom, doći ćemo i do prvog dana škole. Sve su to koprodukcije. To je logična stvar, jer mi želimo stvarati publiku od najmanjih nogu, a SARTR nema kapaciteta da primi ljude koji će se posebno baviti scenom za najmlađe uzraste. Budući da je to ozbiljan posao, mislim da je bolje raditi koprodukciju. Dječije predstave treba dvostruko ozbiljnije shvatiti od predstava za odrasle. Mislim da ćemo imati dječije predstave i u budućnosti i da će one biti koprodukcije s udruženjima koja imaju znanje i vrijeme da se time bave. SARTR je mala mašina koja ima svoju produkciju, ali nemamo toliko ljudi da imamo sve scene. Volio bih da imamo i plesnu scenu, i scenu koja se bavi neverbalnim teatrom, ranim dječijim uzrastom. Suština je da mi pokušavamo napraviti “dječiju sedmicu”, da se svaki dan tokom ferija igraju dječije predstave, pa ćemo vidjeti kako će to funkcionirati. Nama je u interesu, a trebalo bi biti svim pozorištima i kulturnim institucijama, da učestvujemo u odgajanju nove publike. A nova publika ne dobija se tako što nekoga mojih godina pokušavate nagovarati da ide u pozorište, jer se starog psa ne uči novim trikovima. Kada se klinci jednom naviknu da idu i u pozorište i na izložbe, onda će oni to shvatiti kao svoju normalnu aktivnost.

STAV: Posljednja predstava koju ste režirali jeste Majstor i Margarita. Pripremate li nešto novo ili ćete napraviti pauzu sada kada ste na čelu jedne pozorišne kuće? Možete li spojiti te dvije velike obaveze?

KURT: Imam raznih planova, ali režija sada nije primarna jer pokušavam sebi smanjiti količinu belaja. Produkcijski uvjeti ni za pozorište ni za film nisu Bog zna kakvi. Stalno se u posljednje vrijeme dešava da predstave radim na mišiće i entuzijazam. Iz pozorišta me zovu sa širokim osmjesima, a onda ubrzo shvatite da nema sredstava. To mi se i ovdje bilo dogodilo. Možda bih zbog sebe trebao raditi neku predstavu za koju postoje sredstava. To bi bilo super. Pokušavam naći posao koji neće biti totalno bez para. Ideja čak ima i previše, ali je problem s produkcijskim dijelom. Nekad je lijepo imati budžet, čisto promjene radi.

STAV: Pričali ste o odgoju publike, a Vi to činite i kroz Festival ulične umjetnosti (FUU), koji ste pokrenuli prije dvije godine. Iako relativno mlad festival, već je prepoznat i okuplja vrhunske umjetnike. Doprinijeli ste kreiranju drugačijeg ritma grada i napravili iskorak iz uobičajenih načina promišljanja prostora.

KURT: Mislim da je FUU nezaustavljiva stvar i sigurno će napredovati, jer koncept kulture po kojem ne moraš dolaziti u instituciju ili salu, jer se sve dešava ispred tvojih vrata, na ulici, apsolutno je postao dominantna kategorija. Prvi smo put dobili i neke ozbiljnije donacije izvana, a počeli su nam se pridruživati i razne kulturne institucije. Ono što je najbitnije, imamo sve više umjetnika zainteresiranih za učestvovanje na Festivalu. Nadam se da ćemo ove godine dovesti Tamila Azama. To je dečko iz Sirije, po mom mišljenju, jedna od najzanimljivijih zvijezda na likovnom umjetničkom nebu. Nadam se da ćemo imati i super umjetnika iz Hrvatske koji se javio s idejom za mural Sarajevo brani Valtera. Siguran sam da će FUU biti sve zanimljiviji, a nadam se da će svake godine biti sve više i zainteresiranih građana. Po tom pitanju, mislim da će ove godine biti mnogo bolje jer je termin održavanja pomaknut prema početku jula, kada je više ljudi u gradu, posebno studentarije, nama vrlo važne u ovoj priči. Druga je novost to da ćemo već u maju imati neki “pred‑FUU”, a onda ćemo i za vrijeme Sarajevo Film Festivala imati svoj dan. Želja nam je da se proširimo i na druge općine, a za početak, probat ćemo, zbog našeg imidža, da imamo barem jedno specijalno lijepo dešavanje u Općini Stari Grad. Nadam se da ćemo imati i više para, pa bi to bilo moguće ostvariti. Svake godine imamo ideja za dvadeset dana Festivala, ali onda moramo, iz različitih finansijskih razloga, planove mijenjati, a vjerujte mi, od te bitke s finansijama nikome od nas nije palo na pamet šta ćemo ako kiša padne. Na kišu uopće ne računam.

STAV: FUU nas podsjeća i na početke, kada su umjetnici izlazili na trgove i zabavljali ljude stvarajući tako svoju publiku. S obzirom na to da naši građani i nemaju baš usađenu naviku da posjećuju kulturne institucije, najavljuje li Vaš Festival povratak tim počecima?

KURT: Nama su u SARTR-u predstave pune. Iz sedmice u sedmicu čak i posjećenije. Međutim, to je samo dio kulturne sredine. Mi imamo vrlo zanimljivu likovnu i muzičku scenu, koje, ako se uvežu u neki zanimljiv paket, daju naznake prave kulturne scene. A prava kulturna scena nije kad se desi svaka tri-četiri mjeseca neki događaj, nego je to nešto što daje utisak kontinuiteta. Da vi u isto vrijeme imate ljude koji se bave muralima, elektronsku scenu, produkt‑dizajnere sposobne da prave instalacije u gradu… To je cijeli kompleks aktivnosti koje čine kulturnu scenu. Ne jedan umjetnik ili jedna umjetnost. Kod nas je to još uvijek neka vrsta incidenta. Mi smo samo posrednici između dvaju najbitnijih faktora, jedan su umjetnici, a drugi su potencijalni gledaoci. To je u suštini demokratizacija kulture. Znam da ima ljudi koji ne žele doći u pozorište jer ih je sramota da neće ništa razumjeti, što je besmisleno. Nijedna umjetnost nije tu da bi služila samo ljudima koji imaju određeni nivo obrazovanja. Umjetnost je za svakoga. Svako može naći nešto, ne u svemu, ali u većini stvari, naročito u likovnim umjetnostima i u muzici.

STAV: Dakle, možemo biti optimistični u godinama koje dolaze?

KURT: Uvijek sam optimističan. Ako proučavate historiju civilizacija, čovječanstva uopće, vidjet ćete da je umjetnost bolje stajala što je humanističko-politička situacija bila gora. Uvijek je tako bilo. Renesanse ne bi bilo da nije bilo Borgija i Medicijevih i svih krvavih stvari koje su pape tada radile. Renesansa se ne bi desila da prije toga nije bilo jezive političke situacije. To ide zajedno. Lijepo i sigurno socijalno-političko okruženje nije plodno za umjetnike. Jer, u okruženju u kojem je sve potaman nema zanimljive umjetnosti. Ona je dosadna jer su svi zadovoljni.