Mnoge su majke umrle a da nisu dočekale da pronađu svoje voljene i dostojanstveno ih ukopaju u mezarju Memorijalnog centra “Srebrenica – Potočari”. Zajedničko Timi, Rasemi, Fati, Zejni, Hatidži i mnogim drugima jeste da su bile istinske heroine i svaka je na svoj način govorila o Genocidu. Bile su svjedoci, a živjele su živote satkane od uspomena
.</p>
<p>Tokom ramazana 2015. godine bio sam u Slapovićima, nekako pred iftar, eto Time vodi kravicu, sveza je i poče da muze. Znao sam Timu od prije, ali je ona mene bila zaboravila. Naravno, kako to već ide, prvo me ispitala ko sam, čiji sam, odakle sam. Onda mi je ispričala da se u Slapoviće vratila nakon rata čim je mogla. Rekla je da je mogla živjeti i negdje drugo jer djeca brinu o njoj, ali da se odlučila vratiti kući gdje je sve podsjeća na prošlost, na sinove koji su ubijeni, na unuke i ljude kojih više nema. Ispričala je da joj je želja bila kad se vratila da se obnovi porušena džamija, te da su ona i ostale žene iz sela kroz noć čule ezan na porušenoj džamiji.</p>
<p>Govorila je Tima polahko, od srca, da joj je drago da je džamija obnovljena, da bar tokom ramazana dolaze ljudi, organiziraju se iftari, pa joj je srce puno. Rekla je tada i jednu rečenicu koja opisuje i svu bol i svu snagu hrabre i stamene Time: “Dva su mi sina u Americi, ostali su u Potočarima.” Nije rekla da su ukopani u Potočarima, valjda joj je tako lakše bilo podnijeti sve to. Kako je postila, a bio je ljetni period, govorila je da joj nije teško, da je to obaveza, a “umrijeti u dane posta veliki je dar od Boga”. “Ja vjerujem i jedva čekam dan da na onom svijetu budem s mojim najmilijima.”<br />
Nana Tima dočekala je još nekoliko ramazana. Duša je dala ono svoje, dušu ispustila u svom. Međutim, zahvaljujući Timi i ostalim ženama, selo je opstalo.</p>
<p>Prije nekoliko mjeseci umrla je Rasema Jusupović iz sela Gornja Bukovica, udaljenog od Srebrenice dvadesetak kilometara. Nije dočekala duboku starost, ali je dočekala da ukopa u Potočarima svog supruga Ramiza. Rasema je bila personifikacija hrabre bosanske žene, dostojanstvena i stamena. Nije je život mazio, ali se znala nasmijati od srca. Živjela je za Bukovicu, ili je ovo selo živjelo zbog nje. Od povratka je držala selo na svojim leđima, dočekivala i ispraćala one koji su se zaželjeli rodne grude, uspomena i sjećanja. Znala je svezati svoju šamiju, “spomenuti” Švabu i reći da “nema od sjedenja ništa, valja raditi”. Radila je vrijedno, imala veliko stado ovaca, maline, zasijan krompir, žito, povrće. Bila je primjer i drugima, pa su napravili kuće u svom selu iako žive širom svijeta. Nažalost, Rasema je otišla na bolji svijet, a selo je utihnulo. Niko stalno u selu ne živi, a pitanje je i hoće li ikad više.</p>
<p>Prošle godine umrla je i Zejna Suljić iz mjesta Gostilj nedaleko od Srebrenice. Tokom rata i Genocida ubijeno joj je šest sinova, snaha i dvoje unučadi. Osmog maja 1992. godine u Srebrenici su joj na svirep način ubijeni sin Ismet, snaha Muška, maloljetni unuci od 13 i 11 godina Nisvet i Nezir. U julu 1995. godine ubijeno joj je pet sinova: Bekto, Jusuf, Hajro, Nusir i Fadil.</p>
<p>Nedavno je na bolji svijet preselila i Fata Alispahić. Bila je to hrabra žena o kojoj se malo znalo u javnosti. U Genocidu su Fati ubijena dva brata, Rašid i Senahid, muž Hamdija i tri sina: Enver, Mirzet i Mirsad. Mirzet i Mirsad bili su blizanci bili su maloljetni kada su ubijeni. Sin Enver bio je oženjen i imao je dvoje djece. Nažalost, i Enverova supruga je poginula. Brigu o djeci preuzela je nana Fata.</p>
<p>Iza mnogih majki koje su umrle ostala je samo prazna kuća. Hatidža Mehmedović provela je godine u samoći u naselju Vidikovac. Ubijeni su joj sinovi Azmir i Almir, suprug Abdulah, brat i mnogobrojna rodbina. “Ja više nikada neću biti majka, nikad neću imati unučad, nikada neću imati sina, neću upoznati taj užitak”, rekla je Hatidža jednom. Godinama se borila za istinu o Genocidu u Srebrenici.</p>
<p>Mnoge su majke umrle a da nisu dočekale da pronađu svoje voljene i dostojanstveno ih ukopaju u mezarju Memorijalnog centra “Srebrenica – Potočari”. Zajedničko Timi, Rasemi, Fati, Zejni, Hatidži i mnogim drugima jeste da su bile istinske heroine i svaka je na svoj način govorila o Genocidu. Bile su svjedoci, a živjele su živote satkane od uspomena.</p>
<p>Ako neko nekad u Bosni i Hercegovini odluči da podigne spomenik ženama, na njemu treba biti i podvezana šamija kakvu su nosile Tima, Rasema, Fata, Zejna, Hatidža i mnoge druge.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Svijetli primjer zajedničkog djelovanja omladineSljedeći članak
Bogatuni bježe iz New Yorka
PROČITAJTE I...
NALAZITE SE U ARHIVI: Posjetite nas na novom portalu sedmičnika STAV
Posjetite nas na redizajniranom portalu sedmičnog lista "STAV"(www.stav.ba). Trenutno se nalazite na stranici arhiva (arhiv.stav.ba.).
Za šta smo se borili
Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.