Ništa se promijenilo nije, posljednjih

sedam milijardi godina. Gore, postoji Bog. On

stvorio je Svemir, u Svemiru sedam milijardi

Svjetova, u svakom Svijetu bezbroj

naroda, mnoštvo jezika, i po jednu, jednu – Veneciju.

Narode stvorio različitim, na uho im šapnuo: “Sada

upoznajite jedni druge”. Sijaset jezika dao, da ih uče,

jedni od drugih, kroz jezike da se upoznaju, i svi,

od toga – budu bogatiji, i bolji. Veneciju dao, kao

ticu i ribu što je dao, da ljudi i narodi vjeruju

u Njega – čudeći se Njegovim djelima.

Gledam u nebo iznad Venecije. Gore, i posvuda,

postoji – Bog. Jedan. Što stvorio je Svemir, sedam

milijardi Svjetova u Svemiru, u svakom Svijetu puno

jezika i naroda, i po jednu Veneciju. I jedan malehni narod

dao, u jednom Svijetu, na kopnu što ga zovu

Evropom, u plemenu Južnih Slavena. Tu je Granica.

Bosna. Bosna. Bosna. Dodiruju se tu, i tuku, Istočni

križ i Zapadni križ, od jednog Križa nastali. A

bošnjački narod je pitom. Zato ga dotače ruka

Vjere u Jednoga Boga, Koji nije rođen, niti je rodio,

a Gospodar je Svjetova, i Vladar Sudnjega Dana.

Gledam u nebo iznad Venecije. Zemaljski su

gospodari namjerili da bošnjačkog naroda – nema.

Venecija tone. Evropa tone. Tone kolijevka, i dijete

u kolijevci tone. Tonu kontinenti. Tone ruža u vazni

od stakla murano. Tone Murano. Hotelska soba tone.

Zašto ne treba na Svijetu da ima naroda bošnjačkog?

Među bojama, jedna boja manje? Među mirisima, jedan miris manje?

Zašto ne treba na Svijetu da ima – ova Venecija?

Među čudima – jedno čudo manje?

Gledam u nebo, iznad Zemaljskog svijeta.

Jedna se zvijezda, u dugome luku, ruši u bezdan

Svemira. Kao da pade posred kanala Grande.

Zemaljski Svijet, među sedam milijardi vasionskih

svjetova, hoće da ostane siromašniji za cio jedan

narod. Takva je volja zemaljskih gospodara.

U Svemiru, tada, jedna zvijezda pada. Zato tone

Venecija. Svemir bude  siromašniji – za cio jedan svijet.

Takva je Njegova volja.

Abdulah Sidran