fbpx

Adisa Diamusk: Od napuštanja “Dubioze” do novog muzičkog početka

“Dubioza’ je postala planetarno popularna nakon mog izlaska (smijeh). Ti ljudi žive od toga što rade. Oni su sada zabavljači i novac koji od tog zarađuju je legitiman. Ali, tužno je to što, umjesto da nove generacije usmjeravamo (to je dužnost umjetnosti oduvijek), mi se stapamo s degeneracijom i primitivcu dajemo lažni osjećaj ponosa, a to je entertainment, prolazni ushit, samozavaravanje, ali barem je unosno. To je jedini promašaj, a kojih je on razmjera? Sami procijenite. Ne, ne slušam takvu muziku”

Adisa Zvekić muzikom se bavi duže od dvadeset godina kao, prije svega, jedinstveni vokal i scenski performer, a svoj je ogromni autorski doprinos kao glavni vokal i koautor tekstova dala bendovima “Gluho Doba”, zatim “Gluho Doba Against Def Age”, “Dubioza kolektiv” i “La Cherga”. Nakon napuštanja grupe “Dubioza kolektiv” zbog, kako je svojevremeno navela, “nedostatka slobode”, svojevrsno muzičko buđenje i zacjeljenje pronašla je u novom muzičkom početku i samostalnoj karijeri, pod umjetničkim imenom Diamusk.

Riječ je o projektu koji je započela sa suprugom Aldinom Hasanovićem u dalekom Bergenu u Norveškoj, iz kojeg su nastala dva studijska albuma – Wadada i Freedom. Tim smo povodom razgovarali s Adisom Zvekić, koja je u ekskluzivnom intervjuu za Stav otkrila svoje razloge napuštanja grupe “Dubioza kolektiv”, prisjetila se svojih prvih muzičkih koraka u bendu “Gluho Doba”, nastupa u ratnoj Zenici bez struje i pod granatama, ali i predstavila svoj novi muzički projekt – Diamusk (https://www.diamuskofficial.com/).

STAV: Možete li opisati taj Vaš muzički put, od “Gluhog Doba”, preko “Dubioze kolektiv” do Diamuska? Čini se da ste se tokom svih ovih godina “tražili” kao umjetnik?

DIAMUSK: Taj se moj put može nazvati odrastanjem. Bila sam dijete kada je moj život postao muzika, a lekcija je oduvijek kako postati muzika, stopiti se s njom. S ekipom s kojom sam počela nastupati imala sam osjećaj potpune pripadnosti i u transovima svirki i tokom stvaranja muzike smo jednoglasno, bez riječi, podržavali potpuno prepuštanje trenutku za mikrofonom. Bili smo ponosni! Bavili smo se muzikom bez imalo ega. To što smo radili davalo nam je smisao, a zajedništvo utočište u beznadežnoj situaciji koja je vladala napolju. Naravno da sam se tražila kao umjetnik. Umjetnost postoji dok se istražuje, ako postaneš zadovoljan time što si postigao, onda prestaješ biti umjetnik.

STAV: Tokom trajanja agresije na BiH, u vrijeme najtežeg perioda za ovu zemlju, kada su se svi borili za komad hljeba, Vi ste s nekolicinom muzičkih istomišljenika stvarali muziku i Bosancima i Hercegovcima predstavljali nove muzičke forme. Kako danas gledate na taj period? Šta je bend “Gluho Doba” tada predstavljao vama, mladim talentiranim muzičarima koji imaju potrebu izraziti se, a šta građanima Bosne i Hercegovine u ratnom periodu?

DIAMUSK: Bilo je to naše utočište, naš bijes i naš otpor. Bili smo ponosni i čisti od bilo kakve pretencioznosti. Davali smo sve od sebe i upravo ta energija bila je to što je trijeznilo publiku od sivila. Kreativnost je bila dio svakodnevice, rime i melodije tekle su tjerajući besmisao. Kreirali smo vlastitu stvarnost, a drugi su također željeli imati djelić te stvarnosti. Uspijevali smo prenijeti pozitivnu energiju, i to će zauvijek ostati dio mene.

STAV: Među prvima ste na bh. muzičku scenu uveli tada nepoznate muzičke forme, kao što je npr. “beatbox”. Kakve su bile reakcije? Na YouTubeu postoji snimak nastupa “Gluhog Doba” iz 1994. godine, pred velikim brojem Zeničana u nekadašnjim ruševinama, na mjestu današnje Gradske arene Zenica. Sjećate li se tog nastupa?

DIAMUSK: Imala sam četrnaest godina i sjećam se da su se zenička djeca tu okupljala. Kuda god bi prošao kroz tu gužvu u ruševinama nedovršene građevine, gdje se sada nalazi tržni centar u Zenici, mogao si čuti rime kako se kotrljaju, lome, stidljivo izmotavaju ili grozničavo recitiraju. Svi su željeli da se posvete, da budu, da se odupru, posvjedoče da su oni otpor ratnom ludilu i da im ni glad ni beznađe ne mogu slomiti duh. Ekipa “Gluhog Doba” večeri je često provodila u podrumskim prostorijama te tada ruševne sablasti preko puta Kamberović polja. To su bile ogromne betonske podzemne prostorije u kojima je bila nevjerovatna akustika, podovi su bili prekriveni kišnicom, imali smo prirodne efekte, padali smo u transeve zaljubljeni u zvuk koji stvaramo.

STAV: Svi se sjećaju kultne pjesme Emina, koja je predstavljala svojevrsnu himnu ratne generacije. Pjesma je ostala upamćena i zbog Vašeg jedinstvenog vokala koji je budio jake emocije kod slušalaca. Koje su Vaše uspomene na Eminu?

DIAMUSK: Sjećam se samo da su me molili da otpjevam tu pjesmu. Nisam je voljela, a teško sam mogla naslutiti da će postati toliko poznata. Kada su me u gradu svi počeli zvati Emina, još manje sam je voljela (smijeh).

STAV: A onda je oformljena “Dubioza kolektiv”. U svoje vrijeme zasigurno najoriginalniji, najtalentiraniji i najhrabriji regionalni bend. Šta taj period predstavlja u Vašoj muzičkoj karijeri? Čini se da ste tada svi “pucali” od kreativne energije, na bini, u tekstovima, načinu sviranja, porukama koje ste slali publici?

DIAMUSK: “Dubioza kolektiv” desila se u pravom trenutku. Nekoliko godina prije toga, “Gluho Doba” prestalo je biti aktivno, nastupi su se sveli na poneki jam session s perkusijama i vokalima, ili s DJ pratnjom. Bili smo zreli, puni plodova, spremni da izbacimo energiju koja je davno začeta. Energija je bila čista kao i u početku, tehnika zrelija, a tekstovi su imali konkretniju formu. Sve je bilo spremno. Prvi album “Dubioze kolektiva” bio je, zapravo, zabilježen kućni jam session. Ja lično, kao čovjek i umjetnik, nisam nikada bila ponosnija, samouvjerenija i u centru sa samom sobom kao onda u početku, kada smo prštili svjetlošću.

 STAV: Svojevrsno ste na jednom od Vaših nastupa na festivalu “Exit” zaustavili svirku kako biste odali počast srebreničkim žrtvama, te ste započeli čitati njihova imena. Za takav zaista historijski čin tokom nastupa mnogi današnji bendovi nemaju hrabrosti, već se trude “ugoditi” publici. Tadašnja “Dubioza” predstavljala je hrabrost do posljednjih granica. Sjećate li se tog trenutka i šta je on predstavljao vama, kao alternativnom muzičkom bendu, a šta Vama kao muzičkoj umjetnici?

DIAMUSK: Naravno da se sjećam. Vjerujem da je to najcrnji scenario svakom ko je na sceni, da kezite zube kao zvijer na publiku ispred vas koju sprečava samo ograda, visina bine i vojska zaštitara da se popnu i raskomadaju vas. Bilo je to nevjerovatno. Suočavanje s istinom, revolucija u malom, potpuna pometnja svijesti ili nesvijesti. Na snimku se vidi snaga samoporicanja i krvožedna i nacipatriotski nastrojena publika. Međutim, uprkos tome, svi ti koji su nas u tom trenutku mrzili skakali su i mahali glavama kao da sutra ne postoji na refren pjesme Bring The Sistem Down. To mi je bio trenutak koji nikad neću zaboraviti.

STAV: Onda je “Dubioza kolektiv” odlučila da ide jednim drugim putem, a Vi ste napustili bend. Zašto ste se odlučili na takav potez?

DIAMUSK: Sve se otimalo kontroli, zajedništvu… Vodstvo je odlučivalo pravac koji nije obrazlagan već dat na uzmi ili ostavi, sve je počelo funkcionirati na tom principu. Sitne spletke unutar benda, netransparentnost, nametanje ideja, gušenje “čiste energije”, kreativnosti… Bila sam jedina koja se suprotstavljala, postavljala pitanja i načinjala teme koje nikome nisu ugodne. Naposljetku sam postala antitijelo. To je bio moj dom, napustila sam ga.

STAV: “Dubioza kolektiv” postala je u međuvremenu iznimno popularna grupa. Pratite li rad ove nove “Dubioze” i koje je Vaše mišljenje o muzici koju sada stvaraju?

DIAMUSK: Da, postala je planetarno popularna nakon mog izlaska (smijeh). Upitna je popularnost kao fenomen iluzije. Ti ljudi žive od toga što rade. Oni su sada zabavljači i novac koji od tog zarađuju je legitiman, dok bi bio upitan opstanak 10 ili 13 porodica od posla u muzičkoj branši koja se bavi revolucijom i društvenim promjenama. To je nama naše porobljeno čovječanstvo dalo. Tužno je to što, umjesto da nove generacije usmjeravamo (to je dužnost umjetnosti oduvijek), mi se stapamo s degeneracijom i primitivcu dajemo lažni osjećaj ponosa, a to je entertainment, prolazni ushit, samozavaravanje, ali barem je unosno. To je jedini promašaj, a kojih je on razmjera? Sami procijenite. Ne, ne slušam takvu muziku.

STAV: Trenutno živite u Norveškoj, u Bergenu, gdje sa suprugom Aldinom Hasanovićem radite na samostalnom projektu koji je nazvan Diamusk. Kako je za Vas izgledao novi životni i muzički početak?

DIAMUSK: Buđenje, zacjeljenje. Novi muzički početak bio je eksperiment bez plana i druge namjere osim da pravimo svoju muziku. Do tog sam trenutka uveliko napustila taj put, posvetila se majčinstvu i izbjegavala misliti o stvaranju. Sve je bila Aldinova inicijativa. Stvorili smo dva albuma, Wadada i Freedom, a mi smo jedna obična porodica prepuna obaveza, dječijeg plača, klike i skrike i zaista je nevjerovatno da smo uspjeli napraviti to što smo napravili.

STAV: Prošle ste godine objavili album Wadada, a u septembru 2017. godine i drugi naziva Freedom. Zašto naziv Diamusk? Koji je to muzički pravac koji zastupate pod ovim umjetničkim imenom?

DIAMUSK: Diamusk je moje ime još iz benda “Gluho Doba Against Def Age”. Ime je nastalo u čudnim okolnostima i još je čudnije to što ipak ima smisla, jer za mene sadrži riječi musik i dia, što je kratica mog imena. Pravac koji dominira je dub, ali eksperimentiramo stvarajući a da se ne ograničavamo na neki određen stil, tako da to nije ni čisti dub, ni čista elektronika, ni etno, ni džez, već sve zajedno.

STAV: Čini se da ste nastavili ondje gdje ste stali kada je u pitanju društvena i lična angažiranost tekstova, ali i eksperimentiranje sa žanrovima. Da li se sada konačno osjećate slobodno da stvarate muziku koju želite?

DIAMUSK: Sloboda je odsustvo barijera, a sve je barijere izuzetno teško izbjeći. U vječitoj sam borbi između onog što je u meni i onog što uspijevam iskazati, nikada zadovoljna ishodom. Tako da nije to baš pjevušenje i nema ništa sa samoljubljem, već upravo suprotno. Moji tekstovi nekakva su simbolistička, pojednostavljena forma mog shvatanja stvarnosti. Poražavajuće je to da rijetko ko može razumjeti to što sam htjela reći. To je valjda moj neuspjeh ili nemogućnost pronalaska sličnomišljenika kojem se da naslutiti okvir cijele slike otpjevane riječju. Naprimjer, dok ja pjevam u pjesmi Home na albumu Freedom o povratku kući, utočištu, božanskom, porijeklu, ezoteričnom, neko to shvata bukvalno, kao moju nostalgiju za povratkom u Bosnu i Hercegovinu… (smijeh).

STAV: Na jednoj od pjesama (Link in the Chain of Evil) pojavljuje se kao gost i Vaš kolega i jedan od osnivača bendova “Gluho Doba” i “Dubioza kolektiv” Alan Hajduk, sadašnji Highway Man, koji je također napustio “Dubiozu”. Kako je došlo do te saradnje s obzirom na to da je iznimno teško pronaći “muzičke istomišljenike”?

DIAMUSK: Muzičari ne moraju biti “istomišljenici” da bi napravili dobru stvar. Alan je autentičan vokalist i reper. On, kao i ja, sa sobom nosi to s čim smo odrastali i, ono što mi se posebno sviđa, ne štedi riječi, već ide otvoreno i izravno, ravno u lice.

STAV: Pratite li trenutnu situaciju na bh. muzičkoj sceni kada je u pitanju autorski i alternativni muzički izražaj, i koje je Vaše mišljenje o tome? Da li biste izdvojili neke bendove ili muzičare čiji rad poštujete?

DIAMUSK: Muzičari čiji rad poštujem obično nisu toliko popularni. To su ljudi koji, nažalost, nemaju uvjete da se potpuno posvete muzici i time obogate bosanskohercegovačku muzičku scenu i uzdignu je na novi nivo. Naprimjer, oduševljena sam bila i ostala s Malbeku, producenticom i arhitekticom iz Sarajeva, a mnogo podržavam i rad dvojca “Basheskia & Edward EQ”, i čekam da se desi još toga, a možda ne uspijevam ni upratiti sve. Sigurna sam da se mnogo dobrog odvija uprkos vremenu i nadam se da će nove snage iznjedriti nadu.

STAV: Možemo li uskoro očekivati nastup Diamusk u Sarajevu i Bosni i Hercegovini?

DIAMUSK: Teško, nažalost, ali nikada ne recimo nikada, ups (smijeh). U toku smo okupljanja norveških muzičara u cilju snimanja live sessiona na norveškom nacionalnom radijskom kanalu NRK P2, za šou koji se zove Jungeltelegrafen. Pa neka nam je sa srećom!

PROČITAJTE I...

Zasnovana na magmi nacionalnog bića, na buntovnoj i polivalentnoj leksičkoj podlozi, na vreloj maštovitosti i gotovo sentimentalnoj zagrcnutosti narodnog rapsoda, poezija Ćamila Sijarića traga za suštinskim mirom, u jednoj univerzalno oblikovanoj formi, osvjetljava čovjekovu sudbinu kroz najintimniju vizuru, svoj san o mogućem spokojstvu projektuje na historijsko platno vječito živih ožiljaka stradalništva i bola kao univerzalnih i odveć ponovljivih kategorija.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI