U bljeskovima između prošlosti i sadašnjosti ponovno smo tu, u zaglupljenom svijetu zaglupljivanja u kojem živimo i u kojem niko predan ne može prepoznati šta je zapravo načinio. Osim onih koji to znaju vješto iskoristiti. I naplatiti
 na zlurade primjedbe i podvale, slijede neku svoju ideju i trude se da je konačno osvijetle ili oblikuju.</p>
<p>Malovaroški opservator-arbitar koji ih je odavno <em>prepoznao</em> i sistematizirao kao nešto efemerno i sumnjivo dolazi u nedoumicu kad taj beskućnik i obilježeni prolaznik konačno dovrši svoje djelo. ON I NE ZNA ŠTA JE USTVARI NAČINIO pojavljuje se tad kao vrhunska pohvala i konačno poniženje. Jer, kako bi taj beskućnik i mogao bilo šta znati? Nije li <em>svijest</em> njegova o vlastitu djelu, zapravo, direktno uperena protiv onih koji mu nisu vjerovali? Nije li njegovo djelo opasno oruđe – i oružje protiv duha koji mu je unaprijed odredio sudbinu? Niko to bolje ne zna od onih koji sami nisu sposobni ništa učiniti. Vrijeme djela zapravo je prostor djela.</p>
<p>Osjeća to dobro opservator-arbitar. On vidi kako se to djelo kreće u sadašnjosti i, gle čuda, i u prošlosti (gdje su sve stvari bile tako lijepo uređene!?), a budućnost nije ništa drugo doli otvorena vrata.</p>
<p>A taj drski istraživač dovršio je svoj pronalazak i stoji sad tu, ispred svih, nudeći im ga objema rukama. Nije li nešto neobično u svemu tome? Nije li to sumnjivo? I opasno? Može li se vjerovati tom istraživaču ili tom umjetniku koji je egoistički (da, egoistički!, šutio je, povlačio se i radio kao da će mu neko ukrasti tu bijednu ideju, jalovi zanesenjak, čovjek izvan života, arogantni fantast!, on koji je mislio da je bolji od drugih!, bezveznjaković koji umišlja da je čaršijski hamlet!), samoljubivo načinio to što je načinio.</p>
<p>Treba ga spriječiti, onemogućiti, učiniti smiješnim.</p>
<p>A djelo? Ako se ono ne da zatomiti?</p>
<p>Opservator-arbitar mu milostivo, ekstatično čak, odaje priznanje, tom događaju koji se uzdiže na razinu općeg dobra, a osvrne se ponekad, ako je baš neizbježno, i na prezrenog stvorca koji ga, iz ove optike gledano, nikako nije mogao načiniti. To je djelo, dakle, više bilo plod slučajnosti, slučajnosti višeg reda (<em>ćorava koka našla zrno</em>), plod nečeg čega njegov sačinitelj nije svjestan i zato ga nije ni dostojan. Niko to tako pouzdano ne vidi i ne shvaća kao malovaroški opservator-arbitar.</p>
<p>On zna da onaj koji je načinio ne zna, jer jedino slijepac može progledati kroz djelo.</p>
<p>Kao i sve vjeđe koje djelo dotakne.</p>
<p>Tako je valjda nastala i priča o Hipatijinom malom prstu (nakon priče o njenom životu i sudbini):</p>
<p><em>Glasoviti i cijenjeni skulptor Leandros (glasovit i cijenjen posebno za potrebe ove priče) iz grada A. (ili drukčije, ovisi o tom kako zovemo Aleksandra Makedonskog) godinama je i godinama radio svoje remek-djelo.</em></p>
<p><em>Ono što je zamislio bilo je zaista grandiozno.</em></p>
<p><em>Njegova fascinacija vremenima duhovnih doticaja, svescima Aleksandrijske biblioteke, Svjetionikom koji je smatran jednim od sedam svjetskih čuda, sve je to trebalo da se otjelotvori u djelu koje je modelirao, ukopao u zemlju, u pripremljenu golemu zemljanu peć. Oprostite svom piscu što nema dovoljno vremena (a vrijeme je, kao što rekosmo, prostor) da opiše te pripreme.</em></p>
<p><em>U trenutku kad se djelo konačno preobražavalo u vatri pojavi se sedam uglednih građana grada A. Onih koji su naslijedili uglednike prije njih. Kao što uglednici uvijek probitačno nasljeđuju uglednike.</em></p>
<p><em>Došli su u pohode kiparu, odnosno njegovom djelu o kojem se već naveliko pričalo i u gradu A. vladala je čudna razdraganost, nalik na uznemirenost.</em></p>
<p><em>Kipar je odvalio velikim čekićem dijelove kalupa i iznad zemlje je zablistao veličanstven obelisk koji se presijavao u suncu. Građani grada A. bijahu zapanjeni.</em></p>
<p><em>– To je dakle to – sa zavišću je promrmljao jedan.</em></p>
<p><em>– Lijepo – nije mogao da ne prizna drugi.</em></p>
<p><em>– Ovo bi moglo stajati ispred naše palače – radovao se unaprijed treći.</em></p>
<p><em>– On i ne zna šta je načinio! – oduševio se četvrti.</em></p>
<p><em>– Ne zna, ne zna… – ponavljali su jedan za drugim ugledni građani.</em></p>
<p><em>Kipar ih nije primjećivao. Od malog prsta do zagonetnog osmijeha njegove veličanstvene, brončane Hipatije (tog čuda aleksandrijskog duha!) trebalo je skinuti još mnogo nepotrebnog, sputavajućeg kalupa.</em></p>
<p>Leandros je znao:</p>
<p>Ubili su Hipatiju. Ubili su ženu. Ubili su zvjezdoznanku. I prepoznavateljicu brojeva. Suptilnu mudricu. Najumniju ženu svoga doba su ubili. Uglednici onog doba.</p>
<p>Neki od njih potom su proglašeni i svecima.</p>
<p>Ne znam šta bi na sve ovo kazao Alejandro Amenabar, ali u njegovom filmu <em>Agora</em> jasno se vidi prosvjetljenje u kojem svoju ulogu ima i Hipatijin mali prst koji govori crtanjem u pijesku. Baš kao i u Balzacovom <em>Nepoznatom remek-djelu</em>.</p>
<p>Bio je to jasan znak i putokaz razmeđa civilizacije. Primjer barbarskog nastupa dobrih revolucija.</p>
<p>I tako, u bljeskovima između prošlosti i sadašnjosti ponovno smo tu, u zaglupljenom svijetu zaglupljivanja u kojem živimo i u kojem niko predan ne može prepoznati šta je, zapravo, načinio. Osim onih koji to znaju vješto iskoristiti. I naplatiti.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Muke višeg redaSljedeći članak
Da se ne zaboravi
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo