Ramazan je jedna od velikih tema usmene, divanske i novije bošnjačke književnosti. Brojni su autori u ovom mjesecu prepoznali identitarni topos pogodan za literarnu obradu, pa su u ramazanu pronalazili temu, motivacijski mehanizam, simbol... Stoga ćemo podsjetiti na neke od najboljih priča i pjesama u bošnjačkoj književnosti posvećenih ramazanu i njegovim refleksijama na kulturu Bošnjaka

Piše: Hamza RIDŽAL

 

Odlaskom Osmanskog carstva i dolaskom Austro-Ugarske monarhije nije promijenjena samo politička paradigma u kojoj je Bosna opstojala više od 400 godina već je i orijentalno-islamski kulturni krug ustupio mjesto zapadnoevropskom. Taj je događaj od presudne važnosti za procese koji će oblikovati bošnjačku političku, društvenu i kulturnu scenu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Jedna od velikih tema bošnjačke književnosti prve polovine 20. stoljeća jeste i raspad tradicionalne bošnjačke porodice i dezintegracija tradicijskih vrijednosti.

Različito je pisano o toj temi: od čisto deskriptivnih pasaža, koji tek bilježe paradigmatski obrat u kulturi Bošnjaka, preko onih obojenih melanholijom za prohujalim vremenima, pa sve do socrealističke poetike koja trijumfalno pozdravlja raskid s tradicijom. Jedan od autora koji se usput dotaknuo te teme jeste i Hamza Humo. Iako se od autohtonog ekspresioniste, kakav je bio Humo, možda i ne bi očekivalo takvo nešto, ovaj se hercegovački autor ipak u nekim svojim pjesmama i pričama dotaknuo te teme.

U priči Zlatijin ramazan Humo prati sudbinu dviju djevojaka porijeklom iz nekad bogatih i uglednih porodica. Dok dočekuju ramazan, razgovaraju o prošlim vremenima i bijedi koja ih je zadesila. Humo taj kontrast predstavlja u liku Zlatijinog oca Mehmed-bega. Međutim, iz priče je jasno da Humo ne želi tugovati nad raspadom begovata niti se želi tome rugati. Njega zanima sudbina običnih i malih ljudi koji ni na koji način nisu odgovorni za tu promjenu, kao što su dvije mlade djevojke, a koje ta promjena najviše pogađa.

Hamza Humo

Zlatijin ramazan

U dva sata pred sumrak, oglasili su topovi sa tabije da nastaje ramazan, mjesec veselih noći, dugog sjedenja i beskrajnih razgovora, isprepletenih pjesmom, ašikovanjem i romorom harmonika. Ali, ovog ramazana, glas iz topova odjeknuo je nad gradom i nad mahalama nekako iznenadno i dotakao srca brigom i žalbom za minulim ramazanima. Tek nekoliko veselih, djetinjskih krikova, pa opet sve utišalo kao da je nešto prituljeno prošlo mahalama i prekrilo ih zabrinutošću. Tek u čaršiji, donekle, osjetila se nešto jača živahnost. Uskomešani redovi dućana kao da su se promeškoljili, na neki kao da se osmjehnuše, a neki još crnje snuždiše. Očuše se jasnije glasovi i dozivanja. I golubovi poletješe sa čaršije, izviše se u jatu i padoše na tihe mahale. Jedan od njih pao je na pendžer Zlatije Mehmed-bega Tufahića, dok je njen pogled, zanesen, počivao na daljinama, a ruke joj zastale na đerđefu. Njena prijateljica, najbliža komšinica, Šefika Salihage Mrvičića, uzdahnu i prošapta:

– Eto, dođe i ramazan.

Zlatija kao da je i ne ču. Pucnjava topova nju je podsjetila na nekadašnji njen život koji joj je, u ovaj čas, izgledao nekud kao zlatom i suncem obasjan, ali i tako dalek, nedohvatljiv. I taj život tamni, nestaje ga u sjećanjima, a java se primiče sve bliže, teška java; vječiti jad i bijeda rastu, kao more kroz dane i noći bez kraja. Eto, njih dvije sve svoje mlade dane provedoše vezući za drugog: čevrme, jastučiće, kapice, torbice, stolnjake, zastore i šta sve još ne. I sve to one odnose Mujagi Sabitoviću u dućan, prime bijednu nagradu za svoj teški rad, uzdahnu i ponovno se vraćaju svojim kućama da opet vezu i vezu za Mujagu Sabitovića, da mu pune i kite njegov dućan.

– Šefika, meni dolazi da zaplačem od neke tuge – kaže Zlatija. – Zamisli, kako nam je bilo nekada, a kako sad. Nekad smo vezle od zabave, kupile ruho, a sada? Sve onom haramiji. Ja se sve bojim da mu pogledam u oči. Je si li ti vidjela njegove oči? Čini mi se da s njima skida zar s mene kad me pogleda. Pravi je… Ah, ne znam ni sama kako da ga nazovem! Mene strah hvata kad moram da mu uđem u dućan. Sve mi se čini sad će me zgrabiti i odvući u onu magazu.

– Kažu da je on upropastio Kanu Ćerimage Delalića.

– Ima tu još jadnica. Nije ona sama.

Golubovi zagugutaše pod strehom nad prozorima. Neka tužna tišina kao da se razli konakom. Poslije kratke stanke, Šefika reče:

– Nekad smo u kući imale svega i svačega, a sad na nas jadnice spalo da zaradimo koru hljeba. Nego, opet je tebi lakše, Zlatija. Ti se imaš bar čemu da nadaš. Ti imaš svog Galiba. A šta ću ja, sirota…

– Kad bi mi babo dozvolio da pođem za njeg. Ne znaš ti njega kakav je. Ubio bi mene ili sebe. Neki dan kad je čuo da se Galib povratio, kaže: On je sad pravi kaurin. Tolike godine hoda po vlaškim zemljama. Poganjak jedan!

– Pa ti pobjegni!

– Ne mogu. Čini mi se crkla bih.

Mutno pretproljetnje sunce naginjalo je zapadu. Nekolika krta zraka zaigraše po bijelom zidu prohladne sobe. Golubovi su jednako gugutali kao da slute nečemu, njih dvije su jednako vezle, pognute po đerđefima.

– Večeras će da zažegu kandilje – kaže sa žalom u glasu Šefika. – Bože moj, kako sam im se nekad radovala! Sve mi se činilo da mi se osmjehuju, da me dozivaju.

– Šefika, a sad sijaju nekako tužno. Je li?

– Babo je uvijek pred ramazan namirivao kuću i predveče donosio vruće somune.

– A ja sam najviše voljela kadaif – tužno se osmjehnu Zlatija.

– Hoćemo li, Bože, imati kad da proašikujemo?

– Ja sam poručila Galibu da dođe sutra kod Mule. Babo će izaći u džamiju, a majci ću reći da idem u Fahre Alibegove.

– Blago tebi, Zlatija.

Dok su one vezle i tiho razgovarale, Zlatijina majka Sadeta-hanuma sjedila je u vrhu svoje sobe na šiltetu. Bila je pregrnuta jorganom jer je, prošle godine, prodala svoj krzneni ćurak da bi, svijetla obraza, mogla da ugosti dvije svoje rođake iz Zvornika. Njen pogled ležao je tupo na suprotnoj sećiji, bez ikakva života, hladno i prazno. Ona tako, još od lanjske godine, ponekad pada u neka mrtva raspoloženja i satima ostaje u tom stanju, ne primjećujući uopće ništa šta se oko nje dešava. Tek kad je Zlatija malo prodrma, ona kao da se povrati u život, pogleda začuđeno u kćerku, ustane i bez riječi izađe iz sobe, tobože nekim poslom. Tako sad, a nekad, dok je u kući bilo svega u izobilju, ona je živjela kao prava begovica.

Čak nije mnogo marila ni za to što njen Mehmed-beg provodi noći zimi po mejhanama, a ljeti u Travinju. Njena kuća bila je stalno otvorena gostima. Trošilo se nemilice. Gozbe i teferiči nizali se u beskraj. Držala je i Mubu, najpoznatiju pjevačicu u gradu, da su joj sve hanume mogle da pozavide. Poslije, kad se kmetovi oslobodiše, Sadeta-hanuma produži isti život, sve dok ne dođe do nakita, pa do kućnih skupocjenosti. Najposlije, morade da proda i starinske, zlatom vezene haljine, da bi se u kuću donijelo najpotrebnije za život.

A Mehmed-beg stalno mrk i zlovoljan. Nekud se prosuo od puste borbe sa samim sobom. On, među svoja četiri zida, odnedavna otpočeo da se bori sa nekim nevidljivim, pa puši i hoda po sobi sve dok ne malaksa, a zatim, savladan umorom, sjeda na sećiju i prenosi se u mislima nekud u prošlost. Danas kad oču topove pribra se i on malo iz svojih buđavih misli, poče da prebire nešto po džepovima, zatim otvori čekmedžu i pogled mu osta dugo prikovan za njezino dno. Najposlije, u svom crnom kaputu, u čiviluku, nađe nešto sitnog novca, metnu ga u zadžepak od fermena i zaputi se u čaršiju. Čim je prešao kućni prag, Mehmed-beg poprimi naročito dostojanstveno držanje, s mirom poštovana i viđena čovjeka. Trudio se iz sve snage da ne bi zapao u svoje brige, da ne bi na njemu štogod svijet primijetio. Zato se uspravi što je mogao dostojanstvenije, naročito kad se prikuči čaršiji. Znao je on da ih ima mnogo koji bi se od srca podsmjehnuli njegovoj nevolji; kao što su Mujaga Sabitović pa Tahir-beg Skikić koga Mehmed-beg nije htio da pomaže na izborima, i mnogi ostali.

U čaršiji pri susretu sa svojim poznancima, on se silio na osobito ljubazan osmijeh. Ali što on, razumije se, nije mogao da primijeti, taj ljubazni osmijeh ispadao je nekud šupalj i bez duše poput osmijeha u maske. Taj osmijeh, što je god Mehmed-beg više zalazio u čaršiju, postajao je sve upadljiviji i ljudi su ga opažali sa čuđenjem. “Šta me ovako gledaju?ˮ, mislio je on. “Zar čude se odakle još živim. Čude se što mi ni pera ne mogu da odbiju. Pasjakovići jedni! A nekad su skakali na noge ispred mene…ˮ

I ovog puta Mehmed-beg je dugo zavirivao po dućanima, godio se, kušao maslo, raspitivao se za cijene bamiji i kadaifu i ljubazno i dostojanstveno razgovarao sa trgovcima.

– Uzeo bih, vala Mujaga, koju kilu ovog masla, ali ti, brate, nešto žegne.

– Navrati sutra, Mehmed-beg! Poručio sam nešto naročito. Upravo za tebe.

– Eh taman, Mujaga. Alahemanet!

Vraćajući se svojoj kući, Mehmed-beg zastade pred trafikom, obazre se gleda li ga ko i kupi dva duhana po Din 2,50.

A Zlatija je vezla sa svojom drugaricom, dok je Mehmed-beg bio u čaršiji.

– Eto, babo bio u čaršiji i povratio se, a ja zaboravila. Nisam se nadala da će izaći – reče Zlatija.

– A šta si zaboravila?

– Znaš, Šefika, kad god mislim da će on izaći u čaršiju, ja mu u džep od crnog kaputa spustim nekoliko dinara, jer znam da on nema. A zatražio ne bi nipošto na svijetu.

Šefika samo uzdahnu. Obadvije su začas zastale i zagledale se kroz prozore. Sumrak je padao na grad i mahale i minareta se kitila vatrenim kandiljima. Mujezini su bili večeras mnogobrojniji i glasovi im grlatiji. Grad je izgledao beskrajno opružen, a život u njemu tako uskomešan i nerazumljiv.

– Bože moj, hoćemo li se ikad riješiti ovog zatvora? – tužno i tiho reče Šefika.

– Bog zna. Tako mi je katkad hladno u duši i sva se stresem od zle pomisli.

– Nenadano, Sadeta-hanuma stade na vrata i reče nekako neobično tiho, kao iz daljine:

– Zlato, polij ocu da uzme abdest! – i udalji se.

– Ja ću doći večeras da završim ovaj stolnjak – reče Šefika.

– Dobro. Samo nemoj da okasniš!

I prijateljice se rastadoše.

Mahala je tonula u tišinu.

 

Gajret, 01. februar 1933, XIV, 3-4.

 

Hamza Humo

Jedno od najznačajnijih imena bošnjačke književnosti prve polovine 20. stoljeća jeste Hamza Humo. Rodio se u Mostaru 30. decembra 1895. godine, u uglednoj porodici iz koje je bio i alhamijado pisac Omer ef. Humo. U Mostaru je pohađao mekteb, osnovnu školu i gimnaziju. Nakon Sarajevskog atentata (1914), koji ga zatiče kao đaka mostarske gimnazije, Humo je uhapšen, a zatim interniran u Mađarsku (Komarovo), a 1915. mobiliziran u austrijsku vojsku. Do kraja rata služio je kao tumač i pisar u bolnici u Beču. Nakon rata, vraća se u Mostar i maturira, a potom odlazi na studije historije umjetnosti u Zagreb, a onda u Beč i u Beograd. U Zagrebu se druži s mladim pjesnicima Antunom Brankom Šimićem, Ulderikom Donadinijem i zemljakom Nikom Milićevićem, i sam biva oduševljen ekspresionističkim pokretom. Pod utjecajem poetike ekspresionizma, napisao je 1919. godine i prvu zbirku pjesama Nutarnji život. Pet godina poslije, objavljuje zbirku Grad rima i ritmova, kojom se odmiče od školski naučene poetike sablasnog ekspresionizma i primiče čulnom misteriju prirodnog opstojanja. Za razliku od Bašagića i Đikića, koji su uglavnom ponavljali formalno-stilske obrasce sevdalinke i balade u tonovima lirske usmene tradicije, Humo se oslobađa vezanog stiha, a pored očaranosti usmenom tradicijom, zbirkom Sa ploča istočnih ne odriče se ni vrijednosti koje je gajila poezija Bošnjaka na orijentalnim jezicima. U vremenu između dvaju ratova, kada najplodnije i najintenzivnije stvara, Humo je objavio više pjesničkih knjiga i svoje najčuvenije i najznačajnije djelo, lirski roman Grozdanin kikot (1927), koji će doživjeti više izdanja i biti preveden na nekoliko jezika. Specifičnost njegove proze, načina izgradnje likova i svijeta u ovom djelu, kao i pjesnički jezik kojim je natopljeno, učinili su ga nesvodivim na klasične žanrovske odrednice i osigurali mu mjesto u kanonu bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. Humo je umro u Sarajevu 19. januara 1970. godine.