– Hoće li ti ondje nešto zagorjeti? Podigla je ruku na čelo, a onda se okrenula i izišla. Dugo je poslije toga nije bilo. Film se već bližio kraju kad se ponovo pojavila. – Ima li šta novo? – Nekoliko mrtvih, a detekcija je izgleda u ćorsokaku. – Riješit će ona to. – Znaš, iako su to sve stare priče, novi scenaristi im daju neko drugačije lice. Kao da ih obnavljaju. – Uvijek to čine. – I mi. Samo što se naše kriminalističke priče događaju isključivo u stvarnosti. – Događa se i kod njih, kod sviju se događa, ali kad se ispriča filmska priča, to je ipak nešto drugo. Gledala je nekoliko trenutaka u ekran i onda opet izišla. Nije imala vremena za svoju omiljenu filmsku seriju

Piše: Irfan HOROZOVIĆ

 

Čim je ustao, provirio je u kuhinju.

Dočeka ga lice njegove nasmijane žene.

– Hoćeš li čimbur?

– Naravno da hoću. Nakon svog findžana i…

– Dobro, dobro, znam već.

– Čimbur ću pojesti ondje – reče nešto kasnije.

– Zašto?

– Ovdje ti samo smetam. Nešto spremaš?

– Kao i obično…

– Ondje ću ja…

I, zaista, uskoro se namjestio u sobi pretrpanoj knjigama i neobičnim stvarima, a onda uključio prozor u svijet.

Uzimao je zalogaj po zalogaj čimbura i gledao šta sve ima na programu.

Nikako nije bio zadovoljan. Sve je to već vidio.

Žena proviri u sobu, pogleda na ekran i zapita ga:

– Šta je to? Je li to počeo moj film?

– Jeste – odgovori on mrzovoljno.

– Nikad ne uspijem gledati otpočetka. Nisam završila u kuhinji. Sad ću.

– Gledali smo to.

– Nije važno. Dobro je napravljeno.

– Ti znaš šta treba i kako treba.

Pogledao je ima li šta na sportskim kanalima, ali nije bilo ništa što bi ga zanimalo.

Nešto kasnije žena opet proviri.

– Šta je bilo?

– Ništa.

– Kako ništa?

– Agatha još nikog nije ubila.

Žena ga ozbiljno pogleda.

– Kako to misliš?

– Bez zločina nema ni detekcije.

– Aha. Nije se pojavio detektiv.

– Mislim da će ovaj put biti ona starica.

– Nije važno. Oni to dobro kreiraju.

– Poštuju svoju baštinu. Makar bila i kriminalna.

– Sav svijet poštuje.

– Naše priče samo su dio crne hronike.

– Znam šta misliš…

I zatvori vrata.

Nije znao šta bi, nego se zagleda u kriminalističku priču koja je britanski precizno tekla, kadar po kadar.

Prošlo je poprilično vremena, kad se ženino lice ponovo pojavi na vratima.

– Je li ti zanimljivo?

– Gledali smo, rekoh ti.

– Znam, ali nisi valjda sve zapamtio?

– Agatha još uvijek nikog nije ubila.

– Ubit će. Zna ona to.

– Kako je počelo, neće do Nove godine.

– A mi? Gdje ćemo za Novu godinu?

– Gdje?! Gdje i lani!

– Nekad smo se znali veseliti…

– Bili smo mladi.

I zašutjela je. Stajala je tako na vratima dok su se sjećali.

– Hoće li ti ondje nešto zagorjeti?

Podigla je ruku na čelo, a onda se okrenula i izišla.

Dugo je poslije toga nije bilo.

Film se već bližio kraju kad se ponovo pojavila.

– Ima li šta novo?

– Nekoliko mrtvih, a detekcija je izgleda u ćorsokaku.

– Riješit će ona to.

– Znaš, iako su to sve stare priče, novi scenaristi im daju neko drugačije lice. Kao da ih obnavljaju.

– Uvijek to čine.

– I mi. Samo što se naše kriminalističke priče događaju isključivo u stvarnosti.

– Događa se i kod njih, kod sviju se događa, ali kad se ispriča filmska priča, to je ipak nešto drugo.

Gledala je nekoliko trenutaka u ekran i onda opet izišla. Nije imala vremena za svoju omiljenu filmsku seriju.

Kad je ponovo došla, bio je skoro kraj filma.

– Nešto sam ti zaboravio reći. Izgleda da će se rasplet njihove priče dogoditi za Novu godinu.

– Na sve oni misle. Tako da imaju film za svako vrijeme u godini.

– Sve je to dio marketinga.

– I, šta si ti odlučio? Čekat ćeš s njima Novu godinu?

– Šta je imam čekati?! Doći će sama. Kao i uvijek. Prestao sam se više nadati da će biti bolja od ove, kao i one prije nje.

– Nisi se baš odmorio. Kao da si nešto tegobno sanjao?

– Nisam sanjao ništa.

– Kako to misliš?

– Tako. Dugo već ne sanjam.

– Ni nas kad smo bili mladi?

– Što je bilo, bilo je. San u tome ne može ništa pomoći.

– A ja mislim da je čovjek mlad onoliko koliko se tako osjeća.

– Mislim i ja. Međutim, stvar je u tom osjećaju.

– Pričala bih ja još o tome, ali izgleda da mi je ovaj put stvarno nešto zagorjelo…

I izjuri zalupivši vrata.

Kostimirani glumci s pomiješanim osjećajima na licu nazdravljali su i slavili doček novih dvanaest mjeseci.